99. Grandmily and Shozae – Adventureland (Stones Throw)

Leo: Meni fakat super ta potlista. Kod nje se nađu, ne samo neuobičajno kul stvari, već i albumi koje staviš na osobni godišnji popis najboljih, bez ikakvog nadanja da će ući u grupni top 100 i onda matematika učini svoje i vi sada ovo čitate. Grandmiully i Shozea snimili su street rap album na kojem se utjecaji protežu od 90ih u kasne 10e. Ako volite lyricism bit će vam dobri. Ako volite Blackstreet bit će vam ok. Ako volite Midnite Society (novo) bit će vam kul. Ako vam se svidi Midnite Society provjerite Mass Influence (staro). Ako vam niti jedna od ovih referenca ne znači puno, pitajte Google i dobit ćete barem tri preporuke na račun Adventurelanda.  Bog blagoslovio Stones Throw.

PS. I dalje ne znam kak se piše potlista. PotLista. Potlista. Pot lista. Pot Lista.

98. Blood Orange — Negro Swan (Domino)

Dražen: Četvrti album predstavlja anksioznost i depru onih koji se ne mogu uklopiti, ali i pokoju zraku nade koja isijava između redaka, između kolaža stilova i uloga kojima se Devonte Hynes sve više udaljava od klasičnog pop pristupa s prva dva albuma. Uz svu silu gostiju i općeniti osjećaj da nemate pojma kada počinje i kada završava pojedina pjesma, album je ipak konceptualna cjelina koju povezuje gomila empatije.

97. Advance Base – Animal Companionship (Run For Cover)

Gogo: Indie-pop ispovijed koja svoju kabinu ne nalazi u crkvi nego za šankom kafića u novom gradu, kako i priliči seljenju zbog stare ljubavi i radi nove ljubavi. Owen Ashworth je vrlo potajno, ali i prilično uvjerljivo, od neobaveznoga ispušnog ventila napravio servis utjehe svakom pacijentu melankolije.

96. Fatoumata Diawara – Fenfo (Wagram/Montuno)

Emir: Sedam godina nakon sjajnog debija („Fatou“), malijska pjevačica se vratila s novim albumom na kojem progovara o mnoštvu problema koje tište Afriku: izbjeglice i odlazak iz zemalja, nedostatak afričkog identiteta, pa sve do stvari koje se nama čine dalekim poput zabrane ženidbe između pripadnika različitih etničkih grupa (u stvari, čini li nam se to baš toliko dalekim?).

95. Lucrecia Dalt – Anticlines (Rvng Intl.)

Antonio: Plutanje u izolacijskoj komori ispunjenoj oštrom prazninom. Višeslojne metafore materijalizirane kroz igličaste zvukove sintesajzera, amorfne vokale i osjećaj groteskne znatiželje.

94. Soccer Mommy – Clean (Fat Possum)

Vlado: Nashville više nije pčelinjak ispunjen country pjesnicima, kaubojskim odmetnicima i dešperatnim trubadurima. Već dugo vremena iz te matice izranjaju i introspektivne, nesigurne ali iskrene  mlade pčele koje pjevaju divne pop melodije o životu kroz sasvim novu, demitologiziranu, perspektivu. Sophie Allison je tek jedna od njih.

93. Sarah Nixey – Night Walks (Black Lead)

Gogo: Krasan opskurni Brit '90s mikrožanr je synth-pop trio u kojem pjesme pišu luđaci, a pjeva ih zgodna Sarah. Uz Dubstar i Saint Etienne, najprominentniji praktikanti su mu bili Black Box Recorder, čija Sarah Nixey i bez Lukea Hainesa i Johna Moorea lakoćom snima superlijepe supertajnovite noćne ploče.

92. Delvon Lamarr Organ Trio – Close But No Cigar (Colemine)

Leo: Još jedan ulet na listu na koji nisam računao. Uvijek sastavim godišnju listu s namjerom da se objavi kao pojedinačna. Grupno k'o grupno. Favoriti uvijek izvise. Ove godine, na račun lijenosti članova kolektiva okupljenog oko glazbene metastranice pOtliSta.com, ako nešto što duhom niti materijom ne postoji uopće može imati članove (a valjda može, ako oni flat earth tudumi mogu, mislim...), indy i folky i rocky su konačno dobili odavno potrebnu protutežu. No, koga libo rac. DLO3. Kakav vrh. Jest da su obrade, ali svima treba malo recikliranog harmonija u životu? Izvucite Groovea Holmesa, Jimmya Smitha i Lonniea Smitha i ispunite glazbenu prazninu. DLO3 gitarist Jimmy James potpuno zasluženo nosi svoje ime i pošteno nastavlja niz zabavnih showmena  koji su se njime predstavljali. Ima ih. Googlajte. Lik izgleda kao da sluša sebe dok svira, a ne da ulaže trud u muziciranje. Uglavnom, za sve je kriv Andrija Škare i Delvonova žena. Majke mi.

