Prva polovica našeg 'dekadnog' odbrojavanja došla je do kraja. Sljedeći petak znati ćete koji je album po pot listi bio najbolji u proteklih 10 godina. Do tada pogledajte koji su se albumi smjestili između 51. i 60. mjesta.

60. RYAN ADAMS - Heartbreaker (Bloodshot 2000.)

"Heartbreaker" je album koji će jednoga dana stajati rame uz rame s klasicima Stonesa, Beatlesa, Zeppelina ili Dylana. Ploča koja je bila na pravom mjestu u pravo vrijeme i postala - spomenik. Ima boljih albuma, ima originalnijih pjesama, ali nitko nije postao sinonim za jedan moderni žanr kao što je to zlatni dečko americane postao za revival američke kozmičke glazbe. Nakon raspada Whiskeytowna, gladna publika dobila je ploču kakvu je tražila i, iako je Ryan više nikada neće ponoviti, niti je to moguće, jer kontekst nije isti (a bogami ni Ryan nije isti), zahvaljujući "Heartbreakeru" uvijek će ostati heroj generacije. Što god snimio, što god napravio, s kim god spavao i čime god se bavio, dokle god postoje "Oh My Sweet Carolina" i "Come Pick Me Up", Ryan Adams bit će prvo legenda, a tek zatim isprazni i izblajhani maneken. Dakle - zauvijek. (LaMario)

59. BEASTIE BOYS - The Mix Up (Capitol 2007.)

Nakon što u razdoblju od 1998. do 2004. nisu izdali niti jedan studijski album, Beastie Boysi su odlučili smanjiti razmak između sljedeća dva albuma na duplo manje. Tri godine nakon "To The 5 Buroughs" do naših ušiju stigao je "The Mix Up", a zvukom je bio jednako neočekivan kao i njegov predhodnik. Potpuni izostanak tekstova učinio je "The Mix Up" njihovim prvim potpuno instrumentalnim albumom za koji su momci skinuli adidaske i traperice i obukli šešire i odijelo. Na ploči je prisutna proširena Beastie Boys postava sa Mix Master Mikeom, Alfredom Ortizom i četvrtim Beastie Boyem, Moneyem Markom, što se na ploči jasno čuje. Aranžmani i atomsfera je čisti B Boy produkt s rangom od melodija za lijepa subotnja jutra do soundtracka za film noir.
Premda su više-manje sve radio postaje za podlogu prisvojile bar jednu stvar sa kompilacije "In Sound From Way Out", "The Mix Up" je postao najpodcjenjeniji Beastie Boys album. Ovo ja puka šteta, jer je ploča vrhunska. Toliko vrhunska da je 2007. dobila Grammyja za najbolju instrumental pop ploču. Dvije minute se nisam mogao prestati smijati. Što, ta kategorija uopće postoji??!! Uglavnom, šalu na stranu. Nagrade su uglavnom blijeda pomodnost, pogotovo u glazbenom svijetu, ali "The Mix Up" nikako nije. Ako ste odlučili ovo propustiti, propustili ste puno. Beastie Boys u punom sjaju u crnim odijelima. (Leo)

58. COUNTING CROWS - Hard Candy (Geffen 2002.)

Praviti se da je ovo album jednako dobar kao što su "August And Everything After" ili "Recovering The Satellites", nema smisla. Nije ovo ploča takve emotivne snage, mada je i ona dobrim djelom proizašla iz vječne depresije Adama Duritza, čovjeka prokletog slavom i uspjehom u kojima nikada nije stigao uživati zbog sjebane psihe. Ali još manje smisla ima otpisati Crowse kao pičkice koje mjesecima peglaju materijal ne bi li ga bolje prodali. Jer, ako ova ploča išta dokazuje, to je da ovaj bend svirački rastura kao nijedan drugi u žanru pop-rock glazbe za odrasle te da se malo što može usporediti s njihovom sposobnošću da svaku pjesmu natrpaju harmonijama, zaraznim melodijama i refrenima koji ne izlaze iz glave. I na njoj se nalazi trinaest savršenih pjesama za uljepšati svaki ljetni dan, otpjevanih glasom čovjeka koji ni sekunde ne popušta s napetošću izvedbe, kao da mu je svaki trenutak zadnji. Zvuči naporno, ali upravo u tome je veličina Crowsa - koliko god naporni se činili, klize lakše od ičega s ove strane Jayhawksa. (LaMario)

