Što je zajedničko Floridi, Bavarskoj, Škotskoj, Oklahomi i Kentuckyu? Pa to da sve imaju svoje predstavnike na pot listi desetljeća, smještene između pedesetog i četrdeset i prvog mjesta. A uz zemljopis, primjetite i suptilan način na koji autori ovih osvrta koriste svaki trenutak ne bi li prošvercali, barem u cameo ulozi, neke osobne favorite koji nisu prošli nemilosrdni žrvanj zajedničkog bodovanja.

50. AGAINST ME! - Reinventing Axl Rose (No Idea, 2002.)

Jedan od najboljih prvijenaca svih vremena. Ozbiljno. Mene svaki puta rasturi energija koja curi iz svakog tona ovog beskompromisnog komada muzike. Da li je ovo folk-punk ili samo punk-rock, manje je važno - činjenica je da urlanje Toma Gabela, rasturanje akustičnih gitara i mahnito lupanje po bubnju donose sa sobom takvu strast prema životu pred kojom se možeš ili klanjati ili sklanjati. Ili pak dignuti u zrak stisnutu šaku, urlati s njima ove fantastične refrene i skakati u ritmu. Pa onda malo posegnuti za bocom, poljubiti voljenu osobu, zagrliti najdraže prije nego se opet baciš na urlanje. Pinte Guinessa čine te snažnim, ali nisu za baciti ni kjupekovi Karlovačke. Doduše, to što Gabel danas zvuči kao kakav ljigavac gladan mainstream karijere možda znači i da nije takav anarhist kakvim se prikazivao, ali jebe mi se. Nekada se barem takvim osjećao i kao dokaz ostavio je ovo iza sebe. Dovoljno da ga smatram barem graničnim božanstvom. A što ima u tom Gainsvilleu, Florida, da nam podari s glazbene strane Against Me! i Hot Water Music, a sa sportske Florida Gatorse (posebice izdanja 2006. i 2007.) i Gatorade, nemam pojma. Samo neka stiže i dalje. (LaMario)

49. TV ON THE RADIO - Dear Science (Interscope, 2008.)

Koliko god ih drug Kreha nevolio, TV On The Radio meni su najdraži bend koji se pojavio u proteklom desetljeću. Sva tri albuma ekipe iz New Yorka bezbroj su se puta vrtila na mojim playlistama, a upravo je posljednji "Dear Science" i najzreliji. Tunde, Sitek, Malone i ekipa su nakon "Desperate Youth, Blood Thirsty Babes" i "Return To Cookie Mountain" imali težak zadatak još jednom oduševiti svoje slušatelje, a paziti da ne upadnu u zamku ponavljanja. U tome su itekako uspjeli iako se ne može reći kako je sam zvuk na ovom albumu donio značajne novosti. Crnačka sklonost ritmovima, utjecaji različitih glazbenih žanrova, sjajni i prepoznatljivi vokali oba pjevača, čudne melodije, bučne i melodične gitare. Sve je to "Dear Science", album na kojem, doduše, ne gostuje David Bowie kao prateći vokal, ali album koji je zaokružio priču o jednom sjajnom bendu. Ako je suditi po trenutnim najavama, ovo bi možda mogao biti i posljednji album ove grupe što mi i nije neki bed. Doduše, volio bih ja dosta toga još čuti od njih, te ne vjerujem kako bi sebi dopustili upadanje u zamke recikliranja, ali ako im se ne da više svirati zajedno, neka ne sviraju. Ova tri albuma dovoljna su za mjesto u povijesti, makar i samo mojoj osobnoj. (Emir)

48. BELLE AND SEBASTIAN - The Life Pursuit (Rough Trade, 2006.)

Pasji Škoti! Pasji Škoti! Pasji Škoti!
Kako su samo dobri ovi Škoti!!! Kad smo ih već debelo bili pokopali sa "Hold Your ..." (ma ne zaslužuje ni da se traži ime!), vratili su se vrlo dobrim "Dear Catastrophe Waitress". Ali "The Life Pursuit" je poseban. Čisti biser u zreloj fazi karijere koji zaslužuje mjesto uz bok "Sinistera" i "The Boy With The Arab Strap". Dok su na početku karijere uz glazbu Belle & Sebastian primarno vezali pridjevi poput sanjivo, tugaljivo i sl., ovdje su potisnuti u stranu kako bi se napravilo mjesta za razigrane, bogato orkestrirane, nalik na dječje pjesmuljke vesele pop melodije koje su kao stvorene za proljetnu vožnju autom po Istri. Ili Hercegovini. Pasji Škoti! (Željko)