91. Easter – Meander Lines (Super Smash Hit)

Gogo: Mančesterski bend koji se po porciju utaživanja nostalgije ne vraća u susjedstvo nego ide preko bare, na tavane Madder Rose i Lotion, svojim meandriranjem grli sve ono od čega su prije koju godinu i naši (The) Lesser Men i The Moody Brooders kreirali Adult Disoriented Rock. Emoji srca ide 1994 puta.

90. Connan Mockasin – Jassbusters (Mexican Summer)

Leo: Napušeno raštimane Dire Straits balade. Serial killer rock. Malo mock, puno sin. Ljudi koji rade domaći LSD i đem od kadulje. Ne znam. Grozno. Al', ima nešto u tome. Malo te strah, malo želiš biti blasé kao oni. Conan Mockasin. Frend od Maca Demarca. Zato ne seri.

89. The Rock*A*Teens – Sixth House (Merge)

Vlado: Kupusgrad, Atlanta. Pardon, Cabbagetown, Atlanta. Zvuči kao zajebancija. Pogotovo ako otamo dobijete Sixth House, pomalo zaboravljenih  The Rock*A*Teens, benda koji se 90ih pojavio i zatim nestao. Unatoč žanrovskoj neodređenosti, bend osvaja svojim šarmom, duhovitim i ciničnim tekstovima frontmana Chris Lopeza. Album koji zaslužuje šansu.

88. Let's Eat Grandma — I'm All Ears (Transgressive)

Dražen: Od Stranger Things uvoda preko pop hitova kakve bi valjda danas trebali slušati svi od 16 godina nadalje do epskih progresija u pjesmama "Cool & Collected" i "Donnie Darko" u kojima Rosa i Jenny nadilaze sve što ste mogli očekivati od njihovog drugog albuma.

87. Hailu Mergia – Lala Belu (Awesome Tapes From Africa)

Antonio: Zvukovi iz optimistične budućnosti Ethio-jazza.

86. Mimika Orchestra – Divinities Of The Earth And The Waters (PDV)

Emir: Pod vodstvom Maka Murtića, ovaj sjajni mnogoljudni sastav donio nam je album kakav je našoj sceni trebao – hrabar, inspirativan, višeslojan. Kombinacija progresivnog jazza s etno elementima na ovim prostorima nikada nije zvučala ovako dobro.

85. Wussy – What Heaven Is Like (Shake It!)

Gogo: Najnepoznatiji najameričkiji veliki legacy bend svojim je najboljim albumom postao i još malo američkiji i još malo veći, ali nažalost ne i ništa poznatiji. Koncept posvete snježnoj kraljici Gloriji Burgle očito nije bio mamac privlačenja nove publike. Još očitije, stare je fanove zarobio do kraja.

84. Various Artists – African Scream Contest 2: Benin 1963-1980 (Analog Africa)

Emir: Drugi nastavak kultne kompilacija koja je prije 10 godina svijetu predstavila Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou, El Rego, Roger Damawuzan, Le Super Borgou De Parakou i druge velikane beninske scene je opet donijela 70-ak minuta putovanja po veličanstvenoj beninskoj afrobeat/vodoun glazbi.

83. Kamasi Washington – Heaven and Earth (Young Turks)

Vlado: Još jedno epsko djelo spasitelja modernog jazza, mnogo fokusiraniji od prethodnog remek-djela " The Epic", u kojem Washington  svoja ovozemaljska i ona utopijska razmišljanja ukrštava u koloplet retro-futurističkih jazz bravura.

82. Chaka Khan – Like Sugar (Diary/Island)

Leo: Chaka jebemtijetrvu Khan. Singl. Kae bilo?! Ljudi plešu bez ironije. Ma. Uopće mi se ne da o ovome pisati. Neugodno je išta govoriti. Di si bila/o dok je Davor Rončević dijelio lekcije iz hatecore two-stepa? Dok je Ante Estrada hodao po pisti u cargo trifrtaljkama? Daj odi na neki team building i pij viski na slamku. I točeno Ožujsko. Dolje ti je link. Boooook.

81. Christina Vantzou — No. 4 (Kranky)

Dražen: Ova učiteljica matematike istovremeno posuđuje od veterana i suvremenika ambijentalne glazbe. Ono što se čini predvidljivo i smirujuće isprepleteno je sitnim intervencijama i stravom zbog koje se ovaj album ne može konzumirati samo kao pozadinska kulisa.  

80. Father John Misty – God's Favorite Customer (Sub Pop)

Gogo: Ne znam snima li šjor Tillman doista sve ljepše albume kako mu karijera usmjereno odmiče, ili ipak ima istine u njegovoj ranijoj procjeni kako ga ispočetka najviše hejtaju oni koji mu svojim karakterom najviše sliče. Ako i jest bio drkadžija, više nije. Ako je veliki autor bio i prije, jest i dalje.

