1. Neneh Cherry - Blank Project (Smalltown Supersound 2014.)
Posljednjih nekoliko godina, rastućoj pop sceni koju se brzopleto naziva progresivnim, izvitoperenim R&B-jem samo zato što ga izvode djevojke iz čijeg se imidža nazire da bi mogle biti crne boje kože čak i ako to nisu ili one koje svoja imena pišu nekakvom debilnom kombinacijom caps lockova i interpunkcijskih znakova (npr. fKA! TwigS ili tuNEY-ards), Neneh Cherry u odnosu prema Björk zauzima sličnu poziciju kao Tom Petty u odnosu na Brucea Springsteena za heartland/heart-core rokere. Uloga je to svakako rjeđe potezane usporedbe, ali dubinski iskonskijeg uzora, unatoč svojem također svetačkom statusu pomalo u sjeni mega-prisutnosti najjednostavnije proklamiranog svjetionika. Primijetivši mnoštvo svojih nekadašnjih ideja i svojega sadašnjeg naslijeđa po kritičarskim i top ljestvicama, Neneh Cherry je odlučila prekinuti gotovo dvadesetogodišnju pauzu u svojoj samostalnoj karijeri, pločom koja svojom minimiziranom ambijentalnošću jasno svjedoči mudru nadogradnju nekadašnje pop prpošnosti, na koju, s druge strane, podsjeća podjednako odvažnim izborom suradnika i sredstava. Problem na red dolazi tek kod pjesama samih, uglavnom neupečatljivih i isforsiranih, što se, uostalom, i moglo očekivati od autorice koja je svoju ne samo zadnju, nego i jednu od rijetkih zaista velikih, ostavila još u 1994. i napisala je zajedno s Youssouom N'Dourom. Da joj skandinavski jazzerski Stvor nije bio pružio prikladniju opciju muzičkog utjelovljenja, možda i ne bih primijetio koliko je 'Blank Project' praznjikav projekt; ovako znam da i u muzici kakva me inače nimalo ne dira Neneh još može zvučati uzbudljivo i nadahnuto. Ovdje ne zvuči. [Gogo]

2. Mac DeMarco - Salad Days (Captured Tracks 2014.)
Macov prvi album mi je bio drag. Samo drag, ni više ni manje od toga. Njegov sam zagrebački koncert dočekao u nekoj polu-euforiji iako je on sam baš neki anti euforija lik. Zajebant, šarmer, simpatični napljuganko za kojeg nikad ne znaš zbija li s tobom šale ili je smrtno ozbiljan. Koncert je bio i bolji nego što sam očekivao, ali nakon toga Maca više nisam slušao niti sam nešto posebno žudio poslušati njegov novi album. Dogodi se to, tko bi znao zašto. Možda sam otkrio neku drugu glazbu, možda sam imao pametnijeg posla, možda sam se zaljubio. Tko zna. Da nije ovog ljetnog poluspecijala vjerojatno nikada ne bih poslušao "Salad Days", a sada kada sam to ipak učinio ni dalje ne mogu sa sigurnošću tvrditi bi li mi bilo žao da sam to propustio učiniti. Mislim, i dalje je to onaj isti dobri stari Mac DeMarco, sa svojim lijenim pjevanjem i melodijama koje u momentu vrlo elegantno skliznu iz uredne pravocrtnosti u šašavu raspršenost, ali meni je to nekako prestalo previše značiti. Čovjek radi ono u čemu je dobar i dobro mu ide, ali morat će dalje bez moje potpore. Siguran sam da ni jedan od nas dvojice za njom neće žaliti. [Andrija]

3. Real Estate – Atlas (Domino 2014.)
Ovi homo normalicusi iz Jerseya, nužna su protuteža u današnjoj anything goes indie kulturi. Iako je dobro premrežiti um ekstremnijim zvučnim provokacijama, često nam se servira postmoderni ćušpajz unutarnjih konflikata i kreativnog proturječja u paničnom bijegu od konvencionalnosti. Real Estate su suvremeni gitarski indie bend, konvencionalni samo utoliko što ne namjeravaju snimiti witch house album. Ako je konvencionalnost i dio Real Estate poetike, na zavidnoj je razini.  Here's to keepin' it real. [Danijela]

4. Chet Faker - Built On Glass (Future Classic 2014.)
Mislila sam da je Connan Mockasins onim nacrtanim tankim brkom i plavom perikom nešto najblesavije što sam vidjela, iako je glazbeno zapravo bio ugodno iznenađenje, sublimeslime u najizvornijem obliku, no očito starim ako mi imena kao Com Truise i Chet Faker, i svi oni bendovi bez ijednog vokala, ne zvuče posebno dovitljivo. Naučite pisat, vi disleksični hipsteri. No ovaj Aussie Cheti ma jedan od boljih albuma ove godine, naročito za kasne večernje sate, nekakvo nevješto zavođenje, „Talk ischeapmydarling…“. Pravi omjer zvučne tišine u maniri Jamesa Blakea, ljige u zalihama, malo distorziranih saksofona, dodaj seksi glas koji povremeno zazvuči kao Fink, dosta soula, ponešto housa, i za kraj hitčina „Cigarettes & Loneliness“, „Breathe this is love without love without love…“ [Andrea]

5. Fear Of Men – Loom (Kanine 2014.)
Jessica Weissu početku je radila ambijentalnu glazbu za svoje kratke filmove. Na projekciji tih filmova upoznala je gitarista Daniela Falveyja, a kasnije im se pridružio i bubnjar Michael Miles i nastao je trojac iz Brightona. Prizivajući u sjećanje ono radi čega smo zavoljeli M83, School of Seven Bells i Reverie Sound Revue na onom jedinom albumu, Fear of Men na debi albumu „Loom“ u pravi tren donose novu dozu najljepšeg snovitog popa. Zvonki glas Jessice Weiss kojeg omotava oko prilično mračnih stihova kao u „Tephri“, prozračne melodije u „Waterfall“, punina teksture gitarističkih dionica i sinkopirani ritmovi u „Vitrine“ i „Descent“... Jedanaest pjesama koje zvuče kao da su prekrivene koprenom slatkih snova dok se zrake sunca probijaju kroz gusto lišće začaranog vrta, no ipak ne dopiru do onih sjenovitih, hladnijih kutaka obraslih mahovinom.  [Andrea]