U ovom dijelu našeg 'dekadnog' odbrojavanja pojavljuje se prvi album s 'naših' područja. Odmah da vam kažemo, neće ih biti baš previše do kraja naše Pot 100 liste, ali to ne znači da nije bilo dobre glazbe s ovih područja. Uostalom, ako ovih par albuma svrtavamo rame uz rame sa svjetskom produkcijom i to nešto znači.

70. NEIL YOUNG - Greendale (Reprise 2003.)

Naš najdraži nonić je ovo desetljeće vozio u petoj. Od svih preživjelih hipi staraca, nametnuo se kao jedan od najžilavijih i najotpornijih na vrijeme, trendove i ostalu trulež koja ubija čovjeka. Osim redovnog izmjenjivanja akustičnih i električnih albuma, imao je susret sa smrću, snimio film, live nastup i politički korektan album nakon 11.9. ("Are You Passionate?"). Za isti se iskupio upravo ovim  i s albumom "Living With War". Nijedan od tih albuma ne upada u sam vrh njegove diskografije, ali konstantnost i odanost samom sebi moraju se priznati. "Greeendale" je, nažalost, album prebrzo zaboravljen od strane šire publike, očito nenavikle na nedostatak ikakve samocenzure.
Zamislite ovu scenu. Human Rights Film Festival u Zagrebu prije nekoliko godina. McGee i ja sjedimo u polupraznom kinu Tuškanac u kojem puštaju Neilov film "Greendale", kroz koji se vrti cijeli album i glumci otvaraju usta dok Neil pjeva. U kinu je ostalo desetak ljudi (uključujući i dva gej kauboja). Čisto da znate o čemu se radi. S druge strane, najugodnije gitarističko tupilo u Crazy Horse maniri koje je Neil zabilježio u dekadi iza nas. (Dražen)

69. LUCINDA WILLIAMS - World Without Tears (Lost Highway 2003.)

Pišući o ovom albumu, Zlatko Gaff ga je nazvao 'savršenim primjerom americane u izvedbi supruge Marka Olsona'. Za promjenu, barem u jednom je bio u pravu - savršen je ovo komad americane. Olsonova supruga ipak je bila jedna druga gospođa Williams - Victoria. Naravno, sve ovo spominjem iz jednostavnog razloga što uživam podsjećati kakav bezveznjak je spomenuti Glatko Srall. A što se tiče Lucinde, recimo samo da je dotična možda i prva dama alternativnog country rocka i da joj je ovo, u skoro tri desetljeća dugoj karijeri, možda i najbolji album. Treba li išta drugo dodati? A ako ne najbolji, ono barem najrokerskiji. Među desetak sjajnih pjesama ima svega, od balada za plakati uz bocu vina, do himna za skakati uz bocu piva. Sad me ispričajte, idem čelom lupati u zahodsku školjku zbog činjenice da obožavam album koji je jednom hvalio i Zall (naravno da prezime pišem u šiframa, jer ne želim završiti kao jadni Glavan). I da, za ono suza što je ostalo na svijetu, a da ih nije isplakao Mišo Kovač, pobrinula se Lucinda. Svijet bez suza, nego šta. (LaMario)

68. HOT CHIP - The Warning (EMI 2006.)

Hot Chip je dosta smiješno-izgledajuća nakupina ljudi. 'Simpa' smiješno. Ne 'ha-ha' smiješno. Ako bismo ih sagledali u kontekstu srednje škole, imali bismo metalce, pankere, šminkere, alternativce i hot-čipere. Hot-čiperi bi bili oni s kojima se nitko baš ne druži, ali u biti nitko ne zna zašto točno. Tu i tamo ih netko pita imaju li što za pušiti, ali pošto ih ne mogu smjestiti u niti jednu od stereotipskih grupacija, lagano ih izbjegavaju. Sigurnije je. Hot-čiperi su oni koji nose majice na rombove i one na crte s kragnom - ne zato što je to hip ili kul, već zato što su se tako oblačili njihovi roditelji, pa su odlučili svoj smisao za modu prenijeti svojoj djeci. A onda su ista ta djeca otišla na nekoliko Pixies slušaona i na nekoliko partija i odlučila da im je dosta slušanja priča o tome kako će alternativci napraviti novi bend a la Sonic Youth i kako kolege metalci iz 3c već zvuče opasnije od Slayera. Ulože oni tako sav svoj džeparac u razne elektro đinđe i par polovnih gitara i viola imate bend koji je 2006. izdao "The Warning", ploču koja ima dovoljno hitova da može konkurirat bilo kojem izvođaču s Hit Records.
Bilo da ste raspoloženi za skakanje ili elektro introverziju "The Warning" će vam poslužiti kao odlična glazbena podloga. Šarena naslovnica albuma na kojemu je prikazano pregršt ploha koje se umeću u geometrijska tijela razlog je zapinjanja za moje oko, a netom nakon prvog slušanja i uha, kojemu jednostavno nikako da dosade "Careful" i "Over And Over" i "No Fit State" i "Arrest Yourelf" i naslovna "The Warning". Kao..upozoreni ste. (Leo)

