Dok homići zvani nogometaši uglavnom zimi miruju, da im se, ne daj bože, ne smrzne mudo, NFL ipak vlada. Kakve to veze ima s pot listom? Nikakve, ali nešto treba napisati u ovom uvodu. A kakve NFL ima veze s glazbom? Pa recimo samo da Seahawksi i Bearsi jedini imaju sugrađane na današnjem popisu. Plus, ove godine na Superbowlu svira The Who (ne, neznalice jedne, Superbowl nije nova krimi tv serija).

30. KINGS OF CONVENIENCE - Quiet Is The New Loud (Astralwerks 2001.)

Erlend Øye i Eirik Glambek Bøe to onda još vjerojatno nisu ni slutili, ali naslov ovog albuma bio je poziv na pokret. Ili samo hype. Kako hoćete. Posao koji su započeli Belle & Sebastian par godina prije, norveški duo je završio ziheraški ga približivši široj publici. Mnogi će reći da je "Riot on an Empty Street" puno bolji album, ali 2004. su već svi znali tko je bio Nick Drake, a novi hit u tihom điru bio je José González. "Quiet Is The New Loud" bio je skroman početak, koji se ubrzo proširio kao virus u svaku drugu studensku sobu. Slatkasta melankolija s kraja ljeta i benigni ljubavni jadi ubrzo su pronašli svoju publiku. Ekipa koja je krajem devedesetih slušala Morcheebu ubrzo je počela piliti s remiksiranim uspješnicama s prvijenca: "I Don't Know What I Can Save You From", "The Girl from Back Then"... (Dražen)

29. PEARL JAM - Pearl Jam (J 2006.)

Znate one romantične komedije u kojima se dva glavna lika znaju cijeli život, najbolji su prijatelji koji tješe jedan drugoga zbog nesretnih ljubavi, da bi u zadnjih pola sata shvatili kako su stvoreni jedno za drugo? E, pa nešto slično se dogodilo meni s Jamom. U vrijeme najveće popularnosti nikada mi nisu previše imponirali, ali igrom slučaja sam ih počeo slušati, i slušati, i slušati, i onda se pojavio ovaj album i - više mi nije bilo spasa. Postao sam jebeni moderni Deadhead, čovjek koji svoj omiljeni bend zove po prezimenu (što je najgore, uz to sam i originalni Deadhead). Nikada nisam kužio ekipu koja ovaj album ne smatra remek-djelom, jer je kao previše sirov, a premalo Jam. Čekaj, o čemu pričamo? Zar je barem 10 fantastičnih klasičnih rock stvari mala stvar? U čemu je problem s ponekom jeftinom solažom pored ovako masnih riffova i melodija koje kao da su ispale s nekog kult albuma kasnih 70-ih? Što je loše u rocku radničke klase u izvedbi vječnih mladića? Što je loše u buntovnim stvarima protiv sistema ljudi koji su itekako dobro naučili plivati u sistemu? Ako mene pitate - ništa. Hail, hail! (LaMario)

28. WILCO - Yankee Hotel Foxtrot (Nonesuch 2002.)

Matematika nema skrupula. To je jedino sigurno što se može reći nakon što smo zbrojili sve glasove našeg malog i dislociranog uredništva. Razglabali smo o raznim metodama zaštite i mogućnostima visokog plasmana osobnih favorita, ali smo brzo shvatili da ovu listu bez poštene matematike ne bi spasili ni najzadrtiji Gongovi promatrači. Uglavnom, želim reći da je "Yankee Hotel Foxtrot" jedan od najboljih albuma desetljeća iza nas, ali mi je isto tako jasno da većina Pot-Lista ekipe još uvijek bježi glavom bez obzira kada se neki bend povezuje s americanom. Jim O'Rourke je u intervjuu za talijanski časopis Rumore, puno prije njegova izlaska, "Yankee Hotel Foxtrot" ushićeno najavljivao kao jedan od najboljih albuma svih vremena. Od onda do konačnog izdanja albuma Jeff Tweddy je u potrazi za idealnim pjesmama izgubio dio sebe, dio benda i izdavačku kuću. Važno je napomenuti da ovaj album nije samo njegov, već u velikoj mjeri i od onda izbačenog i odnedavno pokojnog Jay Banneta. Razorno iskren album o duhovnom raspadanju, o odnosu koji često nesvjesno zovemo ljubav i o anksioznoj Americi nakon 9.11.. Album kao podsjetnik da smo, prije svega, sami i ranjivi, da svaki dan nebrojeno puta umiremo da bismo mogli živjeti dalje te da ljubav nije samo riječ i zakletva, već neprestana potreba za preispitivanjem i dešifriranjem samih sebe. Život je jebeno podcijenjen. Jeff Tweddy to danas jako dobro zna. (Dražen)

27. !!! - Louden Up Now (Touch & Go/Warp 2004.)

