'Nulte' su donijele jednu važnu kulturološku pojavu - Radio Student koji je i učinio da se pot lista, prvotno kao radijska emisija, uopće i dogodi. Ideja je nastala kada smo završili s emisijom Nevermind The Blue Lines u kojoj smo sublimirali 90-e. Znači, težnju da se pravimo pametni imamo već odavno.

90. AMADOU & MARIAM - Dimanche a Bamako (Nonesuch 2005.)

"Dimanche a Bamako" najbolji je album kojeg je Manu Chao ikada napravio, a što je najgore - nije riječ o njegovom albumu. Manu Chao je samo dobio pristanak Mariam Doumbia i Amadou Bagayoka, ponajvećih afričkih zvijezda, da producira "Dimanche a Bamako", a rezultat je taj da smo dobili možda i najboljih sat vremena pristiglih iz Afrike u posljednjih deset godina.
Amadou & Mariam, slijepi bračni par koji se upoznao na glazbenoj akademiji za slijepe osobe u Bamaku (da, u Maliju postoji i glazbena akademija za slijepce!), već i prije ovog albuma su bili velike zvijezde u Africi. Neponovljivi vokali koji se odlično preklapaju, energija i ljubav koja se osjeti među njima te pametna upotreba tradicionalnih zapadnoafričkih ritmova, na ovom albumu se spojila s Manu Chaovom energijom što je rezultiralo albumom bez slabe točke. Ako se ne možete zaljubiti uz "La Fete Au Village" ili "Beaux Dimanches", plesati na "Djanfa" ili "Coulibaly", skakati na "Artistiya", 'čilati' uz "La Paix", zapaliti uz "Camios Sauvages", onda je problem u vama. Amadou & Mariam napravili su sve što su mogli da vam ugode, Manu Chao se pobrinuo da to zvuči kako treba, a na vama je samo da se prepustite putovanju u Mali. (Emir)

89. WHY? - Elephant Eyelash (anticon. 2005.)

Da se mene pitalo (a nije, jer nisam bio dijelom pot liste kada se o tome odlučivalo), popis 100 najboljih albuma dvijetisućutih morao bi se drugačije urediti. Album "Elephant Eyelash" bi a priori bio pobjednik u kategoriji 'Album desetljeća', a ostalo bi se već nekakvim sistemom razvrstalo u drugu kategoriju: '99 albuma desetljeća koji nisu Elephant Eyelash'. Moji prijedlog, naravno, ne bi bio prihvaćen i ja bih demonstrativno napravio neku štetu na stranici i poslao pot listu do đavola.
No, kad sam već u situaciji u kojoj jesam, evo nekoliko rečenica o "Elephant Eyelashu". To je prvi album Why?-a kao grupe. Prije toga su imali jedan ep i jedan 'almost-live', a prije toga je frontmen Jonathan 'Yoni' Wolf izdavao sâm (također kao Why?). To je album bez ijedne prosječne, a kamoli loše stvari. Agresivnost koja je izostala sa kasnija dva albuma mu je zapravo najizraženija odlika kada se s istima uspoređuje.
Ukratko, ako nikad niste čuli Why?, a pitali ste se čemu sva ta strka, najbolje vam je krenuti s "Elephant Eyelashom". (Davor)

88. EELS - Souljacker (DreamWorks 2001.)

Mark Oliver Everett je 2001. odlučio da će, nakon svih sranja koja su mu se do tada dogodila u životu, izdati ploču koja će dosta odudarati od dotadašnjeg Eels formata. Za potrebe snimanja albuma, u studio je pozvao prilično zanimljivu ekipu. Prvo smo dobili Koool G Murdera koji ima bradu od koje bi se usrali i ona dvojica iz ZZ Topa, a da ne spominjem indie drkoše. John Parish je valjda našao rupu između sviranja sa PJ Harvey i dao svoj obol u multi-instrumentalnom obliku. Butch je tada još svirao bubnjeve, te i dalje bio najzakon pobočnik u rokenrolu. Uletili su još i Joe Gore, Adam Siegel i Ryan Boesch i postava je bila spremna za golo kuhanje.
Naslovnica albuma više nije imala ilustraciju ala braća Grimm, nego distorziranu i isfotokopiranu snimku s nadzorne kamere koja je uhvatila Mr. E-a u najelegantnijem Unabomber izdanju kako nosi maltezera. Ispod naslova albuma pisalo je: "You Little Punks Think You Own This Town". Uvodna "Dog Face Boy" je rasparala sve očekivane Eels šeme sa fuzz gitarom i stihom "Jesus Can't Save Me". U nastavku smo imali i esencijalne Eels gorko-slatke i melankolične trenutke, ali 'novi zvuk' je bio posvuda. Treštave gitare, delta-blues za novo vrijeme, distorzirana distorziranost, psihotična izmjena glasnog i tihog, kompozicije koje vas tjeraju u nehaj i prkos, pa onda i u plač i smjeh. "World Of Shit" je downtempo tsunami, "Souljacker Pt. 2" uspavanka sa uzdignutim srednjim prstom, a posljednja pjesma, "What Is This Note?'" pjesma kojom ću zaprosit buduću ženu.
U jesen 2001. sam se razbolio. Ništa za bolnicu, ali dovoljno da se nisam mogao ustati iz kreveta. Došla je draga osoba kako bi mi kuhala juhe i cjedila limune i stavljala obloge s krumpirom na noge. Dan prije toga sam kupio "Souljacker". Kombinacija Eelsa i drage osobe me izlječila za jedan dan. Tijelo je bilo sjebano, ali je duša bila sigurna. Mislim da je to sve što nam treba - "Souljacker" i malo ljubavi. Za malo ljubavi ćete se ipak morati sami potruditi, a za "Souljacker" je dovoljno otići do lokalnog CD shopa i izdvojit kojih 100 kuna. Nije skupo za spasenje. Brijem da Bozanić naplaćuje puno skuplje. (Leo)

