1. Sun Kil Moon – Benji (Caldo Verde 2014.)
Ovaj je album toliko masivan, no istovremeno krhak kao sjećanja. U njemu se isprepliću priče ljudi koji nam tek letimično zakorače u život, i ljudi od kojih je on u potpunosti sačinjen. Tu su slike iz djetinjstva, neuhvatljive i djelomične, kao i ono što bulji ravno u nas kad nam se čini da smo potpuno sami. Dok Mark Kozelek filigranski prebire po gitari istovremeno kopa po muljevitom dnu, po žaljenjima, slučajnostima, ljubavi i boli, a cijeli je album obavijen melankoličnim akustičnim pokrivačem koji grebe i nelagodan je, ali istovremeno grije i tješi. Ovako zvuči intima. [Andrea]

2. The War On Drugs - Lost In The Dream (Secretly Canadian 2014.)
Nije lako snimiti tužan album zbog kojega će slušatelji plakati od sreće. Pogotovo ako ste pomalo svjesni da u rukama imate odličan materijal i nesvjesni da su otuđenost i depresija kumovali razornoj nesigurnosti zbog koje ste spremni cijeli proces pretvoriti u nesnosnu agoniju. No, zato se Granducielove mračne i melankolične spoznaje potpuno transformiraju u zvuku koji prašta svaki grijeh i propuštene prilike. Umjesto daljnjeg utapanja u depresiji on spontano uzvikujeYeah!, Whoo! i Allright! Iako album sasvim dobro funkcionira dok s prilijepljenim čelom za prozor tupo gledate u daljinu, prilike za spokojni osmijeh i podizanje stisnute šake ima na svakom uglu. [Dražen]

3. Lydia Loveless - Somewhere Else (Bloodshot 2014.)
Muška stoka kakva jesam, naravno da me žene sa gitarama oduševljavaju neovisno o samom talentu istih. Kada se nađe neka koja ima dobar glas i uz to kvalitetnu instrumentalnu pratnju, gaćice spontano počnu letjeti prema pozornici. Lydia Loveless uspješno je izbjegla stereotip nježne dame koja plovi indiefolk vodama, te se njena muzika puno više oslanja na country pozadinu, a najlakše bi bilo povući paralelu sa Neko Case. „Somewhere Else“ je album koji se na momente uspijeva približiti neosporenim kraljevima južnjačke glazbe DriveBy Truckers, a to je najbolja preporuka koju mogu dati za ovakav tip glazbe. [Matija]

4. Drive-By Truckers - English Oceans (ATO 2014.)
Nakon svih promjena postava koje su Drive By Truckerse zadesile, gotovo sa sigurnošću možemo reći da će biti među onih par stvari koje će preživjeti apokalipsu. I oke, vjerojatno će putem nekog baciti iz benda. English Oceans je na neki način tranzicijski album: prepoznatljiv je rukopis benda, a opet pokazuje da se iz tih dobrih i čvrstih korijena ima stvoriti ipak nešto novo i drugačije. Ili barem izmijenjeno. [Iva]

5. Lana Del Rey – Ultraviolence (Interscope 2014.)
Pokušavajući i (koliko-toliko) uspijevajući preko reda promovirati sebe u društvo sveameričkih ikona taktikom palimpsesta na kulturnoj i umjetničkoj ostavštini onih koji su taj klub osnivali i širili prije nje, Lana Del Rey kao da je znatno više gušta i inspiracije pružila onima koji su željeli dekodirati i analizirati elemente fenomena njezine društveno-scenske pojavnosti, čak i ako ih pretjerano nije zanimala njezina muzika, nego nama koji smo u njezinim pjesmama prepoznali narkotiziranu verziju svoje standardne terapije americanom. Katkad se, doduše, činilo kako i nju samu sama muzika inspirira nešto manje, jer je svoje najjače strane znala utopiti u nepotrebno niveliranje u pumpajući vladajući pop dobrog dijela ostatka velikih pop zvijezda, što nije nešto za preporučiti ikome, a posebno nekome tko se toliko žudi izdvojiti, pa makar i bivajući ono što jest. Takva ju je ambicija gotovo usporediva s Madonninom zaista mogla odvesti u neželjenom smjeru, pa je prava sreća što ju je na 'Ultraviolence' napokon kanalizirala u totalni muzički curveball, pomalo stajući na loptu pjesmama koje imaju znatno više prostora za disanje. Spomenuta zakrivljena lopta zapravo je dvostruka, jer je lako moguće kako je ponovno riječ o promišljenom i isplaniranom potezu dokazivanja vlastite autentičnosti, ali baš i nije pretpostavljivo kako će album koji na Sunset Boulevardu spaja psihodeličnu tugu Mazzy Star i dekadenciju s mjerom Stevie Nicks izroditi previše hitova, iako jest neupitno kako je 'West Coast' singl godine. Dan Auerbach još se jednom prigodom dokazao kao čovjek kojega vlastita nesposobnost da dobru pjesmu ubode češće negoli jednom u petnaestak pokušaja ne priječi da producentskim radom tuđe pjesme obasja punim sjajem (velegradske noći), ali neobuzdana komunikacija s poviješću na potezu od Nine Simone preko The Crystals, The Beatles i Loua Reeda do Gunsa i The L.O.X., takvim elanom i očaranošću vršena još samo na 'The '59 Sound' The Gaslight Anthema, meni osobno izaziva želju da za sljedećeg suradnika Lana izabere Briana Fallona. Koji se netom razveo od supruge, pa bi možda mogli i... Jebote, totalno ih vidim zajedno. Zajednički album će se zvati 'Boardwalk Empire'. [Gogo]