1. Withered Hand - New Gods (Fortuna Pop 2014.)
"New Gods" bi bio dobar album da nije izašao u isto vrijeme kad i "Benji" Sun Kil Moona. Ovako je ispao samo inferiornija kopija u moru tužnih bijelaca koji tugu izbacuju kroz akustične gitare. Jedini unikatni element je škotski naglasak pjevača,  ali osim ako niste zagriženi fan žanra, postoje puno bolje opcije za plakanje u času i maštanjem za bolja vremena. [Matija]

2. Wake Owl - Private World On Paradise (Rezolute Music 2014.)
Škarina muzika. Tako se najlakše može opisati ono što izvode Wake Owl, dvojac iz Vancouvera. Drug Andrija poznat je po svojem preferiranju sladunjavog indie-pop-rocka, a Wake Owl definitivno odgovaraju takvom opisu. Puno nježnih melodija, isto takvih vokala i pjesmica koje se lako uvuku pod kožu, samo ako im date priliku. "The Private World Of Paradise" je jedan od onih albuma koji savršeno odgovaraju nekom ljetnom sumraku ili praskozorju. Pun je neke pozitivne energije i lako je potpuno se opustiti uz njega i prepustiti se Colynu i Aidenu u ovih 40ak minuta. Ovo je jedan od onih par sladunjavih albuma koji će se vrtiti ove godine i u mojim playerima. Posebno se to odnosi na  "On Baby" i "Vacation" s tako lijepom međuigrom zvonkaste gitare i gudača. [Emir]

3. The War On Drugs - Lost In The Dream (Secretly Canadian 2014.)
Kad mi je Dražen prije par mjeseci gurnuo ovo da slušam, objasnio je da će se to meni svidjeti. Jer Springsteen. I Dire Straits. I sva ta muzika koju volimo mi blago do umjereno sredovječni. Ali nekako drugačije. The War on Drugs je bend koji bespoštedno iskorištava svoju urođenu melankoliju, nešto kao što radi National, samo bez pretenzija da budu poete nove generacije i super kul. S time da je volim National. Idealan soundtrack za one momente kad autocestu guta već daljina. [Iva]

4. Champs - Down Like Gold (Play It Again Sam 2014.)
Dvojac od iz nekud s emocijama i simpatijama prema gitari, klaviru i recimo neo-folku pjevaju neke zasigurno vanvremenske, instant-nostalgične žalopojke. Neću reći da izgledaju kao da nisu nikad jebali, ali možda kao da su se ipak više družili u tetkovom podrumu s ganđom nego minđom. No, naaaraavnoo, nije to ni bitno. Neka melankolija koja niti je potresna niti je meni inspirativna. Ukratko ne dira me na niti jednoj razini. Ono po čemu će svi mrzit ovo razdoblje kad će se na njega gledat iz perspektive 2045. Neloše, ali i nedobro. Dakle - najgore. Premda, istini za volju, spot za "St. Peter's" nije loš. [Leo]

5. Hamilton Leithauser - Black Hours (Ribbon Music 2014.)
If you follow me where I'm going / Might take some time but you'd never know / My gun still shoots and my bird still sings / These tricks are tricks I learned from a king - pjevao je Hamilton Leithauser prije koju godinu u bendu The Walkmen. Ispada da je kralj u tom slučaju bio Frank Sinatra, a sada ispada i da su ovi stihovi možda bili svojevrsna najava samostalne karijere.
"Black Hours" sa sobom donosi zvukove i mirise početka ljeta, one koji vas pozivaju na piće s najboljim prijateljima, ali i one zbog kojih ćete pripiti nastaviti piti čak i kada ostanete sami iščekujući kraj ionako kratke ljetne noći. [Dražen]