67. MANITOBA - Up In Flames (Leaf 2003.)

U zadnjem izdanju prije nego li je bio prisiljen promijeniti ime u Caribou, Dan Snaith je snimio ovaj biser nedefiniranog glazbenog žanra. Elektronika? P-rock? Glit-bop? Space-post? Alt-barok? Neo-country? Freedom-folk? Sve to i ništa od toga. Das ist Manitoba. Šteta što je sa Caribou lagano sve prešlo u dosadu i manjak energije, ali valjda je tako moralo biti. "Up In Flames" toliko frca idejama u svakoj svojoj minuti da bi mu trebala dva bubnjara i jeben videozid da sve to uživo prenese publici. Hej, pa i toga je bilo - u KSET-u. Takva glazbena halucinacija, predivna, pamti se i dan danas! A tek ona tri lika što su zamantani poslije svirke išli kupiti majice pa je svaki kupio broj manju? O tome nekom drugom prilikom.
Moment za pamćenje: "Every Time She Turns Around It's Her Birthday". (Željko)

66. THE DECEMBERISTS - Castaways And Cutouts (Kill Rock Stars 2002.)

Tko je mogao znati da će prvi album biti i ostati vrh stvaralaštva Colina Meloya? Dobili smo i u kasnijim izdanjima gomile čudnih likova iz egzotičnih zemalja, tekstove na rubu patetike pjevane iz svih mogućih kuteva, te zvuk krcat orguljama, akustikom, klavirom i gudačima. Ali nigdje ovaj originalan, dirljiv i pretenciozan svijet nije zvučao tako dobro kao na prvoj ploči ekipe iz Portlanda. Colin Meloy je sa samo nekoliko pjesama zaslužio mjesto u Hall of Fame indie rocka (predlažem da se jedan otvori, a gdje drugo nego u - Portlandu), a svi mi, koje trnci prolaze na refrene obojane njegovim njonjavim vokalom, zaslužili smo barem invalidsku mirovinu. Eh, kad netko opet složi tri takve plačljive melodrametine kakve su "Leslie Anne Levine", "Here I Dreamt I Was An Architect" i "Grace Cathedral Hill" te s njima, umjesto na WC, potjera čovjeka u potragu za nečim ili nekim koga bi zagrlio, neka se javi. Do tad, otpadnici i brodolomci svih zemalja, ujedinite se pod ovim albumom. (LaMario)

65. JIM O'ROURKE - Insignifance (Drag City 2001.)

Jim O'Rourke je zadnje desetljeće bio sklon mentalnim lutanjima koja su okončavana promjenom fizičkog prebivališta. Imajući to na umu, ne možemo ignorirati utjecaj promjena u privatnom životu na glazbu. O'Rourke zadnjih par godina živi u Japanu, a svjedok toj promjeni je ovogodišnji "Visitor". Prije nego li je napustio rodni Chicago i zaputio se u New York, snimio je "Insignificance", djelo koje je, gledajući proteklih deset glazbenih godina, u potpunoj suprotnosti sa svojim imenom (ustvari je nazvano po filmu engleskog filmaša Nicholasa Roega, kao i "Eureka" prije toga). Autor ovdje lovi trenutak vlastite odluke o bijegu iz rodnog grada, ali on bježi i od svog do tada etabiliranog imiđa vrsnog eksperimentatora, svirača, suradnika i svojevrsnog vrhunskog sastojka koji će pomoći da jako dobar album postane vrhunski. Na "Insignificance" O'Rourke se okreće primalnom, prvoloptaškom instinktu koji je rezultirao za njegove pojmove izuzetno sljušljivim, čistim indie-rock albumom. Iako sa devet godina distance možemo na taj termin gledati sa dozom cinizma, u trenutku izlaska bilo je to iskrenih i moćnih tridesetisedam minuta koje dan-danas imaju jako malo pravih protivnika u istom žanrovskom polju. Činjenica da od tada O'Rourke nije snimio ništa ni približno slično, već se zadovoljio izravnim utjecajem na renesansu jednog od najvećih bendova našeg doba, dodatno svjedoči o njegovom nemirnom duhu koji ni na trenutak nije pokazivao sklonost uspjehu po iskušanoj formuli. (Željko)

