1. Toumani Diabate & Sidiki Diabate - Toumani & Sidiki (World Circuit 2014.)
Čovjek uvijek nešto nauči. Slušajući i proučavajući ovaj album doznao sam da je kora zapravo svojevrsni križanac lutnje i harfe iz zapadne Afrike, instrument koji ima čak 21 žicu pa onda nije ni čudo da mu je zvuk tako raskošan, dubok i osebujan.
Na ovom albumu dvojica vrhunskih svirača kore, otac i sin, isprepliću svoje melodije, igraju se i nadopunjavaju i stvaraju zbilja gustu i bogatu atmosferu. Meni je jedini problem što ovdje ne vidim mnogo toga povrh atmosfere. Je, sve je to lijepo, zaista jest, ali meni samo lijepo nije dovoljno. Zacijelo postoje ljudi koji iz ove glazbe mogu iščitati neki viši smisao, dublju poruku, potpuniji estetski užitak, ali bojim se da će za mene ona uvijek ostati ugodna i zanimljiva zvučna pozadina koja me na momente podsjeti na Nicka Drakea, ali i ništa više od toga.
Da, zvuči umirujuće, ali tako zvuči i šum mora koji ako već nemate priliku slušati uživo možete kupiti na CD-u iz košare s popustima. Je, ljudi su virtuozi sa svojim instrumentima, a virtuoz je i Stefanovski pa ne slušam ni njega. Svaka vam čast moja crna braćo i naklon vam do poda, cijenim to što radite, ali to ćete i dalje morati raditi za nekog drugog, ne za mene. Pusa, bok. [Andrija]

2. Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra - Fuck Off Get Free We Pour Light On Everything (Constellation 2014.)
"Pa i ovaj sam album mogao staviti na popis!". Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra, kanadski bend koji je nastao kao projekt članova Godspeed! You Black Emperora, svoj stil mijenjaju gotovo često kao što mijenjaju imena. Dok su na prvim albumima bile jasne njihove muzičke veze s G!YBE-om, svakim su sljedećim albumom sve više odmicali od tog dobro poznatog i utvrđenog zvuka. Čini mi se, zapravo, da je posljednji njihov skok, onaj od albuma "Kollaps Tradixionales" iz 2010. do ovogodišnjeg "Fuck Off Get Free We Pour light on Everything", ujedno i najznačajniji što se tih transformacija tiče. U glazbenom smislu, promijenili su se toliko da u prvi tren nisam bio siguran da slušam ispravni album. Toliko su agresivni i energični da će vas početak album dočekati poput iznenadne šake u glavu. Zar je to zbilja onaj isti bend koji se nekad zvao A Silver Mt. Zion i koji je na debiju svirao klasični, introvertirani post-rock? I je i nije. Brojni su se glazbenici izmijenili, brojne su stare stilske značajke iščeznule, ali filozofski gledano, temeljni su im stavovi i nakon 14 godina isti. Senzibilitet je prepoznatljiv, samo je medij prenošenja poruka pretvoren iz ponešto letargičnog i usporenog u izravniji i agresivniji. Srećom da je tako jer su se promjenom pristupa oslobodili okova zadane forme, a u novom se stilu snalaze izvrsno. Spori, strpljivi i suzdržani crescendoi gotovo su iščezli, gitare i distorzirane violine unisono paraju tišinu, pjesme su skoro rokerske, ali pažljivije slušanje otkriva istinu: i dalje je to intimna glazba koja proizlazi iz društvenog i duhovnog aktivizma članova benda, i dalje je to "to". A "to" je i dalje genijalno. [Antonio]

3. Real Estate – Atlas (Domino 2014.)
Sjećam se  da mi je taj Real Estate čak i OK. Očito ne toliko OK da bi znao više od toga. "Talking Backwards" mi zvuči dobro. Malo opet nji nju njanja, ali na dobru foru. Clean gitare, čisti bubnjevi s puno high-hata, falsetto. Ma znate. Ona muzika koje je bila bolja u 90ima, ali ni sada nije loša. "Atlas" je ugodan i možeš pojest nešto uz Real Estate bez da domaćina zamoliš da ugasi muziku jer patiš od refluksa. Izdali su za Domino što meni staroškolcu koji prati bendove po etiketama znači nešto. Čak i Sub Popu vjerujem  nakon što izdali sve ono nešto što ne bi poželio ni Paravinji.  Drugi singl "Crime" (ili treći – najbolje da još i tražim popis stvari) ima odličan spot. Odličan. Čak šaljiv, a svi znamo da je većini današnjih glazbenika šaljivost poznata manje nego Elli Dvornik sintagma 'aj nemoj'. Sve skupa – neodlično, ali i više nego neloše. [Leo]

4. Aziza Brahim – Soutak (Glitterbeat 2014.)
"Soutak" u svojih 40-ak minuta svojom smirenošću potpuno osvaja. Iako se album većim dijelom bavi teškim temama, uglavnom problemima zapadnosaharskoh naroda čije stanovništvo još uvijek u velikoj mjeri živi u izbjegličkim kampovima, snaga kojom Aziza Brahim prenosi sve svoje poruke tjera na neki spokoj. Uspješno kombinirajući latinsku glazbu s tradicijskim elementima Zapadne Sahare, ona je snimila album koji će sigurno ostaviti traga na mnogim ovogodišnjim top listama, pa i ne samo onima koji se bave world musicom. Previše je na ovom albumu odličnih pjesama da bi prošao nezapaženo, a "Julud" je jedna od onih pjesama koje ne mogu dosaditi ni nakon 100-ak slušanja. [Emir]

5. R.E.M. - Unplugged: The Complete 1991 and 2001 Sessions (Rhino/Warner 2014.)
Pravi bi naziv za ovaj materijal bio – bezgrešan. I da, jesam suludi R.E.M. fan koji će bez problema odvrtiti cijelu diskografiju u jednom danu i potpuno uživati u svakoj minuti svake pjesme, ali ovdje nimalo ne pretjerujem. Stotridesetipet minuta čistog užitka. Tako je to kada se najveći prikažu u najboljem svjetlu. [Emir)