1. Sharon Van Etten - Are We There (jagjaguwar 2014.)
Kada se tek prekinuta ljubavna veza demistificira s ovakvom prodornom izravnošću, uz simultane napade grižnje savjesti, iskrene ljubavi i želje za preslagivanjem vlastitog života, kako je uopće moguće živjeti izvan te veze? Ili je baš u ovom slučaju prekid bio prijeko potreban? [Dražen]

2. Andrew Bird - Things Are Really Great Here, Sort Of... (Wegawarm 2014.)
Ne znam što bih rekao o ovom albumu. Kao što ću to ponoviti u prvoj rečenici sljedeće crtice, nisam baš ljubitelj countryja pa kada me zapalo da uz Casha recenziram i Andrew Birda kako obrađuje The Handsome Family shvatio sam da mi je ovaj potto mogao donijeti i bolje stvari. No, nešto o albumu o kojem ne znam što bih rekao. Naime, o The Handsome Family znam tek par stvarčica pa ne znam koliko je Andrija ovo dobro odradio. Ono što znam da je materijal slušljiv i da je lijepo od njega da je u dobrom dijelu pjesama pobjegao od country zvuka i ove pjesme predstavio u nekom svom stilu. Uglavnom, prilično slušljivo. I da, Ona kaže da joj je ovo dobro. Tko sam onda ja da sudim o albumu? [Emir]

3. Johnny Cash - Out Among The Stars (Legacy Recordings 2014.)
Čak i meni, zakletom mrzitelju countryja i svog tog južnjačkog zvuka, teško je reći nešto loše o ovom albumu. OK, jasno je da je Johnny Cash legenda i da mu treba odati priznanje i onaj koji nikada nije poslušao niti jednu njegovu pjesmu, ali nisam u preslušavanje "Out Among The Stars" ušao s premisom ne smijem napisati nešto loše o Cashu. Ne, u glavi se vrtjelo u jebote, ja sada moram slušati jebeni country, ali na kraju sam sve to skupa preživio. I ne samo da sam jednom poslušao ovaj materijal, zavrtio se on nekoliko puta, a još malo pa bih se mogao i naviknuti na taj country zvuk. Jer, osim što je legenda, Cash je bio i sjajan glazbenik te još bolji pripovjedač. Slušajući njegove stihove lako se zamisliti negdje u Teksasu kako gutate prašinu u potrazi za whiskeyjem i ponekom zgodnom konobaricom. Cashovi stihovi se lako pretvaraju u slike, a uistinu mi je teško zamisliti nekoga tko bi poslušao "Out Among The Stars" a da ne bi sa zanimanjem slušao što to Johnny ima reći i pri tome se ne nasmijati na neke sjajne doskočice. Naravno, ima tu i nekih dirljivo emotivno pjesama, poput ove ispod. Ona, kako je to i Iva napisala, kupuje na prvu. [Emir]

4. Beck - Morning Phase (Capitol 2014.)
Ne može se pobjeći od usporedbi sa "Sea Change". Za početak, to je ta vrsta gole emocionalnosti koju je ondje isfurao, a onda je tu i čitav niz glazbenika koji su ga pratili na tom albumu. Ali "Sea Change" je bio čista, neukrašena bol, od one vrste koja te potrga napola i koju misliš da nećeš preživjeti. Akutna bol. Nekog si volio i sve je otišlo k vragu i prije nego zaraste (a misliš da nikad neće), imaš osjećaj da će te presjeći napola. Ovo nije ta vrsta boli. Ovo je nešto kronično, osjećaj kad se konačno miriš sa činjenicom da si kocka u okruglom svijetu, ili neka slična promašena metafora. [Iva]

5. Marissa Nadler – July (Bella Union/Sacred Bones 2014.)
Dajte priliku ovom albumu. Jest nježan, ali samo na prvu. Kad se otvori – i kad vam se uši otvore njemu – on kirurški precizno secira tugu, bol, očaj i onaj tup osjećaj za koji mislim da je poraz najprecizniji termin. Nije ovo prvi album nastao nakon emocionalnog brodoloma niti je prvi dnevnik neke ljubavi, ali je jedan od rijetkih koji te dnevničke crtice razlaže pred slušatelja kao biljke u herbariju, ne pretvarajući se da je nešto što nije niti da je bolji, čvršći, optimističniji. Nema sretnog kraja, nema heroine koja je pobijedila emocionalni slom, postoji samo jedna predivno talentirana žena koja je sebe izložila u svakoj noti i svakoj riječi. A to je mnogo, stvarno mnogo. [Iva]