Od osamdesetog do sedamdeset i prvog mjesta smjestilo se, igrom slučaja, najviše hipeti hop albuma. Nigdje gej kauboja, nigdje ljudi u kariranim košuljama koji zavijaju na praznu bocu alkoholnog napitka. Stoga se dio redakcije pot liste na trenutak osjeća kao i dio čitatelja koji, gledajući ovu listu, osjeća potrebu da kaže kako ona nije nešto. Ali tada se taj dio redakcije osvijesti, te shvati da i ljudi koji imaju drugačije mišljenje imaju pravo na život. Go figure...

80. AT THE DRIVE-IN - Relationship Of Command (Virgin 2000.)

Najveća nepravda ove milenijske liste je sramotno nisko mjesto na kojem se nalazi ovaj album. I dok listom vladaju razni Nationali i slične plačipičke, ovo remek djelo izašlo dvijetisućite neopravdano je zanemareno. Opet su u akciji Omar i Cedric, ali prije nego što se Omar ugledao na Santanu, a Cedric počeo pjevati kao kastrat. Album pun vrištanja, buke, skvičećih gitara i šizofrenije koji je At The Drive-Inu pribavio epitet nove Nirvane. Nažalost, nakon niza godina provedenih po kombijima i na turnejama, bend se raspao nadomak svjetskog uspjeha. Omar i Cedric su osnovali Mars Voltu koja danas gazi u sasvim drugom glazbenom smjeru, a ostatak benda je napravio Spartu, koji su doduše nastavili prangijat po uzoru na ATDI, ali dozlaboga dosadno i naporno. (Ante)

79. YEAH YEAH YEAHS - Fever To Tell (Interscope 2003.)

Mike Skinner iz The Streetsa jednom je rekao kako ne voli da ga se naziva umjetnikom, jer su umjetnici drkadžije. Popularni Banksy (koji je za nekoliko promila popularniji od Popularnog Joleta, pa bi slijedom toga možda trebao biti Popularniji Banksy) je napisao da ne razumije zašto je toliko umjetnika spremno umrijeti za svoju umjetnost, dok nitko od njih ne želi naučiti crtati. Ja se u većini slučajeva slažem s obje tvrdnje.
Yeah Yeah Yeahs na prvom albumu "Fever To Tell" izgledaju kao art-punk bend. Naslovnica albuma i knjižica CD-a cijele su u kolažima i crtkarijama, napadnim bojama, grafikama i ručno rađenim fontovima. A i sam bend ima neke spoznaje o tekovinama raznih umjetnosti. Izgled je pokrio etiketu art, a zvuk bez problema punk. Karen O je za koncerte smišljala razne performanse i kreirala vlasitite rokenrol kostime, dok su dva dječarca bila više-manje u pozadini i radili svoje bez puno pompoznosti i s gracioznom skromnošću. Bend je posjedovao energičnost koja je bila na zavidnoj razini i odisala je punk poletom sredine sedamdesetih i kada čujete bliztkrieg pjesme "Pin", urlik na "Date With The Night", neposrednost i hitnost "Y Control", pa sve do ogoljene i najiskrenije ljepote ljubavi na "Maps", morate Yeah Yeah Yeahsima odati priznanje da su si iskopali svoj rov u minskom polju rokenrola. Puno škripavih gitara, distorzija, buke, melodije, intruzivne upotrebe činela i iskonskog rock karaktera i šarma, YYYs su utrpali na "Fever To Tell" za cjelokupni dojam da nisu svi „umjetnici" drkadžije. Nick, Brian i Karen totalno zvuče kao da su spremni umrijeti za to što rade, a znanje sviranja u punku ipak ustupa mjesto srčanosti, krvi, suzama i znoju. Toga, pak, ova ploča ima na pretek. Mikove i Banksyjeve izjave se u ovom slučaju ne mogu primjeniti. Nažalost, ovaj album nije većina slučajeva. (Leo)

