1. Sun Kil Moon – Benji (Caldo Verde 2014.)
Ovaj je album toliko masivan, no istovremeno krhak kao sjećanja. U njemu se isprepliću priče ljudi koji nam tek letimično zakorače u život, i ljudi od kojih je on u potpunosti sačinjen. Tu su slike iz djetinjstva, neuhvatljive i djelomične, kao i ono što bulji ravno u nas kad nam se čini da smo potpuno sami. Dok Mark Kozelek filigranski prebire po gitari istovremeno kopa po muljevitom dnu, po žaljenjima, slučajnostima, ljubavi i boli, a cijeli je album obavijen melankoličnim akustičnim pokrivačem koji grebe i nelagodan je, ali istovremeno grije i tješi. Ovako zvuči intima. [Andrea]

2. The War On Drugs - Lost In The Dream (Secretly Canadian 2014.)
Kad mi je Dražen prije par mjeseci gurnuo ovo da slušam, objasnio je da će se to meni svidjeti. Jer Springsteen. I Dire Straits. I sva ta muzika koju volimo mi blago do umjereno sredovječni. Ali nekako drugačije. The War on Drugs je bend koji bespoštedno iskorištava svoju urođenu melankoliju, nešto kao što radi National, samo bez pretenzija da budu poete nove generacije i super kul. S time da je volim National. Idealan soundtrack za one momente kad autocestu guta već daljina. [Iva]

3. Conor Oberst - Upside Down Mountain (Nonesuch 2014.)
Razumna je pretpostavka kako je Oberstov poriv za stvaranjem glazbe njegova potreba za izražavanjem. Razumno je i držati da se Oberst izražava u onom mediju i onoj formi koja mu najbolje leži. Razumnim bi ga se putem sigurno moglo smjestiti u kontekst neke umjetničke prakse te već nekako osloviti njegove autorske modifikacije te prakse. Posao koji me eto danas zapao, mogao bi se dakle odraditi razumno i ležerno, ali neće. Problem je u tome što držim kako bi pisati pod gorenavedenim pretpostavkama i hiniti vlastitu poziciju pod isprikom razumnosti ili krinkom potlistine ležernosti bilo naprosto neodgovorno prema čitatelju i prema potlisti. Pisanje recenzije albuma “Upside Down Mountain” Connora Obersta nekoć znanog kao Bright Eyes, pod spomenutim vrlo banalnim pretpostavkama po neodgovornosti i štetnosti usporedio bih primjerice sa sustavnim zamućivanjem razlike između tabloida i političke novine. Kao netko tko na pot listu lijeno ali romantično gleda kao na instituciju koja u svojim temeljima ima punk, rock'n'roll, metal, hip-hop i collage radio, izvorno izrazito buntovne etose koji su malčice mrtviji svaki put kada netko od naših reproducira pjesmu s ovog albuma, držim svojom dužnošću prozvati ovu glazbu kao gnjusnu ulizivačku podvalu i prijetvorno kvaziintimno drvljenje vrijedno svakog prijezira koje ne zaslužuje početnu poziciju predmeta kritike, osvrta ili zadaćnice. Formulu replike „Oberst samo radi ono što voli najbolje kako zna za publiku koja to voli“ bi i sam mogao iskoristiti u nekoj sličnoj situaciji, što me dovodi u slijepu ulicu dvostrukih mjerila i nerazumne argumentacije, ali kad već ne mogu ognjem i mačem onda neću ni razumom. Ništa osobno. Dolje lista! Ave lista! [Davor]

4. Future Islands – Singles (4AD 2014.)
Priznanje: Ovo pišem prijepodne u nedjelju, 17. kolovoza, nepunu minutu nakon što sam prvi prvcati put napokon pogledao onaj sad već legendarni nastup Future Islands kod Davida Lettermana. Prije mi se nije dalo iz jednostavnog razloga što nisam vidio kakve bi veze blago pokroviteljsko iščuđavanje ludom nabildanom italo-house šminkeru imalo s emotivnošću i evokativnošću samih pjesama sa 'Singles', a i prepričavanja prijatelja koji su, za razliku od mene, nazočili bendovim hrvatskim koncertima dostatno su me uputila. Srećom, kad sam već ostao nezainteresiran za šoumenski dio bendova pristupa, povjerenje u procjenu kako bi mi se njegov melankolični synth-pop naprosto morao svidjeti itekako se naplatilo ovom divnom pločom. Njezinim ljetnim predvečerjima i omamljujućim bonacama očekivanja na tragu ekstrovertiranosti nipošto ne trebaju, ali tržišni su poticaj njezine krasne pjesme svakako zaslužile – u tome smislu, logično automatsko (i pogrešno) doživljavanje imena albuma kao naznake kompilacije možda će i dodatno pripomoći, iako je već iz jednoga jedinog slušanja jasno kako su ovi singlovi zapravo samci, mada baš i ne nalik na one iz filma. Razlika je ponajviše u pomirenosti pjevača Samuela Herringa s potrebama činjenja iskoraka dalje, manje u karijeri benda, iako ni to nije zanemarivo, ali više u svakodnevnom životu u čijim srednjim godinama više nema smisla doživljenim nepravdama pravdati vlastitu sjebanost. Takvim osjećajima zvuk nevine, gorko-slatke sintetike osamdesetih osigurava instant patinu svevremenosti, pristiglu s istih onih frekvencija na kojima kolege The War On Drugs pjesmu 'Tunnel Of Love' vraćaju na istoimeni album. Samo što gitare ovaj put nisu nužne čak ni meni. [Gogo]

5. Sharon Van Etten - Are We There
Iako jako cijenim Sharon van Etten i njen rad, moram priznati da mislim da nisam prava osoba za pisati o njenoj glazbi. Osjećam da tu postoji cijeli jedan svijet slomljenih srca, izgubljenih ljubavi, razočaranja i ponovljenih pogrešaka s kojim se jednostavno ne mogu poistovjetiti i u koji ne mogu u potpunosti prodrijeti. Da, istina je i da mi se sviđa njena glazba, da mi se sviđa njen fluidni, topli vokal i da mi se sviđa kontrast snažne i nježne poetičnosti koja izvire kroz tekstove. Usudio bih se reći i da je "Are We There" ujedno i najuspjeliji, najzreliji album u karijeri Sharon van Etten. Ipak, unatoč svemu tome a s obzirom na moju distanciranost od tema kojima se bavi, mislim da ovakvi albumi zaslužuju da o njima pišu ljudi (npr. Dražen i Iva) koji se s glazbom i tekstovima mogu povezati na nekoj dubljoj, emocionalnoj razini. Iz mojih pokušaja seciranja glazbe ionako ništa korisnoga ne biste saznali jer ovo je album koji se doživljava osobno i intimno. Mogu samo poručiti da je album zavodljivo mračan, divan i vrijedan slušanja. [Antonio]