57. CARIBOU - Andorra (Merge 2007.)

Bio sam na koncertu grupe Caribou u SC-u i još uvijek mi je fascinantno kako sam morao čekati da se moj primjerak "Andorre" na vinilu donese iz kombija. Naime, kako nam je objasnio čovjek zadužen za prodaju, svih 50 komada koje su pripremili za koncert bilo je prodano, što je njima izgledalo nevjerojatno. Očigledno ne znaju kako je to kada te zagrebačka indie-šmindie ekipa popuši. Onda se sve kupuje i ne pita se za cijenu. Jer, Dan Snaith je genijalac koji je i pod imenom Manitoba i pod imenom Caribou snimio dosta odličnih stvari. Sama "Andorra" donosi možda i najpitkiji zvuk u njegovoj karijeri, a moglo bi se reći kako pjesma "Melody Day" može biti puštena i na hrvatskim radio postajama koje zaziru od bilo čega što je imalo drukčije. "Andorra" nije ništa značajno promjenila u Snaithovom zvuku. Tek je neke trenutke genijalnosti povezala u pjesme s jasnijom strukturom, a to je ovoj grupi bilo potrebno bez obzira što su i svi Snaithovi raniji radovi također zakon. Ali, ponekad neke stvari treba i konkretizirati. "Andorra" je upravo to - najkonkrektnije djelo jednog genijalnog uma. (Emir)

56. COLDPLAY - Parachutes (Netwerk 2000.)

Probajmo zanemariti sve što se desilo u međuvremenu i činjenicu da nam ovaj bend danas ide na živce zbog mrcvarenja grandioznih i orkestriranih singlova na svakom generičkom radiju ove planete. Zanemarimo još i ljigavu pojavu Chrisa Martina koji se prerano počeo furati na starog Bona i nezaobilaznu spoznaju da su Coldplay danas boy band. Dobro, nemoguće je. Ali pretpostavimo da sve to možemo. Ostaje nam ovaj album s gomilom jednostavnih, patetičnih pjesmuljaka kojima nikako da istekne rok trajanja. Doduše, ostaje nam i nekoliko dobrih pjesama s drugih albuma, ali Coldplay više nikada nisu imali priliku s ovako malo truda zvučati toliko pogođeno kao na prvijencu. Bili su to divni ljigavci. (Dražen)

55. DJ SHADOW - The Private Press (MCA 2002.)

DJ Shadow je napravio instant klasik sa svojim albumom "Endtroducing". Nakon njega, kritičari su ga digli na pijedestal što, uglavnom, znači da su te digli u zrak kako bi te lakše gađali trulim paradajzima kad ti izađe sljedeća ploča koja se u ovom slučaju zove "The Private Press". Jer, jebemu, nije tako dobra kao prošla!
"The Private Press" je po mnogočemu sličan svom predhodniku, a istovremeno po mnogočemu i potpuno različit. Shadow je i dalje u punoj 'crate-digging' formi sa samplovima izvučenim iz ropotarnica i podruma diljem svijeta, kako bi ugledali svjetlo dana u potpuno novom okruženju. Iako je forumula u biti ista, rezultat je dinamičnija i čak prozračnija ploča od predhodne dvije. I dalje ćete moći biti melankolični, samo što je Shadow u ovaj 'downer-punch' ubacio malo više "puncha". U nekim trenutcima, slušanje doseže i party usijanje s repetativnim beatovima i elektro momentima, a na "Mashin' On The Motorway" se čak možete i dešperatno nasmijati.
Ovaj album je evolucija vjerna svojim korijenima i najbolji Shadowov trenutak. Onaj trenutak kad shvatite da je "Endtroducing" bio samo početak i da je Josh Davis na ovom albumu otišao daleko iznad dosega bilo kakvog paradajza. (Leo)

54. SUPER FURRY ANIMALS - Mwng (Placid Casual 2000.)

Super Furry Animals oduvijek su bili zanimljiv (i čudan) bend kojeg je ponekad nezasluženo zaobilazila kritika. Ali uostalom, koga je briga za kritiku kada te publika cijeni i voli? Od svih stvari koje su SFA u karijeri napravili, mnogima se najčudnijom čini upravo objavljivanje ovog albuma u cijelosti otpjevanog na velškom. Zar je utjecaj prokletih engleskih kolonizatora toliko velik da se svi iznenade kada snimite pjesme na svom materinjem jeziku (OK, ne znam koliko ljudi u Walesu svakodnevno priča velški, ali da im je to materinji jezik - jeste. Uostalom, ni u ovoj karikaturi od današnjeg Dubrovnika puno ljudi ne priča na dubrovačkom.)?
Smatrao sam ovaj potez pozitivnim i prije nego što sam čuo "Mwng", jer i prije su znali snimiti poneku pjesmu na velškom i takve su mi bile najdraže. A kada je Kreha na radijsku verziju Potliste kao prijedlog donio "Ymaelodi A'r Ymylon", ljubav je rođena. Da se samo ta pjesma nalazi na ovom albumu, on bi bio genijalan. Toliko jednostavna pop melodija odskače od bilo kakvih jezika, pa činjenica kako nitko ne razumije o čemu u njoj SFA pjevaju - ne predstavlja ništa. Daljnjim slušanjem "Mwng"-a dojam o 'najpop' albumu ovih luđaka samo je rastao. Super Furry Animals su i prije i poslije snimali odlične ploče, ali, ironično, nikada glazbeno nisu bili bliže široj publici nego na "Mwngu". (Emir)

