U današnjem izdanju 'dekadnog' odbrojavanja naići ćete na animirane glazbenike, hrvatske kritičare potrošačkog društva, povratak izlizanih prdonja, vojvođanske genijalce, pjevanje na izmišljenom jeziku, nepjevanje o Bushu, neke druge američke predsjednike, padanje u nesvijest, glazbeni put oko svijeta i Radioheadov "Kid A" koji, eto, nije najbolji album nultih po Potlisti. Nek' se zna.

40. GORILLAZ - Demon Days (Virgin 2005.)

Oni su animirani. A svejedno su življi i kreativniji od 90% svih 'nacrtanih' i retuširanih i fotošopiranih karikatura koje svakodnevno bez posljedica šeću po našim ekranima i mozgovima. Te 'karikature' imaju sve propisane organe i krv im kola kroz tijelo, samo što nemaju nikave veze sa životom. Bar na s našim životom.
'Reject False Icons' je temeljna premisa benda Gorillaz. Ta mi se premisa vrhunski sviđa. Pošto ne mogu vjerovat političarima, crkvi, T-Comu, a neki od vas vjerojatno ni roditeljima ni prijateljima, ja sam odlučio vjerovati nepostojećem bendu. Što je vrlo slično vjeri u Boga.
Oni su plod nečije mašte. Oni se još uvijek vrlo rijetko javljaju uživo . I oni na albumu "Demon Days" imaju više kul gostovanja nego što Isus ima apostola. MF DOOM, Neneh Cherry, Ike 'Aperkat' Turner, De La Soul, Bootie Brown, Martina Topley-Bird, Roots Manuva, Rosie Wilson, Dennis Hooper, Shaun Ryder i Simon Tong su svi u new-age herezi zvanoj "Demon Days". Buraz!
Produkcije se prihvatio sveprisutni Danger Mouse i dobili smo ploču koja je u jednakim omjerima hip hop, elektro, soul i indie. Nije uopće loše za ideju onog lika iz Blura i onog smiješnog crtača Tank Girl, kaj ne? Mislim, ruku na srce, Gorillaz je bolji od Blura i skoro umobolniji od Tank Girl. A to govori nešto. Što točno, morat ćete sami provjeriti i posvjedočiti u Gorillaz hramu anti-selebritizma koji će za sve vas gladne pravih vrijednosti biti pravo utočište u ovim demonskim danima. (Leo)

39. TBF - Maxon Universal (Menart 2004.)

'Ništa mi neeeeće ovaj dan pokvariiiit...' pjevalo se uoči izlaska albuma koji je TBF uvrstio među najpopularnije bendove s naših govornih područja. Prvi put u cijelosti snimljen s instrumentima, album je bio prekretnica za bend. Gomila hitova koji su se po cijele dane vrtili na svim radio postajama, ujedno i jedna od najoštrijih kritika društva u kojem živimo. "Maxon Universal" predstavljen je kao brand i cijela promocija albuma rađena je po uzoru na marketinške kampanje kojima se ionako izjebanom narodu pokušava isprati mozak do kraja, sve kako bi se uzela i zadnja lipa iz praznog džepa. (Ante)

38. NEW ORDER - Get Ready (London 2000.)

Otkud sad ove stare, izlizane mančesterske prdonje na listi nultih? Zar nisu baš oni od svih grupa snimili Baywatch spot sa Hassellhofom i društvom na plaži za onaj njihov hitić? "Regret"? Onda su se, kao, raspali nekoliko puta da bi prekršili obećanje i opet počeli raditi. I sad se opet raspali zauvijek. Zašto bi itko vjerovao da su u stanju ikad više snimiti išta dobro? Pogotovo nakon nedavnog kriminala proročanski nazvanog "Bad Lieutenant". Zar "Get Ready" nije izašao 1998? Koliko upitnika oko hrpe ofucanih elektro darkera. Zato su dobri ovi Killersi (NOT!!). Ček', pa oni su se nazvali po izmišljenom bendu iz spota za dosta dobar singl "Crystal". A "Crystal" je najlošija stvar na "Get Ready". Dakle, New Order su, pored svega što su učinili za glazbu zadnjih 30-ak godina, utjecali na ime benda koji je solidno započeo karijeru, da bi se poput Tupoljeva strmoglavio u MTV bezdan. Da ne bude dvojbi, tu mislimo na Killerse. Tj. Killersi su se strmoglavili u bezdan. Tko ih šljivi? "Get Ready" ćemo slušati još jako dugo, skupa sa "Technique" i "Power, Corruption & Lies". (Željko)

