1. Sun Kil Moon – Benji (Caldo Verde 2014.)
Zbog Markove će vam izravne, ali i tople naracije ubrzo postati jasno da je svaki trenutak života, kakav god on bio, vrijedan ponovnog proživljavanja, bez obzira na ožiljke koji nikada neće zacijeliti i greške koje nikada nećete stići ispraviti.
Povrh sveprisutne smrti "Benji" ipak isijava svojom dirljivim zahvalma i životu koji se još uvijek nastavlja. Na njemu se kroz pjesme zahvaljuje roditeljima, rođacima, prijateljima, djetinjstvu, glazbi..., a posebne uloge imaju i Ivo Watts-Russell i Ben Gibbard. "Benji" je psihoterapija. Priprema na još veću samoću. [Dražen]

2. The Menzingers - Rented World (Epitaph 2014.)
Odlično je ovo pisanje o 'tuđim' albumima kad otkriješ glazbu koja te osvoji, a inače možda ne bi ni došla na red, no to ovdje nije slučaj. (Sori Matija.) Moj je hendikep da mi sve unutar žanra pop/rock punka u najmanju ruku zvuči identično, a nerijetko i izaziva onu nelagodu zvanu cringe, prvenstveno (i ovo je potpuno laički opis), jer mi je od svih 'vrsta' pjevanja kao što su meketanje, režanje ili zavijanje, ipak nekako najmanje zanimljivo ovo vikanje vulgaris, uz prateće drpanje gitara. Moglo bi se reći da su Menzingers na svom četvrtom albumu prilično odrasli i zvuče energično i često melodično, no radije me pitajte ponovno za tri do pet godina, kad će mi ukus sigurno biti potpuno drugačiji nego što je sada. [Andrea]

3. Modern Baseball - Youre Gonna Miss It All (Run For Cover Records 2014.)
Prije nekoliko dana, u jednom sam razgovoru (jer su razgovori koje vodim još uvijek najčešće o muzici i sportu) pop-punk bend The Wonder Years nazvao veteranima, sasvim prikladnim opisom za bend koji postoji umalo pa deset godina i iza sebe ima već četiri albuma. I onda sam se prisjetio kako su članovi tog benda od mene mlađi minimalno pet godina. Hm. Koliko bi mi tek onda unutarnjeg zdvajanja i reorganiziranja prioriteta trebali izazvati dečki iz benda Modern Baseball (skinuo samo zbog imena, normalno!; slušao samo zbog divne muzikice, još normalnije!), koji tek odnedavno smiju lokati u Americi, te njihov prskavi album 'You're Gonna Miss It All'? Pa, prilično dosta, barem, jer album čije su glavne teme, da citiram Dražena, faks, fešte, puno pive i problemi koji ne drže vodu, nekako više ne bi smio toliko rezonirati s mojim centrima za ugodu, koliko god Emir tvrdio da je to Gogu zakon jer on i dalje misli da je mlad (ne samo da ne mislim nego i znam da nisam) i bez obzira na vječnu neodoljivost slatkog poppy-punka. Koji bi se lako mogao progurati i pod emo-revival, a možda i prošvercati pod brbljavi indie-rock, što sve skupa nije ni najmanje bitno, jer, realno, sve je to jedna pjesma, sve je to isti žanr, koji uz ovaj bend osvježavaju i podjednako ubojiti You Blew It! ili The Hotelier. Iako (još) nisam osobno provjerio, siguran sam da ovaj album zaista super paše feštama s puno piva, ali iz vlastitog iskustva odgovorno tvrdim kako je ugodan pratitelj i više privatnih aktivnosti, poput odlaženja na posao ili popodnevnog triatlona kuhinja-kauč-krevet. Udica za koju se nemoguće ne zakačiti bačena je na samom početku ploče: I hate worrying about the future cause all my current problems are based around the past, s time da u usporedbi s autorom stihova ja svakako imam više prošlosti pune bušotina iz kojih te probleme mogu crpiti. [Gogo]

4. Against Me! - Transgender Dysphoria Blues (Total Treble Music 2014.)
Zapravo sam imao dosta sreće s ovim nasumičnim izborom tuđih albuma. Mogla me dopasti neka mrkla nemila elektronika, neki metal ili još gore post-metal, mogao me dopasti neki užasni jazz, a mogao me dopasti i Soundgarden. Ništa od toga! Lijepo me potrefio Mac DeMarco kojega znam i kojeg sam nekoć rado slušao, Emirovi Afrikanci koji sviraju lijepu iako meni neuzbudljivu glazbu i Against Me! – bend koji je na podugačkom popisu onih koje bi valjalo sustavno proučiti jer, uvjeravaju me ljudi, sigurno će mi se svidjeti pošto se trujem gomilom slične glazbe i do sada sam ih propuštao pukim slučajem.
I stvarno, od prvog takta je jasno da je to nešto meni blisko, nešto moje. Dobro, istina je da nisam zahtjevan i da sam čovjek od jednostavnih zadovoljstava, ali svejedno sam zahvalan sudbini što uživam u jednom sasvim finom bazično rock and roll albumu umjesto da se mučim s nekim zvucima koje niti mogu niti želim razumjeti.
Album teče bez zastajkivanja i bez filozofije, sve je tu čisto – riff, melodija, dvoglasje, lijepi pjevni punk refreni, baš onako kako treba. Jedini album iz ovog mini-izbora koji ću svakako poslušati još koji put, još mnogo puta. I onda na istraživanje ranije diskografije, sada sam se uvjerio da to itekako ima smisla. [Andrija]

5. Mastodon - Once More Round The Sun (Reprise 2014.)
"Once More 'Round The Sun" također posjeduje i jednu neshvatljivu količinu životne radosti. Ne mogu točno definirati što u meni izaziva toliki optimizam, ali ugođaj albuma je puno bliži Beach Boysima nego Black Sabbathu. Sve u svemu radi se o albumu koji će zadovoljiti stare i nove obožavatelje, a i naći se iznenađujuće visoko na listi ljetnih albuma koji će mi se rotirati u slušalicama dok polagano napredujem prema melanomu na nekoj plaži Lijepe naše. [Matija]