!!! ima super ime. !!! ima u svom sastavu cijelu malu hipi komunu. !!! je rekao 'odjebi Rudy Giuliani' kad ga je Adam Sandler i ostatak države držao za spasitelja zapadnog svijeta.
Ovaj bend je pokazao da plesna glazba može bit daleko više od toga da je samo plesna i ugodna tijelu. Oni i ona banda sumnjivaca iz DFA-a svima su u uši stavili umobolnu kombinaciju diska i panka i trancea i housea i noisa. I to sve manje-više s hrpom analognih instrumenta i s tekstovima koji se možda na prvi pogled čine svakodnevni, ali su poante svega što svakodnevno podvedemo pod zanemarivo.
Opet moram okrivit Velnu za još jednu od mojih glazbenih opsesija i pop kulturnih heroja. !!! nas je dehidrirao na InMusicu 2007, a na moju sreću to iskustvo mogu ponoviti svaki put kad stavim "Louden Up Now".
RIP Jerry Fuchs. (Leo)

26. MY MORNING JACKET - At Dawn (Darla 2001.)

Većina die hard My Morning Jacket obožavatelja slaže se da bi "At Dawn" trebao biti ishodište za svakog novog simpatizera ovog benda, polazna točka nakon koje se možete upustiti u otkrivanje soničnih mutacija koje će uslijediti nakon uspjeha benda i nakon što eklektični talent Jima Jamesa primordijalnom lo-fi zvuku benda prikači svakojaka nasljeđa američke glazbe. Naravno, takav redoslijed je nemoguć, ali ga od srca preporučam. Neki su se s bendom bolje upoznali tek nakon izdavanja albuma "Z" ili posljednjeg mješanca "Evil Urges", a vjerujem da ima i onih koji savjetuju kretanje od samog početka. Kako god, "At Dawn" je predug i nefokusiran, ali zato najšarmantniji. Veći dio obavezne lektire benda nalazi se upravo na ovom albumu. Pjesme kojima će malo tko odoljeti: "Lowdown", "Death Is The Easy Way", "Bermuda Highway", "Phone Went West", "Hopefully"... Zamislite samo kako bi zvučao mladi Neil Young na heliju ili da su Galaxie 500 svirali obrade The Banda ili Dylana. I da, "Phone Went West" je najbolja dub americana stvar ikada snimljena. (Dražen)

25. STEREOLAB - Sound-Dust (Elektra 2001.)

Bilo je ljeto 1999. i Žedno Uho (tada 'samo' booking agencija, fanzin i radio emisija) je otvorilo dućan u Kozarčaninovoj ulici. Dućan je bio mali, ali je iza pulta bio jedan veliki čovjek. Kasnije sam se s njim upoznao i saznao da se zove Sven. Iako je bio nešto stariji od mene, nije mu bio problem susretljivo pričat s jednim 18-godišnjakom o bilo čemu što ga je interesiralo u dućanu. Uglavnom se radilo o bendovima koji su me, imenom ili kaverom, dovoljno zainteresirali da bih ga zamolio da mi ih pusti. Vrlo se živo sjećam da mi je jedan od tih bendova upravo bio Stereolab. S takvim imenom očekivao sam nekakvu hip hopčinu ili barem neku big beat elektroniku, a ne mješavinu krauta, popa 60-tih, noisa i hipno-glasova. Ali, to sam dobio i nisam uopće bio oduševljen. Šta ti je mladost-glupost.
Nekoliko godina kasnije, dao sam Stereolabu još jednu šansu. Što se točno dogodilo u tih nekoliko godina - ne znam, no Stereolab i njihov "Switched On" postao mi je glazbena dijeta nekoliko mjeseci. Onda je usljedilo hvatanje koraka s vremenom i opsesivno prikupljanje svega što su Stereolab ikada napravili. Danas, sve što me interesira je širiti evanđelje po Stereolabu, jer kad čujete vokalni duet Sadier-Hansen, imate osjećaj da vam nebo progovara.
"Sound Dust" je manje eksperimentalan od, na primjer, "Transient Randome-Noise Bursts With Announcements", ali je jednako hipnotizirajuć i lijep. Manje zahtjevan, ali jednako nagrađuje. Na granici između Tim Burton soundtracka i francuskog pastoralno-psihodeličnog popa, Stereolab su nešto što je uistinu dobro uvijek imati nadohvat ruke. (Leo)