47. SONGS: OHIA - Magnolia Electric Co. (Secretly Canadian, 2003.)

'You never hear me talk about one day getting out / why put the new adress on the same old loneliness?'
Ovi besmrtni stihovi početak su treće i najvažnije pjesme na jednom sjajnom albumu koji je obilježio prelazak Jasona Moline iz potpune trubadurske lo-fi opskurnosti u kvazi-opskurnost alternativnog rock benda. Melankolija usamljenika u spoju sa crazyhorseovskom svirkom rezultirala je ovim albumom, a nakon toga i novim bendom. S tim da je ovih 8 pjesama u nešto više od 40 minuta vrh njegove ponude za sva vremena. Molina je opjevao svoju dušu, želje i ljubavi, ali i nemoć koju cijela jedna generacija povremeno osjeti u prijelazu iz jednog društva vrijednosti u neko novo doba bez ikakvog uporišta. I dao nam je upravo to, jednu ploču na koju se uvijek možemo osloniti u teškim trenutcima. I koja uz to još zvuči kao Neil Young iz paralelne dimenzije. Što više tražiti? (LaMario)

46. BIKE FOR THREE! - More Heart Than Brains (Anticon, 2009.)

Bike For Three! je projekt indie hip-hop veterana Buck 65-a (Richard (ili Ricardo, nitko ne zna) Terfry) i producentice elektronike, Belgijke vijetnamskog porijekla Greetings from Tuskan (Joëlle Phuong Minh Lê). Upoznali su se preko MySpace-a, nikad se nisu sreli uživo, jednom su bili blizu, ali su odlučili da je bolje sačuvati kreativni odnos koji su imali do tada zbog sljedećeg albuma. Materijale si šalju preko mejla, ne nastupaju, ne daju zajedničke intervjue, nemaju zajedničku sliku etc. Kad upišete "Bike for Three!" u jubito, dobit ćete jedino verzije pjesama s albuma koje su ljudi zalijepili na sliku naslovnice.
"More Heart Than Brains" je netipična hip-hop ploča. Prvo zato što je glazbeni dio u potpunosti u žanru elektronike (podžanrove elektronike ne znam ni otprilike), drugo zato što su pjesme premda strukturirane na klasičan hip-hop način - tj. nema antikonovskih eksperimenata - nabijene i vođene nečime što nije odlika tipičnih hip-hop albuma, a to su, da citiram recenziju s potliste, 'ljubavni motivi na polaganim, pomalo glitchy, pomalo IDM podlogama prožeti melankoličnom i nostalgičnom energijom koja, kako se čini ima uporište u odnosu između Bucka i Joëlle.'
Buck je nakon albuma "Secret House Against the World" (2005, Warner), napravivši velik (ali kratkotrajan) zaokret dalje od hip-hopa, dobio puno novih fanova. S projektom Bike For Three! čini se još više.
Iako možda nije 'album za svakoga', to je vrlo pristupačna, i prije svega jako dobra ploča. Jedan od rijetkih albuma za koji se osjećam slobodnim preporučiti vam ga u ime pot liste, a ne samo u vlastito. (Davor)

45. THE NOTWIST - Neon Golden (Domino, 2002.)

Sjećam se velikog crvenog oglasa s neskromnom porukom koja je "Neon Golden" predstavljala kao album koji će nam promijeniti život. Savršena kombinacija hladne elektronike i tople akustike. Sveprisutna melankolija poslužila je kao odskočna daska nekim novim nadama. Dobili smo novu indie pop elektroniku koja je sa sobom povukla cijenu novonastalu scenu i gomilu malih bendova sličnog izričaja. Album se našao na godišnjim indie top listama od Italije do Pitchforka. Uslijedilo je kultno sljedbeništvo, lavina njemačkih bendova i raznoraznih projekata koju su nam se redovno vraćali u Zagreb. "Neon Golden" je svojevrsni manifest i nježna provokacija kojoj niste mogli okrenuti leđa: 'Prepare your shoes not to come back soon / prepare your heart not to stop too soon / You cannot walk with us /One step inside doesn't mean you understand...' (Dražen)