64. CINERAMA - Disco Volante (Manifesto 2000.)

Kombinirana i djelomično paralelna karijera dva Gedgeova projekta, Wedding Presenta i Cinerame, možda je svoj najsvjetliji trenutak doživjela upravo na "Disco Volante". Ako je Wedding Present bio veliki i bučni Gedgeov projekt, Cinerama je bila rezervirana za one intimnije trenutke u koje je uspješno utkao predivne melodije koje su rezultirale biserima poput "146 Degrees", "Lollobrigida", "Your Charms", "Heels", "Unzip", ''Apres Ski", "Superman" ...
Šef: Stani, stani, stani. Zar ćeš navesti sve pjesme s albuma u recenziji?
Potplaćeni autor: Pa mislio sam ih nabrojati ... Red je... Uostalom, to nikada ne radimo.
Šef: Zašto ih želiš baš sve nabrojati?
P.A.: Zato što su super.
Šef: Mogao si se malo više potruditi. Što je sljedeće, prepisat ćeš sve stihove?
P.A.: Hmm, iznimna ideja, reka bi oni tip.
Gdje smo ono stali...? "Because I Am Beautiful", "Let's Pretend", "Wow, Your Time Starts Here".
Eto. Stihovi idu sljedeći put. (Željko)

63. IZAE - Halucinacije, Belzebubov valcer i miran razgovor (Selfreleased 2006.)

Bez obzira na intenzivnu studijsku aktivnost i broj samoizdanih izdanja, Izae su endemska pojava koja kao da je osuđena na polako i definitivno nestajanje. Nekonstantnost postave onemogućuje im normalan izlazak iz dubrovačke izolacije, a njihovi su albumi biseri koji se u većini slučajeva nepredvidljivo nađu na hard diskovima ponekog sretnika. Imamo bend koji u godišnjim intervalima snima glazbeno hrabre i zanimljive albume, muzičke knjižice koje na specifičan i neponovljiv način istražuju uobičajena duševna stanja. Njihov prvijenac "Halucinacije, Belzebubov valcer i miran razgovor" kontemplacija je o rijetkim trenucima slobode, sanjarenjima o istoj i paranojama koje nas proždiru kada je ona potpuno odsutna. Ova spoken word pjesmarica je neprocjenjivo vrijedna kompilacija nevinih i gorkih spoznaja. Blesavo je nabijati vam na nos puste priče o talentu, lijepoj poeziji, besprijekornom baratanju instrumentima, nevjerojatnom osjećaju za prostornost u kojemu glazba diše punim plućima i o odsustvu pretencioznosti koja bi u ovakvim slučajevima uglavnom frcala na sve strane. Predlažem da to otkrijete sami. Javite se bendu i tražite da vam pošalju cijelu diskografiju na linkovima. Nećete dugo čekati. (Dražen)

62. THE NATIONAL - Sad Songs For Dirty Lovers (Brassland 2003.)

Nisam tip koji previše značaja daje prošlim stvarima - bilo lošim, bilo dobrim - jer iza ugla uvijek čeka nova sezona, a s njom i hrpe novih događaja (biti ovisnik o sportu ima i svojih prednosti - naučiš se nikada ne zadržati previše na porazima). Ali tu i tamo lijepo je sjetiti se ugodnijih uspomena. Kvragu, na neke stvari sam čak i ponosan! Na limenku karlovačkog od pola litre ispijenu za 8 sekundi. Na srednji prst pokazan Vladi Vanjku nakon što sam ga slučajno sreo na ulici (ok, pokazao sam mu ga u leđa, ali kad ga nisam skužio dok nije prošao, što mogu). Eh, i na činjenicu da je mali bend iz New Yorka, porijeklom iz Ohia, ranih dana 2004. češće svirao na Radio Studentu u Zagrebu, nego ne nekoj college-rock postaji na sjeveroistoku SAD-a. Nekoliko godina kasnije, National su postali miljenici indie svijeta s novim, aranžiranijim, bogatijim i dorađenijim albumima, ali nigdje njihova toplina, osjećaj za dramu i povremeni ispadi bijesa nisu zvučali tako dobro kao na ovoj ploči, punoj velikih-malih pjesama koje još uvijek nisu željele biti ništa više od toga. (LaMario)

61. SONIC YOUTH - Rather Ripped (Geffen 2006.)

Trilogija "Murray Street", "Sonic Nurse" te "Rather Ripped" zaokružuje izniman second coming Sonic Youth karijere. Starenje sa stilom je prava rijetkost u glazbi, a ovim indie starcima mnogi bi trebali zavidjeti na formi.
"Rather Ripped" je vrhunac druge mladosti benda koji je tijekom svoje karijere često težio eksperimentiranju koje je znalo prelaziti granicu slušljivosti i ulaziti u avangardu koju su teško prihvaćali i najzadrtiji fanovi. Možda su ti izleti bili nekakva vrsta čišćenja nakon kojeg nam se Moore, Ranaldo, Gordon i Shelley pokazuju u svojoj ogoljenoj varijanti koju će teško biti ne prihvatiti i s guštom poslušati. Kultni status kakav uživaju već od samih početaka svog rada osamdesetih, ovim albumom samo je još dodatno učvršćen. (Željko)