87. BLOC PARTY - Silent Alarm (Wichita 2005.)

Zamalo pa su dva albuma Bloc Partyja ušla na pot 100. Kažem 'zamalo', jer je uredništvu pot liste prekrajanje glasačkih listića jednostavno kao i kakvom južnoameričkom diktatoru. Ali briga me, jer - osobno - ovo mi je najdraži britanski bend prvog desetljeća novog tisućljeća. Serem se na Franz Ferdinand, Bloc Party je zakon. Debitantski album sluša se u jednom dahu od početka do kraja. Na bržim plesnim stvarima, bubnjar lupa kao da je poslušao previše stvari Chemical Brothersa u komadu, gitare pršte i, kao da ovo nije dovoljno, Kele Okereke pjeva kao Isus koji se ponovno spustio na zemlju. A svi znamo da je Isus bio crnac. (Ante)

86. BS 2000 - Simply Mortified (Grand Royal 2001.)

Kad sam, sada već davnih dana, stavio BS 2000 kao prijedlog za radijsku verziju pot liste, nisam mogao pretpostaviti da će ovaj bend ostaviti toliko traga na povijest naše skromne emisije, a danas nešto malo popularnije i manje skromne web stranice. Iz nekog razloga, svi su se na kratko zakačili za "Simply Mortified" i pjesmu "Sick For A Reason". Danas, svaki put kad čujem tu pjesmu, proradi mi backup hard disk u glavi sa svom onom hrpom informacija koje su nam se možda u danom trenutku činile trivijalnima, ali su se iz nekog razloga zadržale u temp folderu mozga. Čudno je kako taj mozak funkcionira. Nikako ne mogu zapamtiti ni jedan od ona tri dobra vica koja sam tijekom života čuo, no to da je "Sick For A Reason" mjesec dana bio broj jedan na Pot-Listi mi se usjeklo u pamćenje poput cereka Franje Tuđmana.
Ova, inače druga, pjesma na albumu i vrlo nesuptilan napad na Rudyja Giullianija, nakon uvodnog instrumentala, uvodi nas u uzbudljiv svijet tonova viskog ranga. Album je moguće doživjeti kao plesan i pristupačan, ali i oštro angažiran, pljuckajući po svemu - od političara, zvijezda svijeta zabave do šovinizma i vladajućeg društvenog licemjerstva. Zvuči plitko? Probajte vi spojiti ta dva svijeta na način da vas ne boli glava i da se osjećate kao da ste istovremeno sa najboljim prijateljem na putu i u Commodore 64 igrici.
BS 2000 se sastoji od dva simpatična mini korga i ritam mašine sa glasovima uglavnom provučenim kroz više efekata. A sastoji se i od Adama Horovitza i Amery Smitha.
Također je i najzanimljivija i najzabavnija mješavina, s jedne strane, osmijeha i zagrljaja, a s druge, srednjih prstiju i molotovljevih koktela koju sam ikad čuo.
Sad odite slušat "Simply Mortified" i jednostavno se sablaznite pred činjenicom da vam pot lista mijenja život. Hah! (Leo)