78. MADVILLAIN - Madvillainy (Stones Throw 2004.)

Madvillain. "Madvillainy". Što reći o ovom albumu, a da nije već tisuću puta navedeno i prožvakano? To da su ga napravila dvojica koja imaju više pseudonima nego što Elton John ima perika je već u udžbenicima glazbenog za osnovnu školu. Činjenica da su uzdigli Prince Paulov princip sampliranja i skitova na razinu Deep Space 9 je toliko očita da mi se ne da ni razmišljati o njoj. Naglašavati da su svi spotovi snimljeni za pjesme s "Madvillainya" apsolutni draguljčići sedme umjetnosti je kao isticanje da pada kiša. 'Kaj, fakat??!!' Ono, halooooo, na "Accordion" Deadelus svira - harmoniku! To da su navodno sve rime bile napisane čačkalicom u hladnoj krvi zna i moja baka. To da su Madlib i MF DOOM neovjenčani spasitelji hip-hopa i da se na njih loži svaki samokritični backpacker je nešto aposolutno najdosadnije za isticati i nevrijedno mrtvih epidermalnih stanica na vrškovima mojih jagodica. O ovom albumu i projektu se nema što raspravljati ni naglašavati. Sve se zna. O njemu se od sad pa nadalje treba šutjeti. Tako će se najbolje vidjeti da ste shvatili. Jer svi ste ga 100000 puta poslušali. 100000 puta ste probali držat DOOMOV tijek rima. Kupili ste sve majice na prugice koje je New Yorker nudio, Timberland gležnjače, masku na galdijatora, kurtonku za kosu, SP 1200, smotali 100000 bluntova koristeći samo jednu ruku i počeli se potpisivati samo caps lockom. Sve. Se. To. Zna. Dosadno je.
Tako da ja neću ništa napisati o ovom albumu. Jer vi o njemu sve već znate. Samo pogledate naslovnicu i jasno vam je. Ovo je nužno zlo. Antiherojske himne za pozitivno-negativnu ekipu. Za slušanje. Ne za pričanje. DOOM i Madlib su dovoljno gusto i slojevito obložili slušne kanale da za naše žuborenje nema mjesta. (Leo)

77. THE DISMEMBERMENT PLAN - Change (DeSoto 2001.)

Da se razumijemo, "Emergency & I" je puno bolji album, ali trebali smo prošvercati nešto od benda koji se uskoro nakon "Change" raspao. Isto kao što smo mogli prošvercati "The Rising Tide" Sunny Day Real Estatea, ali je nedostajalo istomišljenika. Iako su neki ljudi s Radio Studenta, puno prije prve emisije pot liste i negdje na početku legendarne Nevermind the Blue Lines posvećene devedesetima, odlazili na Pearl Jam samo da bi prije njih pogledali The Dismemberment Plan, mi ostali smrtnici smo tek nakon izlaska "Change" shvatili o čemu se radi. Iako je 'promjena' bila energična bomba koja predstavlja bend na početku dužeg putovanja, egocentrični ljepotan Travis Morrison i ekipa nisu dugo izdržali. Šteta. Upravo zbog toga što su mogli postati energični predstavnici mutanta koji je Jawbox energiju kombinirao s plesom, patosom, ali i humorom i ironijom. (Dražen)

76. JANUARY - I Heard Myself In You (Poptones 2001.)

Nisam siguran jesam li do sada na pot listi ikada napisao kako je Alan McGee genijalac. Ako i nisam, to ću učiniti sada, a vjerojatno još ponekad, jer je čovjek genijalac. Nakon što je 20 godina bio vlasnik Creation Recordsa, prodao ga je Sonyju zbog činjenice da mu je rad oko tadašnjeg rostera postao prenaporan. Odnosno, nije više uživao u tome što radi. Nedugo nakon toga osnovao je Poptones Records s namjerom izdavanja njemu dragih bendova koje nije želio vezati za sebe već ih je, ako bi postali dosta popularni, slao dalje. U život.
Taj život grupa January nije baš najbolje iskoristila. Nakon "I Heard Myself In You" objavili su još tri albuma upitne kvalitete, a o tome koliko upitne dovoljno govori da ih je i na internetu jako teško naći. Ali zato je "I Heard Myself In You" odličan album. Objavljen u trenutcima kada je brit-pop bio na izdisaju, a samim time i javnost skrenula pažnju s britanske gitarističke glazbe, January su na ovom albumu napravili baš suprotno od svega onoga što su kritičari tražili. Bez imalo srama "I Heard Myself In You" naslonjen je na cijelu povijest britanske glazbe. Harmonije ispred rifova, delay umjesto distorzija, ponavljanje teme umjesto klasičnih refrena i nešto manje od 50 minuta potpunog prepuštanja glazbi. Gotovo je nemoguće kakav su kristalno jasan zvuk January dobili na ovom albumu. Kao da su Simon & Garfunkel uskrnuli iz mrtvih. (Aha, oni još nisu mrtvi. OK.) Bez obzira što je teško izdvajati djelove ovakvih albuma, ne spomenuti "All Time" i "Falling In" bilo bi svetogrđe. I da, dodatni plus albumu je taj što je objavljen točno na moj rođendan. (Emir)