79. Beltway Recording Company: Outer Sounds From The Inner Loop (Beltway)

Leo: Hahaha! PoTlistO, munjaro stara. Ka'e ovo? O ovom se ne da pisati. Doslovno. Nema se što reći. Googlaj. Ne pomaže. Clutchy Hopkins sindrom. Netko nas zajebava, ali dobro, jer svih 12 numera na ovoj kompilaciji su izvrsne. 12 stvari, 12 bendova, ili jedan lik u garaži u Virdžiniji? Nije bitno. Križanac garaže i psihodelije. Neki bi čak rekli da je posrijedi garažna psihodelija.

78. Mitski – Be The Cowboy (Dead Oceans)

Vlado: S većom produkcijom dolazi i veća odgovornost. A pala je i Grammy nominacija.

77. awakebutstillinbed – What People Call Low Self - esteem Is Really Just Seeing Yourself The Way That Other People See You (Fourth Row)

Dražen: Kažu Bandcamp tagovi da ovo nije samo emo. Ovo je extremo! Vrištanje na sveopću anksioznost kroz refrene koji stvaraju ovisnost.

76. KUKU$ - Anđeli i bomboni (36 Gang)

Željko: Frendovski.

Pivo? Rundu za sve!

75. Cowboy Junkies – All That Reckoning (Latent)

Gogo: Prihvaćate li tvrdnju kako se divni albumi mogu stvarati i od zabrinutih političkih pjesama, onda je nova ploča kanadskih kauboja prvoklasni stuff koji pomiče vrijeme i zapravo je peti '90s klasik najkonstantnijeg benda dekade. Ako ste tvrdokorni zagovornici ljubavnih pjesama, ionako volite Junkies.

74. Jon Hopkins – Singularity (Domino)

Vlado: Album koji se 15 godina stvarao u Hopkinsovoj glavi napokon je pušten u svijet. Ovo je ultimativno djelo trenutno najvrućeg DJ-a u svijetu. Ni samo nebo mu nije granica.

73. H.C. McEntire — Lionheart (Merge)

Dražen: Pjevačica benda Mount Moriah kao da se želi odreći prefiksa alt u coutryju i južnjačkom rocku kroz koje proteže svoju novo pronađenu snagu stečenu nakon što ju je Kathleen Hanna natjerala da izda svoj prvi samostalni album.

72. The Sea And The Cake – Any Day (Thrill Jockey)

Leo: Nakon nešto više od pola desetljeća stanke, The Sea and Cake objavljuje „Any Day“ kao trio. Basist Eric Claridge je otišao dalje slikati svoje nadrealne vinjete bez distrakcija snimanja i turneja, a bend je nastavio svoj komorni alt-rock začinjen sintevima, experimentalni pop za odrasle objavljivati na Thrill Jockeyu. Na basu je uletio Tortoise znalac Doug McCombs, da se malo razbacujem imenima. „Any Day“ će fanovima biti još jedna ukusno priređena tepsija srednj0-američkog senzibiliteta, ne dajući si ni trunke truda wow-at ikoga. Il' voliš, il' ne voliš. Voli. The Sea and Cake stvaraju glazbu koja je nenametljiva, lijepa, nimalo prozaična, pitka i fora. Takvih nema puno.

71. Bombino – Deran (Partisan)

Emir: Bombino već spada u onaj rang izvođača kojima je problem što im je svaki album izvrstan i onda njihova ostvarenja prođu niže na top-listama nego to zaslužuju. Na „Deran“ je u svoj pustinjski blues/rock dodao i reggae ritmove, a svi oni koji su bili u Vintageu znaju koliko to opasno dobro zvuči uživo.

70. Calypso Rose – So Calypso (Because Music)

Emir: Apsolutna legenda calypso glazbe s Trinidada i Tobaga, 78-godišnja Calypso Rose, je iznimno diskografski aktivna. Nakon lanjskog albuma „Far From Home“, ove je godine objavila zbirku njenih hitova odsviranih u novim verzijama od kojih zastaje dah.

69. stranac – Matan (Selfreleased)

Gogo: Lani mi se činilo neumjesno album Mount Eerie stavljati na ljestvicu i omjeravati ga s albumima standardnije pozadine. 'Matan' je album o sličnoj obiteljskoj tragediji, ali sam ga ipak uvrstio: malo zato jer je domaći, više jer je nevjerojatno moćan i bolji, a najviše jer će mi jednom jako trebati.

68. Lucero – Among The Ghosts (Liberty & Lament)

Vlado: Podcijenjenih bendova će nažalost uvijek biti. 20 godina od postojanja, vucaranja po barovima, kilometara u kombijima uzduž i poprijeko Lijepe njihove, Lucero je obljetnicu proslavio povratku korijenima, određenoj dekonstrukciji mitova kojoj i sami pripadaju. U njihovom slučaju radi se o albumu snimljenom uživo u Sam Phillips studiju. Ben Nichols je ovog puta mnogo reflektivniji u svojim pjesmama, ali to ne znači da je bend izgubio na svojoj sirovosti. Mada, jedno ne mora nužno iskljičivati drugo.

67. Among The Rocks And Roots – Raga (Purple Tape)

Antonio: Hipnotički ritmovi, duboki trans i ljekovita svojstva predivnog noisea.