37. REBEL STAR - So (Labelstar 2007.)

Ljubav na prvo slušanje. Ustvari, višemjesečna opsesija kojoj se uvijek lijepo prepustiti. Milan Glavaški se nakon dužeg vremena ponovno vratio kako bi napunio baterije i usput otpjevao neke od najljepših stihova s ovih prostora. Nekadašnji član legendarnih bečejskih pop bendova Eva Braun i Popcycle okupio je novi bend i ozbiljno posegnuo za najboljim sastojcima američkog kozmičkog zvuka i njegovih raznoraznih derivacija. Rebel Star su istovremeno prizvali dirljivu anemičnost Alexa Chiltona s posljednjeg "Sister Lovers" legendarnih Big Star, najbolje trenutke samostalnog Ryana Adamsa, gorke spoznaje smoždenog Jeffa Tweedyja s albuma "Yankee Hotel Foxtrot" i prvoklasni Teenage Fanclub power pop. "So" je, na kraju krajeva, ljekovit. Glazbena ispovijed koja ponovo sve vraća na pravo mjesto. Za autore, ali i za sve one koji usput postanu fanovi. (Dražen)

36. SIGUR ROS - () (MCA 2002.)

Moram priznati kako mi je teško napisati bilo što o Sigur Ros. Moj odnos s njihovom glazbom debelo premašuje moj vokabular, koliko god pisanjem zarađujem za život. Njihova pojava i njihov zvuk otvorili su mi nova razmišljanja o glazbi. "()" je došao u teškom trenutku njihove karijere, nakon što su s "Agaetis Byrjun" vjerojatno pobrali puno više pohvala nego što su očekivali. Ustvari, zanimljivo je da su oni postigli ogroman hype glazbom koju su izvodili. Vjerojatno zbog svega toga, očekivanja od "()" su bila velika, a na kraju je sve ispalo i bolje nego što je itko zamišljao. Od početka do kraja, album je ujednačen, što su i željeli postići napravivši cover bez i jednog slova na njemu i pjevavši (ili bolje reći proizvodivši zvukove glasom) na nekom čudnom jeziku. Neću reći na izmišljenom ili nepostojećem, jer čim su ga Sigur Ros koristili, onda sigurno postoji. I moram priznati kako taj jezik prenosi dosta euforije. Euforija. To je riječ kojom najčešće opisujem zvuk ove grupe. (Emir)

35. FLEET FOXES - Fleet Foxes (Sub Pop 2008.)

S vremenom si umišljam da je fascinacija ovim albumom sve manja. Prvi razlog je što ova sanjarija zvuči nestvarno i suviše naivno. No, čarolija se uvijek ponavlja od prve do posljednje pjesme, a u kombinaciji s EP izdanjem "Sun Giant" postaje opojna i stvara ovisnost. Ovaj album omogućuje izlet u nevina i nezagađena prostranstva. Potpuno neodgovoran koncept za godinu kada su svi gunđali protiv Busha. Planine, šume, sunce, pričice... Crosby, Stills & Nash harme za nove generacije. U kratkom vremenu naredao se cijeli mali pokret glasova na heliju - Jim James (My Morning Jacket), Ben Bridwell (Band of Horses) i mladi Robin Pecknold iz Fleet Foxes. Istovremeno, dobili smo i novi pod-žanr - beard rock! Prošle godine opet se dogodio Seattle, kojemu se nitko nije nadao i svi mu se pomalo vesele. Osim Marka Arma. Ali to je neka druga priča. (Dražen)

34. LAMBCHOP - Nixon (Merge 2002.)

Pretjerana nakićenost ovog albuma ne nosi se baš dobro s godinama. "Nixon" je danas poput kakvog prerano ostarjelog veterana, koji je u doba nešto drugačijih pravila briljirao. Danas, u doba novih vrijednosti, on se jednostavno ne snalazi. Gleda mlade oko sebe dok sjedi za šankom, mrmlja sebi u bradu i povremeno, kad se dovoljno napije, skupi snagu da kaže svijetu što misli. A misli kako je u redu miksati slatki soul s country orkestrom, sve skupa aranžirati do najsitnijih detalja i onda još preko svega prebaciti taj napukli šapćući vokal kao šećerni preljev.
"Nixon" je možda najbolji Lambchop album, a to dovoljno govori o tome koliko je upitno Kurta Wagnera i Lambchop smatrati nečim većim od života. Kurt je jedan mali čovjek koji se često znao previše zaigrati kada to nije bilo potrebno, a premalo kada je trebalo. Od 10 pjesama, barem pola nisu uspjele izaći žive ispod svog ovog patosa, ali zato ono što je isplivalo, poput uvodne četiri, stvarno djeluje nestvarno, kao slučajni rezultat nekakvog eksperimenta Dharma Initiative u kojem se se pomiješali vrijeme, ljudi i žanrovi. Neponovljivo. (LaMario)