24. BECK - Sea Change (Universal 2000.)

Dobiti ovako čemeran album od Becka bilo je kao da vas netko iz sunčanog kolovoza teleportira u zimske gadosti snježne veljače. "Sea Change" će uvijek dobro poslužiti kod razornih postprekidnih trauma. Ne zato što bi vam ponudio spasenje, nego što bi se neko vrijeme mogli poistovjetiti s normalnim čovjekom. Uz ovakve pjesme dođe vam da ste sami, napušteni i sjebani. Da vam je netko usred devedesetih rekao da će Beck zvučati boležljivo tužno kao Nick Drake i mračno kao Scott Walker (poslušajte samo "Round the Bend") vjerojatno biste ga gađali s "Mellow Gold" ili "Odelay". Pobogu, onda još nije ni bilo vrijeme za revitalizaciju Nicka i Scotta. Nešto definitivno nije u redu s čovjekom koji bi "Sea Change" svrstao u sam vrh Beckove karijere. (Dražen)

23. THE MARS VOLTA - De-Loused In The Comatorium (GSL 2003.)

Debitantski album kojim je dvojac Omar - Cedric uz pomoć još nekoliko prijatelja nastavio kreativni rast nakon raspada svima omiljenih At the Drive-in. Prvi put kad sam čuo ovaj album, rekao sam: 'KRVI TI ISUSOVE, šta je ovo!!?' Agresivni hard rock gitarski riffovi, baraža bubnjeva, kastratsko Cedricovo zavijanje s dozom ludila i pun ku*ac jeke, gitarskih efekata i solaža nakon kojih svakom gitaristu dođe da se ostavi svog instrumenta. Nešto poput Santane na lošoj mješavini speeda i LSD-a. Predivno! Nikad neću prežaliti njihov prvi koncert u KSET-u kojeg sam propustio zbog sitnice kao što je temperatura 38,9. (Ante)

22. THE HOLD STEADY - Boys And Girls In America (Vagrant 2006.)

Kada sam prvi put čuo ovu ploču, pomislio sam: 'Evo još jednog albuma na tragu američkog alter rocka 80-ih, s pjevačem koji želi biti novi Springsteen.' Nakon dvadeset slušanja, mislio sam isto, ali sam i znao da imam pred sobom jedan od albuma godine. Nakon 200 slušanja, znam da ću ostatak života provesti s Craigom Finnom i ekipom iznova preslušavajući ovih 40-ak minuta glazbe koja je, ujedno, i savršeni generacijski film i prekrasna pitka knjiga. Pravim vrijednostima se uvijek lijepo vratiti, a boljih od trećeg albuma Hold Stedy nema. Hej, možda svirka i nije nešto specijalno, ali svaki udar po klaviru, svaki riff i svaki prijelaz tu su u službi njenog veličanstva Pjesme. Koja priča o životima ljudi koji piju, pokušavaju se zabaviti, vode ljubav, riskiraju, strahuju, plaču i smiju se. Finnova sklonost mitologiziranju produkta vlastitog uma možda nije laka za dešifriranje, ali kada jednom uspijete, ulazite u jedan poseban svijet. U njemu tablete ekstazija, kladionice, dileri, pijanstva i kršćanstvo nisu samo nešto što olakšava postojanje, već i sredstva za ostvarenje viših ciljeva. A jedan od njih je i pronalazak mira u srcu, okružen prijateljima ili u naručju djevojke iz južnog dijela grada. Ne znam hoće li Finn i ekipa ikada pronaći mir, ali znam da ja uz pomoć njih do istoga dolazim lakoćom. (LaMario)

21. LCD SOUNDSYSTEM - Sound of Silver (DFA 2007.)

Da su snimili samo "All My Friends" i osam šrot stvari, ovaj album bi se, ziher, našao na Top 500 bilo koje liste koja drži do sebe. Ovako, taj singl ima fantastičnu pratnju te je James Murphy time zajebao sve moguće sastavljače lista koji mu sad moraju uvrstiti oba albuma negdje pri vrhu svog mukotrpno slaganog popisa. "Sound of Silver" osvaja ritmom, raznolikošću i iznenađenjima koja vrebaju u svakom trenutku sa sve četiri strane ove (duple) ploče. "All My Friends", singl s početka teksta, najbolja je New Order/ne-New Order stvar u posljednjih tristo godina, valjda još od "Regret".  Ne samo to, već je to NAJBOLJA PJESMA 2000-ih i da - trebali smo sastaviti listu singlova, a ne albuma, jer je album crkao kao format, a singl i live žive vječno!!
"All My Friends" krene lagano, da bi nas potom zaskočila, preplavila i zavezala, zapalila lokalnu benzinsku te se na kraju bacila kroz prozor više se ne okrećući. (Željko)