75. ABDOMINAL - Escape From The Pigeon Hole (Universal 2007.)

MC Abdominal je na početku karijere bio u finom društvu koje se zvalo Cryptic Souls Crew. Finom, ne samo zato što se radi o zbroju odličnih MC-a, već i stoga što su Kanađani! A svi znamo koliko su ti sjeverno sjeverni američani simpa. Samo pogledajte taj popis briljantnih individua: William Shattner, Tom Green, Leslie Nielsen! Celine Dion? Ma ona je samo iznimka koja potvrđuje pravilo. S druge strane, Andy 'Abs' Bernstein je bez iznimke simpa Kanađanin i vrhunski MC. Njegovo MC-anje lagano ide u tešku kategoriju s likovima kao što su Buck 65 i možda Snow (usput, oboje predivni primjerci Kanađana). Možda, jer ni dan danas nisam siguran je li taj lik ikad nešto zaista odrepao ili je to samo bila moja autosugestija na račun titlova koje je stavio na spot za "Informer".
Abdominal sam kaže da je vjerojatno jedina ploča u vašoj kolekciji s više slogova od njegove ona od Fu-Schinkensa. Mislim, druga stvar "Breath Later" je snimljena sa cca. 4 udisaja zraka na način da je svaka strofa odrepana sa jednim. Zadnja strofa ima 16 doba! Buraz.
Abs možda jeste profić u repanju, ali su mu zajebancija i osmijeh uvijek bili važniji od reputacije ubojice rima. Kao apsolutni primjer srednje škole hip-hopa, podloge su bogate funk i jazz semplovima, a teme su sve što je ikad vidio i čuo oko sebe. Tako na "Escape From The Pigeon Hole" možemo eksplicitno saznati kako mu je vožnja biciklom broj jedan način vožnje gradom, kako se ne može nikako pomiriti sa činjenicom da se ljudi ne znaju pravilno voziti pokretnim stepenicama i da ful voli Ali G-a i The Office, te da mu je najsmiješnije kad mu se pas podrigne.
Mislim da Absa možete najbolje upoznati ako poslušate "Radio Friendly" ('I don't give a fuck that indie rock is flavor of the month and I make hip-hop, I don't give a fuck about bad reviews cuz I only make music cuz I find it amusing, I do give a fuck about trying to act nice which is simple cuz I love my life'). Odmah ćete saznati je li ćete si bit dobri. Ali, stvarno neznam kako bi vam Andy ikad mogao biti išta ako ne simpatičan i zabavan. Tja, Kanađanin je! (Leo)

74. MATISYAHU - Live At Stubb's (Jdub/Or Music 2005.)

Matisyahu (pravim imenom Matthew Miller) je ortodoksni Židov koji pjeva reggae. Samo ta, za mnoge nespojiva činjenica koju sam negdje pročitao u recenziji za album "Shake Off The Dust...Arise", natjerala me da mu dam dužnu pažnju. Ono što sam čuo na tom albumu brzo me natjeralo da postanem Matisyahuov fan, a sve je kulminiralo kada je objavljen "Live At Stubb's".
Iako tek nakon jednog studijskog albuma (drugi se, pod nazivom "Youth", tek pripremao), Matisyahu se odlučio na objavljivanje livea, jer je očigledno shvatio da se njegova veličina može shvatiti tek na koncertima. U sat vremena snimke iz Austina (ovo je tek apsurd - ortodoksni Židov koji pjeva reggae objavljuje koncert iz Teksasa), Matisyahu je prošetao pjesmama s prvog albuma te najavio "Youth". Njegovom fenomenalnom vokalu pridodani su isti takvi glazbenici - Aaron Dugan, Josh Werner, Jonaf David i Yoni, MC koji je s Matisyahuom izveo jedan od najboljih beat-boxova koje sam ikada čuo. Komunikacija s publikom na visokoj je razini, njihovi uzvici odobravanja ne toliko glasni, kvaliteta snimke ne zaostaje za studijskom, a "Chop 'em Down", "Lord Raise Me Up", "King Without A Crown" ili "Fire And Heights" mogu se izdvojiti kao vrhunci ovog albuma. (Emir)