85. PRIMAL SCREAM - XTRMNTR (Creation 2000.)

Gillespie i ekipa oduvijek su bili skloni eksperimetiranju sa svim mogućim, na trenutke šizofrenim, pravcima koji na papiru nisu bili ni blizu kompatibilni njihovom temeljnom rockerskom rukopisu. "XTRMTR" je vrhunac oslobođenja ludila i to deset godina nakon što ih je Andrew Weatherall na "Screamadelici" vješto namamio u teritorij šarenih kavera, još šarenijeg instrumentarija te ponešto bombona. Na "XTRMNTR" je kaver sivkasto crven, ali su svi ostali tonovi daleko jarkiji spram "Screamadelice". Najbolji Primal Scream album ikada? Apsolutno. "XTRMNTR" je vrhunac razvoja jednog nadasve hrabrog sastava, koji je non-stop pronalazio načine kako ostati ispred vremena. Sat vremena ludila efektno završavaju sa pjesmom karijere, dinamičnom dizalicom "Shoot, Speed, Kill, Light" koja može poslužiti kao krunski primjer evolucije ofucanih rokera u androidne transformere. (Željko)

84. SONIC YOUTH - Sonic Nurse (Geffen 2006.)

"Sonic Nurse" se može slušati neprestano. Pjesme (opet) imaju jasnu strukturu i energiju kakvu mogu dati samo Kim, Thurston, Lee, Steve i Jim, kojem je, ujedno, ovo bio i posljednji službeni Sonic Youth album. Barem za sada. Ovaj album živi je dokaz kako veličina ne služi samo za dobivanje najboljih termina na festivalima. Ovaj album je dokaz kako inspiracija ne iščezava s prvim milijunima ili nakon nekoliko albuma. Uostalom, da su Sonic Youth bilo što drugo od onoga što jesu, mislite li da bi pristali otići sa Žacom u jebeni Free Bird i kupovati second hand ploče, a nakon koncerta na InMusicu pojesti burek u Vjesniku? (Emir)

83. DRIVE-BY TRUCKERS - Southern Rock Opera (Soul Dump 2001.)

Da nekome tko nikada nije čuo za southern rock trebate jednim albumom objasniti što je to, "Southern Rock Opera" bi bio savršen primjer. Jer tu je sve - Neil, Skynyrdi, braća Allman, ali i The Replacements i Husker Du. I ne samo da bi dotičnu osobu naučili sve o riffovima, dvobojima tri gitare te neuništivom ponosu južnjaka, u isto vrijeme od nje bi napravili osobu s enciklopedijskim znanjem povijesti Juga te povijesti američke glazbe. Takva kombinacija sirovog rocka, fantastičnih pjesama, emotivne izvedbe, ironičnog racionalizma i gomile do najsitnijih detalja razrađenih motiva u tekstu, dio je svakog albuma Truckersa. Na "Operi", ta kombinacija dovedena je do savršenstva. I iako ova sjajna grupa i dalje snima odlične albume, sve što im jednoga dana treba staviti na nadgrobni spomenik jest - ova ploča. Mjesto u vječnosti im je osigurano. (LaMario)

82. ANIMAL COLLECTIVE - Strawberry Jam (Domino 2007.)

Atipičan način spajanja bujice ideja i zvukova na ranijim radovima često je bio prepreka intenzivnijem preslušavanju radova Animal Collectiva od strane malo nestpljivijih slušatelja. "Strawberry Jam" je to promijenio zaokruživši transformaciju zvuka u pristupačniju formu, što je već lagano bilo naznačeno na "Feel"s.
Avey Tare, Panda Bear i Geologist impresioniraju lakoćom redanja ideja te ono što bi nekim autorima bilo dovoljno materijala za pola ili cijeli album, oni jednostavno komprimiraju u jednu kompoziciju. Da ne bi sve ostalo samo na zvuku, video za singl "Peacebon"e ima dosad najbolje vizualizirano vrištanje u nekom spotu. Sasvim dovoljno elemenata za proglasiti "Strawberry Jam" prvim soundtrackom 22. stoljeća. (Željko)

81. PORTISHEAD - Third (Island 2008.)

"Third" neki zlokobno i nezasluženo zovu Turd, olako zaboravljajući na činjenicu da postoji samo jedan istinski Turd, a to je Turd Ferguson. "Third" je treći klasik za Bristolce, nešto poput povratka Celticsa u šampionsku formu, remek-djelo veterana koje su mnogi zaboravili i u nekom trenutku otpisali. Koji su argumenti za ove tvrdnje? Za ovu priliku možemo iskoristiti dva. Teško je sjetiti se kad je neka nova pjesma odmah dobila svoj cover, a da nije neki od onih disko remiksa a la "Zombie" i sl. "The Rip" je samo par tjedana nakon izlaska dobio akustični tretman od strane - Radioheada!!!! Pure classic. Drugi argumenta vrijedan trenutak je "Machine Gun", koji bi u doba kaseta bio uzastopce snimljen na C60 i vrćen do izdisaja kazetofonskog motora. Ako vam treba još koji argument, svratite na ove stranice 2019. kada izlazi nastavak ovog teksta. (Željko)