53. THE AVETT BROTHERS - Emotionalism (Ramseur 2007.)

Dok ih Rick Rubin nije pretvorio u manekene tipa Slayer i učinio njihov zvuk pitomim poput pederluka Peppersa, Avetti su bili prvi punk-country bend novog milenija. Iskrenost i žestina njihovih izvedbi brinu se za energiju, tekstovi i vokalne harmonije donose smirenje, a bluegrass korijeni njihove svirke daju potrebnu dozu svježine. Sjajan komad americane, ali i rasne, bezvremenske glazbe uopće. Od srca srcu, od ljudi ljudima. Od buraza braći. I da, brze stvari su zakon, ali nemojmo zanemariti prekrasne balade. Kad ih čuješ sa svim onim harmonijama, zaboraviš da su nastale krajem prvog desetljeća nultih i da iza njih stoje dva mlada čovjeka stara jedva tridesetak godina, već ti se čini kao da su ispala iz vremenskog stroja kojim su se braća upravo dovela pravo s predizbornog skupa Abrahama Lincolna. Ili Laure Roslin. Čekaj, je li ona bila prije? Ili ipak poslije? (LaMario)

52. THE SHINS - Chutes Too Narrow (Sub Pop 2003.)

Natalie Portman i Zack Braff vole Shinse. Voli ih i Rory Gilmore. A volim ih i ja. I to ne zato što su cool indie bend egzotičnog zvuka i eklektičnog pristupa popu. Već zato što su iz kombinacije vokalnih harmi, naglih prijelaza iz brzog u sporo te tihog u glasno, bogatih aranžmana i simbolikom natopljenih stihova, uspjeli izvući potpuno originalan zvuk, iako se sve spomenuto već desetljećima veže uz bilo kakav komad pametnog popa. Shinsi su jednostavno na trenutak zvučali kao najveći bend na svijetu, i u vrijeme kada smo pomislili da originalnost bez tehnologije više ne postoji, baš oni su dokazali da je sve i dalje moguće s nekoliko gitara i ritam sekcijom. O ljepotama pojedinih pjesama nećemo, ali biseri poput "So Says I" ili "Saint Simon" ne samo da imaju sve što jedna pjesma treba imati, već sadrže toliku količinu energije da samo njihovim slušanjem možete preživjeti mjesec dana u gostima kod rođaka vegana koji živi na otoku na kojem nema Keruma. I pri tome ne mislim na pozitivnu energiju ili na onu suprotnu, melankoličnu (neće reći negativnu, jer takva u glazbi ne postoji). Već na uber-energiju, spoj jednoga i drugoga. Dok pjevušiš s njima, osjećaš da si na vrhu svijeta, ali itekako svjestan da s toga visokog konja možeš vrlo brzo sjašiti. (LaMario)

51. BONNIE 'PRINCE' BILLY - Ease Down The Road (Palace 2001.)

Možda nam je trebalo puno, puno godina da shvatimo kako Will Oldham nije nikakav genije, već jedan obični autor sklon pozerštini, masovnoj produkciji i izgradnji kulta ličnosti. Što su sve redom dobri razlozi da ga se popuši, ako vam je slušanje glazbe manje bitno od pokazivanja onoga što slušate. Ja, hvala na pitanju, mogu preživjeti i s nekoliko albuma do kraja života. A kada bih birao njih stotinjak, "Ease Down the Road" bi se našao na popisu. Nije Bonnie ovdje bio ništa pametniji, ali bio je manje okupiran svojim imageom, a više posvećen glazbi. Pa je tako na ovih 12 pjesama, od prve do zadnje sekunde, zabilježio vrh svoga stvaralaštva. Poigravanje s countryem, folkom i indie rockom, sjetno pjevanje tekstova koji iz patetike za čas skaču u ironiju, a sve skupa zaokruženo prekrasnim pjesmama s glavom i repom koje se mogu slušati na repeatu uvijek i svuda. Kada dodam svemu i nezaboravni pijani koncert u KSET-u, to je to. Fali samo pjesma "I See a Darkness" s istoimenog albuma pa da ova ploča bude apsolutni razlog zbog kojeg se Jajoglavi rodio. (LaMario)