33. MOGWAI - Rock Action (Matador 2001.)

Možda je nekome "Young Team" draži, ali ja sam definitivno jedan od onih kojima je "Rock Action" nešto najbolje izašlo iz radionice ludih Škota koji su se proslavili s majicama 'Blur: Are Shite'. "Rock Action" je stigao kada je post rock bio na vrhuncu svoje moći, omjer buke i melodije je idealan, a za "Take Me Somewhere Nice" i dalje smatram kako je jedna od najljepših pjesama posljednjega desetljeća. Njihov prvi zagrebački koncert ovu grupu mi je dodatno digao u nebesa bez obzira što sam pao u nesvijest na njemu. Ili možda baš radi toga. Jer, nije to bio loš osjećaj. (Emir)

32. JOE STRUMMER & THE MESCALEROS - Global A Go-Go (HellCat 2001.)

Puno ljudi mari za The Clash. Baš puno. S druge strane, ne znam više od 10 ljudi koji slušaju i vole ono što je Joe Strummer radio s Mescalerosima. Mogao bih spekulirati koji je razlog ovome (stari olinjalac, to nije Clash, bla bla bla...), ali me on uopće ne zanima. Malo mi je žao što se nije više hvalilo ono što je Joe radio krajem prošlog i početkom ovog milenija, jer su prva dva Mescaleros albuma odlična! Ne dobra - odlična! Ne budite blesavi i licemjerni i nemojte očekivati Clash 2 i od njih ćete dobiti puno, puno više.
"Global A Go-Go" je put oko svijeta u 73 minute. Svijet u kojem zvuči kao da svi imamo svoje mjesto i gdje postoji potencijal da sve bude ok.
Počevši od uvodne Bossovske "Johnny Appleseed" (koju je Draž uvijek na radijskoj Pot Listi izgovarao Đoni Ap-lizd), gdje se na vrlo 'this machine kills fascists' način moćnicima daje do znanja da su moroni, Joe i Mescalerosi krče put boljoj budućnosti kroz 11 pjesma od kojih se na svaku naježim bar dva puta.
Godinu i pol nakon izdavanja ovog albuma, Strummer je 22.12.2002. preminuo u svom domu. Pišem datum samo radi ilustracije koliko me ovo pogodilo, pošto sam ja onaj tip koji ne može zapamtiti ni bakin rođendan, a kamoli kad je tko umro. Možda zvuči patetično, no meni je Joe značio više od Clasha i povoda za recenzije. (Leo)

31. RADIOHEAD - Kid A (EMI 2000.)

Nakon ovog albuma, ništa nije bilo isto, ništa me više nije moglo iznenaditi od bilo kojeg izvođača. Jer, hrabrost koju su Radiohead pokazali izdavši "Kid A" je stvarno velika. Nakon što su s "OK Computerom" pokorili cijeli svijet, svi su čekali novu ploču. Čekalo se poprilično dugo, čekalo se nešto slično, a na kraju je "Kid A" bio različit od svega što su Radiohead do tada napravili. Već sam početak albuma, "Everything In It's Right Place", pjesma strukturirana na jednostavnoj klavirskoj podlozi i milijun semplova, pokazao je kako su odlučili odjebati sve one koji su od njih tražili da budu isti. Uostalom, onaj 'gitarski' Radiohead ionako su počeli predstavljati Muse, pa nije bilo potrebe za autoreciklažom kada već postoje reciklatori.
"Kid A" je bio početak nove faze Yorka i društva, faze koja je potrajala sve do Thomovog solo albuma "The Eraser", faze koju je obilježilo mnoštvo kompjuterskih zvukova. Ono što se moglo čuti na ovom albumu rijetko kada se moglo čuti od nekog benda koji je prije toga došao na vrhove svih top lista, pa i onih najkomercijalnijih. I onda se dogodi čudo - i "Kid A" su ljudi popušili. I on je bio visoko na svim listama, a čak su se pojavili i singleovi s njega (vidi pod "Idioteque"). Je li to iznerviralo članove grupe, jesu li htjeli odvratiti pažnju sa sebe, ne znam. Znam samo da je „Kid A" promjenio mnoge stvari, posebice percepciju samog benda. (Emir)