1. Sun Araw – Belomancie (Drag City 2014.)
Moje mišljenje o ovome albumu jednako je relevantno koliko i mišljenje daltonista o teoriji boja. Izdržao sam do sredine albuma prije nego što me agresivna buka natjerala da iščupam slušalice. Moram priznati da me na par trenutaka "Belomancie" podsjetio na eksperimentalnije pjesme Mogwaia, ali to je samo rezultiralo potrebom da odem slušati iste, pojačavajući moju želju da konačno prekinem mučenje mojih osjetila. Treba napomenuti da su moje slušalačke navike dosta konzervativne, te je vrlo lako moguće da je smisao i svrha ovog albuma preletjela preko moje glave, ali nisam našao ništa u njemu da imam potrebe vratiti se na daljnje preslušavanje. [Matija]

2. Trans AM - Volume X (Thrill Jockey)
Trans Am je b(r)end. Nema dva Trans Ama. Ima bar tri Gasbag Anthema. Njihov ovogodišnji album „Volume X“ deseto je jubilarno izdanje trija koji spaja kraut, noise, post, punk, electro i humor. Nikako njihov najboji album, ali nikako i osrednji. Trans Am je brend kojemu se uvijek možete vratiti s povjerenjem znajući da vas neće razočarati. Ako ste fan ćerajte kola, skačite i plačite na "Antropocene", "Reevaluations". "Night Shift" i "I'll Never", ako niste odite kukat kako je ljeto gotovo dok vas Trans Am pita "...what's your fucking problem?". [Lejmo]

3. Yoni Wolf - Old Dope (Selfreleased 2014.)
Digitalizirani mixtape u startu primarno namijenjen promociji Vučkove solo turneje na kojoj će njegov autor izvoditi pjesme nekolicine svojih projekata i bendova, a koji se najvećim dijelom upravo i sastoji od remiksa i alternativnih verzija tih pjesama? Nije uopće bilo sumnje koji je od kolega glasao za ovo polu-službeno izdanje kao za album. Ne da i sam nisam poklonik Yonijevih Why? i Hymie's Basement, uz što barem za daljnju trojicu pot listinih mudrijaša čvrsto znam da su fanovi, nego je ovakvu zavrzlamu mogao izvesti samo legendarni Davor, školski primjer čovjeka kojega moderna i nova muzika zapravo uopće ne zanima te je, slijedom logike, nešto posebno i ne prati, ali ujedno i čovjeka koji ni najmanje ne cijeni ni dobru staru muziku za arheologe. Što li onda uopće sluša? Pa nešto baš poput ovoga, dorađene, ali zvučnim tretmanom ne i modernizirane, verzije nečega sad već relativno starog i kanoniziranog, posebno u još uvijek nedebelom odjeljku presjeka art-indieja i Scrabble-hopa, a što je u vrijeme svojeg pojavljivanja zvučalo zaista moderno i neposredno izliveno iz samog centra hiperaktivnog mozga. Kombinacija kultnih album-trackova obožavanih od znalaca sa stvarima koje u lijevom svemiru funkcioniraju gotovo kao hitovi svojim tempom razmjerno prati razvoj koncerata kojima je najava, s nešto većim naglaskom na čišći flow kojim Yoni pokazuje kako mu za potpunu uvjerljivost ne treba patentirani leftfield-zvuk njegovih bendova nego sasvim fino gazi i standardni njujorški boom-bap beat. Ovo usmjerenje, ali s novim pjesmama, bilo bi prava stvar. [Gogo]

4. Tobacco - Ultima Il Massage (Ghostly 2014.)
“O, pa ovaj sam album i ja trebao staviti na popis!”. Novi album američkog elektroničkog glazbenika Tobacca (ili Thomasa Feca), kojeg sam prvo upoznao u ulozi frontmena Black Moth Super Rainbowa, stvorio je još jedan iznimno uvrnuti, nadasve pomaknuti i jedinstveni komad glazbe. Prvo, Tobacco uzme milijun stilova, od synth-popa do R&B-a, te zgužva njihovu bit u naopaki kolaž. Drugo, korištenjem tako stvorene mase oblikuje mračnu glazbu praćenu tvrdim beatovima, analognim sintesajzerima i karakterističnim vokalima koji su vocoderom distorzirani do neprepoznatljivosti. Synth-pop revival još je uvijek aktualan, a Tobacco zvuči kao najprljavija ali i najorganskija manifestacija ida takve glazbe. Kao da su M83 završili na mućkanju u umovima Davida Lyncha i Davida Cronenberga na par godina. A psihodelija? Psihodelije ima toliko da ćete pomisliti da slušate muziku stvorenu pod utjecajem nekoliko popapanih sličica previše. "Ultima II Massage" ujedno je i najmračniji Tobaccov album koji dodatni naglasak stavlja na prijeteću atmosferu i zvukove te bizarne tekstove koji se sastoje od neprekidnog ponavljanja dadaističkih fraza. Teško je poreći da u imidžu, pristupu i personi Tobacca ima i tragova avangardnih skupina poput The Residentsa, ali glazba i njena interpretacija nepogrešivo su i samo njegove. Konačni je rezultat degenerirana vizija popa u širem smislu koja može poslužiti kao savršeni soundtrack za vaše živote... ako živite u svemirima filmova poput Drivea ili igara poput Hotline Miamija. [Antonio]

5. Drekka - Ekki Gera Fikniefnum (DAIS 2014.)
Amerikanac Michael Anderson iz Bloomingtona u Indiani s gotovo dvadeset godina djelovanja u elektronskoj i akustičnoj eksperimentalnoj, ambient i drone glazbi te vizualnim umjetnostima objavio je zimus odličnu ploču čiji naziv na lošem islandskom znači 'Don't do drugs!'. [Davor]