1. Kris Davis's Infrasound - Save Your Breath (Cleen Feed)

Pisati o modernom jazzu je teško ako nisi muzičar ili poznavalac muzičke teorije, što ja svakako nisam. Nema ni verbalne komponente (kao što je ima kod rocka) na koju se svaki pisac recenzije može nakačiti. Nije moguć ni sociološki pristup jer je moderni avangardni jazz odavno marginalizovan do te mere da ga slušaju skoro isključivo u akademskim krugovima (ako je ikada i slušan u drugim krugovima). Zato preostaje jedino pisati o subjektivnoj interakciji sa ovom muzikom. Naslovna pesma je ambijentalni komad koji se sasvim dobro uklapao sa zvukom ulice koji mi dopire kroz prozor dok slušam i ovo pišem. Pesma koja otvara album "Union Forever" je u sasvim drugom fazonu. Počinje repetitivnim solom Kris Davis koji se naglo prekida, onda počinju klarineti rastrzano, pa klarinet nežno, pa bubanj i organa i tako redom deset minuta kao da obilazimo prostorije u nekakvoj kući lutaka (to je ona vertikalno presečena kuća sa gomilom prostorija). U svakoj prostoriji se događa nešto drugo ali ne kao u free jazzu Ornettea Colemana u isto vreme, ovde su ta dešavanja raspoređena u vremenskom kontinuumu. I sve vreme dok slušam mislim '…joj kako sam cool, meni se ovo sviđa, baš je dobro…' i nije da nije dobro, počinjem kod trećeg preslušavanja stvarno da uživam, čujem i natruhe swinga tu i tamo ali me u realnost vraća uzvik supruge koji se probija kroz muziku: 'jel’ možeš ti to sa slušalicama da slušaš!'. Znači, nije za one odrasle na klasičnoj muzici, posebno nije za one odrasle na italijanskom bel cantu ali ako Kris Davis date priliku (samo da vas unapred upozorim, album je ultra slow grower) možete itekako izvući užitak iz ovoga. [Srđan]

2. Jenny Hval - Apocalypse, Girl (Sacred Bones)

Zahtjevniji i neugodniji od prethodnog albuma, "Apocalypse, Girl" je intimistički eksperiment u kojem glazbenica Jenny Hval propituje teme usamljenosti, uklapanja u mehanizam društva, očekivanja s kojima se susreću žene određene dobi, sazrijevanja i svog mjesta u svemu tome navršivši 33 godine. Nesumnjivo je za mnoge taj trenutak prekretnica, na njoj se i sama upravo nalazim, no njeni konfesionalni stihovi prečesto se rasplinjuju u dadaističke spletove riječi i enigmatične impresije da bi omogućili suživljavanje s njenim dvojbama za koje bi možda prikladniji medij bio osobni dnevnik. Glazbeno, iz šume distorzija, atonalnog pjevanja i monotonih klavijatura, povremeno se probiju dionice krhkog popa, no album u kompletu opet daje dojam monotonosti i hladnoće što također ne pomaže u kontemplaciji o temama kojima se Hval bavi. Ipak, mora joj se odati počast za stih 'I beckon the cupcake, the huge capitalist clit.' [Andrea]

3. Senyawa - Menjadi (Morphine)

Senyawa je eksperimentalni dvojac s Jave čija se glazba oslanja na folklorno višeglasno pjevanje zvano 'raego' i korištenje tradicionalnih instrumenata poput bambusove citre, no to je samo polazišna točka za istraživanje glazbenih mogućnosti skrivenih u tako bazičnom spoju jednog žičanog instrumenta, udaraljki i jednog vokala. Kombinirajući dahtanje, drhturenje, meketanje, stenjanje i duboko, grleno režanje vokala, škripanje i cviljenje žica, grmljavinsku tutnjavu udaraljki i nježni zvuk lutnje, varijacije su mnogostruke, zavodljive i pomalo zastrašujuće. Stavljajući naglasak na ono iskonsko u ritualnom i na osjetilne podražaje izazvane do krajnosti ogoljenim aranžmanima, Senyawa pomiče granice ugode i slušljivog u za sada nepoznatom smjeru. [Andrea]

4. Liturgy - The Ark Work (Thrill Jockey)

Iznenađujuće je da se oko ovog albuma na kraju nije digla veća halabuka. Ima podijeljenih mišljenja, ali izostalo je masovno uobičajeno turpijanje o tome da li su Liturgy još uvijek metalci ili su samo hipsteri koji su iznevjerili žanr i koji se dodvoravaju novoj prevrtljivoj publici koja je samo prividno gladna novoga i inovativnoga. Izostala je rasprava koja je mogla rezultirati još većim hypeom. Mogu pretpostaviti da je ta vječna debata u kojoj se suprotstavljaju istinski i falši black metal već dovoljno izlizala i da je na određeni način postala tema o kojoj ne raspravljaju više niti hipsteri, ali sve mi se više čini da je "The Ark Work" previše drugačiji i samim time teško dokučiv glazbeni dokument oko kojega se nismo stigli niti pošteno posvađati, a kamoli ga objasniti i na pravi način razumjeti. "The Ark Work" vam oduzima dah, tjera vas da otvarate prozor, ne dopušta vam da ga konzumirate u cijelosti, stišće vas i gnječi te vam nameće diskurs s kojim se ne možete poistovjetiti ili ga odbacujete kao komponentu bez koje je moguće doživjeti album. Ne znam za koji tim igrate i koliko ste spremani voljeti (trpjeti) ovaj album, ali na kraju se ipak moram složiti s onime što su Antonio (pot lista) i Karlo (LAKE NOTE) napisali u svojim recenzijama prozivajući ovaj album, uz dovoljno argumenata i žara, remek dijelom koje će u skoroj budućnosti biti tako prepoznato. [Dražen]

5. Dr. Yen Lo - Days with Dr. Yen Lo (Pavlov Institute)

Dosad neupoznat sa radom Brooklynškog DIY repera, producenta, redatelja, multimedijalnog umjetnika pod imenom Ka, shvatio sam koliko sam uskraćen za još jedan biser angažiranog slaganja rima koji se ovaj put krije iza imena kojeg je proslavio jedan od utjecajnijih romana političkog trilera hladnoratovske ere. Jedino što za razliku od Mandžurijskog kandidata, Yen Lo vas upozoravaju na posljedice svakodnevnog ispiranja mozga koje vas vreba iza svakog ugla i kako se općenito usprotiviti i obraniti mehanizmima i paranojama  modernog društva i odrastanja u istom. Ova konceptualna niska rap-minijatura, mračnih free-form stihova vas zapravo hipnotizira svojom metodičnom strukturom i zavidnim zanatstvom te snagom koju ispljune svakom izgovorenom riječi. [Vlado]