44. MY MORNING JACKET - It Still Moves (ATO, 2003.)

Ovo je bila prva prekretnica. Prvenstveno važna za širu prepoznatljivost ovog benda koji je ekspresno prešao s intimnog lo-fi ugođaja u suvereno jahanje gitara i kovitlanje dugim kosama. Malo je onih koji mogu ostati ravnodušni nakon pjesme kao što je "One Big Holiday" - svojevrsne himne koja je najavila neke nove dane za mali sobni bend Jima Jamesa i ekipe iz Louisvillea. Kao "At Dawn" i ovaj je album predug i nefokusiran, ali to niti u jednom trenutku ne postaje problem. "It Still Moves" je posveta ostvarenim glazbenim snovima i besramno širenje spoznaje da će My Morning Jacket uskoro postati veliki bend. Gospodin Reverb, počasni član benda, ne izostaje niti na trećem albumu, ali se zato prvi put osjeća potreba da produkcijsko kormilo iz Jimovih ruku preuzme netko tko će, bez velikih posljedica, redefinirati ulogu tog efekta sada kada je bend izašao iz sobnih uvjeta. Bez obzira na prigušenost, ovaj album pobjednički kombinira brze, razigrane i grandiozne trenutke s onim sporim, laganim i skromnim. "Steam Engine" i "Mahgeetah" su na koncertima ubrzo postale idealne završnice umjesto predivne, ali istrošene "Phone Went West" s prošlog albuma. (Dražen)

43. TV ON THE RADIO - Desperate Youth, Blood Thirsty Babes (4AD, 2004.)

Spojiš crnca s prekrasnim soul vokalom, kreativne producente i vrhunski kućni studio, izmješaš par stilova glazbe, nabaciš kultnu obradu i automatski svakom pitchforkovcu srce zatitra, a bogami ni David Bowie ne ostane ravnodušan. Debitantski album momaka iz New Yorka bio je ugodno iznenađenje za indie scenu, iako ga nekim čudom dio potliste baš i ne puši. E pa, sve što tima i sličnima mogu poručiti je - momci, obalite mi smrdana, jer ovo je zakon album. Što se debitantskih pokušaja tiče, jedan od najboljih u ovom desetljeću. (Ante)

42. THE FLAMING LIPS - Yoshimi Battles the Pink Robots (Warner, 2002.)

Lipsi su nakon kultnog zahvata s "The Soft Bulletin" okrenuli leđa prošlosti i počeli igrati samo na sigurno. "Yoshimi Battles the Pink Robots" je bio produkcijski nastavak prethodnika uljepšan za koju veseliju i pjevniju notu više. Uživo su totalno zanemarili staru diskografiju, a hvalospjevi nakon "Bulletina" su ih nakratko dovukli u A ligu u kojoj se i dan danas uspješno švercaju. Zbog toga se malo tko bunio. Štoviše, toliko smo bili sretni da se dalo plakati od sreće kada bi krenule "Do You Realize?" ili "Fight Test". Svako veliko pitanje dobilo je svoj odgovor s ovim jednostavnom populističkim himnama nakon kojih nam je sve postalo jasno. Bitno je samo da smo živi. Wayne Coyne je postao mesija koji izgleda kao glavni lik neke Jules Verneove knjige, a bend je dobio priliku da u kratkom vremenu, na račun novonastale situacije, reizda stari katalog, snimi film, dokumentarac... i dobije svoju ulicu negdje u Oklahomi. (Dražen)

41. THE LONG WINTERS - When I Pretend To Fall (Barsuk, 2003.)

John Roderick je izvukao svojih 12 pjesmuljaka i predstavio ih ekipi u kojoj su bili i Ken Stringfellow, Peter Buck i Scott McCaughey (Minus 5, Young Fresh Fellows, The Strange). Svi prisutni uhvatili su se za glavu nakon što su čuli šporke verzije "Scared Straight", "Shapes", "Prom Night at Hater High", "Cinnamon" i ostalih budućih uspješnica s "When I Pretend To Fall". Ken je bio siguran da tako nešto ne može više ponoviti s The Posies, Peter Buck kao da je postao svjestan da R.E.M. vjerojatno više nikada neće na jednom mjestu okupiti ovoliko dobrih pjesama, a Scott je shvatio da njegov projekt "Down With Wilco" dobiva dostojnog konkurenta. Naravno, ova priča je izmišljena, ali ta ekipa je stvarno prisutna na ovom albumu gdje vrijedi ona stara: 'Svaka igra, svaka dobiva'. Šteta što Long Wintersi 2007. to nisu mogli dokazati ljudima okupljenim u zagrebačkom Pauku. Na kraju ispada da je "When I Pretend To Fall", plus još pokoja stvar s ostalih albuma, samo dobra studijska kemija. Što uopće nije loše za kućno konzumiranje. Nego, kada smo već spomenuli Scotta i "Down With Wilco", kako to da Minus 5 nije završio na ovoj listi? (Dražen)