73. ANIMAL COLLECTIVE - Merriweather Post Pavillon (Domino 2009.)

Da nisu izašli Fuck Buttons i prejebeni "Tarot Sport", "Merriweather Post Pavilion" bi bio prvi kandidat za naj-album 2009. Iako ovo nije godišnja lista, oba albuma su tu da poprave krvnu sliku i održe anorganski dio ove liste živahnim. Animal Collective puno pažnje polažu na audio-vizualni doživljaj svojih djela. Za "MPP" sami kažu da je njihov najbolje snimljen album, spotovi i live nastupi su im bili već standardno vizualno dojmljivi, a omot prošlogodišnjeg izdanja ima i komponentu optičke varke bazirane na radu japanskog psihologa Akiyoshi Kitaoka. A glazba? Pa možemo samo još jednom ponoviti dijagnozu s početka godine: 'Ostati hermetičan i stvoriti novu vrijednost je zaboravljena kategorija copy/paste ere, a Animal Collective se trude svim silama podsjetiti nas da nije sve u reciklaži i pakiranju, već da ima nešto i u proizvodnji.' (Željko)

72. BUCK 65 - Square (Warner 2002.)

Diskografija ovog Kanađanina se može podijeliti na tri velike cjeline. Ona s kraja 80-ih i početka 90-ih kada je uglavnom nastupao pod pseudonimom Stinkin Rich (pravo ime mu je Richard-ili Ricardo. To je enigma-Terfry). Ta je završila negdje s albumom "Language Arts". Tada negdje počinje period booma anticonovog (uvjetno rečeno) indie art hip-hopa koji će svoju kulminaciju imati između '99. i '02., i u kojemu će Buck imati jednu od vodećih uloga. Treća cjelina Buckove karijere bi bilo sve što je došlo nakon "Square"-a.
"Square" se nalazi na razmeđi druge i treće cjeline, te je na neki način 'best of both worlds'. To je album od kojih petnaestak neimenovanih pjesama podijeljenih u četiri bloka ("Square One", "Two", "Three", "Four"), na kojima Buck preskače od melankolije iz perioda klasičnoga anticona, do (uvjetno rečeno) 'progresive' ranog anticona poput Deep Puddle Dynamicsa i Themselvesa, pa do svojih nezaobilaznih ruralnih tema i referenci na američku pop kulturu između 50ih i 80ih. Na Squareu nije ostao dužan ni za svoj 'jedan 'story-tell' na albumu', što mu je običaj iz ranijih dana koji je prekinuo ubrzo nakon "Squarea". A nije ostao dužan ni za ništa drugo. Tako zaokružene, vrhunski producirane i pamtljive ploče su rijetkost. (Davor)

71. THE ROOTS - Tipping Point (Geffen 2004.)

U današnje vrijeme Fruty Loopsa i Reasona, hip-hop bend je endemska pojava. Nije da ih je ikada i bilo puno, ali danas se ni DJ-evima više ne da nosit ploče okolo, nego laptop na rame i idemo. Pošteno, računalima su neke stvari olakšane. Produkcijske metode, inače rezervirane za 'odabrane', postale su pristupačne svakom klincu koji je ušparao za malo bolju mašinu. Svejedno, moram priznati da me je unificiranost uvijek činila opreznim i da su mi 'internet-caffe' koncerti već neko vrijeme primjer vrebajuće sterilnosti.
Onda čujete i, što je važnije, vidite The Roots i odjednom shvatite što vam je falilo. Ekipa. Bend. Svi za jednog i jedan za sve. Neka druga vrsta unificiranosti. Više ljudi koji djeluju kao jedna fronta. Jedan organizam sa puno glava. Pred-Matrix stanje.
The Roots su korjenski tip hip-hopa po više stavaka: imaju organski zvuk kao kada su DJ-evi semplirali jazz i funk breakove, a MC je puno više od obleke i zna vam prenijeti korisne infomacije o životu, premda nemate puno i nikad niste htjeli bit player. Možda se nakon gore iznesenog uvoda čudite da smo za Roots ploču dekade izabrali upravo onu koja ima najmanje organskog, onu s najvećim udjelom sintetike. Razlog ovome je da je time i ekipa iz Rootsa pokazala da razumije razvoj i evoluciju, ta da se napretka ne treba bojati već ga kosititi na najbolji način. E, pa ja se nisam mogao sjetiti boljeg načina od albuma "The Tipping Point" koji usprkos svemu počinje zvukom stavljanja igle na ploču i otvara se slušateljstvu pjesmom "Star" koja je nastala na račun vizije žene iz dućana. Što je izvornije od vizija?
"The Tipping Point" je spoj tradicionalnog i budućnosti kojeg su u krnjoj postavi Roots strpali u netipično malen broj pjesama kako bi vam s manje rekli, možda, najviše . I upozorili vas kako se ne treba bojati promjena već - mediokriteta. (Leo))