Coveri gotovo polovice albuma koji su se smjestili između 20. i 11. mjesta naše pot liste nultih pomalo su bljedunjavi pa nisu zahvalni za upotrebu na interenetu. Srećom, glazba koja se 'krila' iza tih covera niti malo nije bljedunjava, jer da jeste, mislite li da bi se ovi albumi nalazili ovako visoko na našoj listi?

20. DINOSAUR JR. - Farm (Jagjaguwar 2009.)

Postoje ružne i lijepe priče o raspadima grupa i njihovim ponovnim okupljanjima. Jednu od najljepših sigurno su napisali J Mascis i Lou Barlow ponovnim okupljanjem Dinosaura Jr. "Beyond" je bio dobar album, ali "Farm" je sjajan. Teško je uopće bilo očekivati kako će se u 2009. godini pojaviti album tako bogat melodijama, ali i bučnim gitarama, a ako je itko zaslužio da odigra glavnu ulogu u takvoj priči, onda je to J Mascis. Dio pozitivne priče je i činjenica kako je Mascis 'dopustio' Barlowu da se i njegove dvije pjesme nađu na albumu, kao dokaz da ego s godinama postane popustljiviji.
Ali od svih priča najvažnija je ona kako je "Farm" album čije ćete pjesme pjevušiti putem čak i kada nemate slušalice od walkmana u ušima. A to je nešto. (Emir)

19. MODEST MOUSE - Good News For People Who Love Bad News (Epic 2004.)

Ovo je album koji je Modest Mouseu konačno donio prepoznatljivost izvan zatucane indie lo-fi scene kakvu se, između ostalog, moglo naći na Radiju Student u vrijeme njegova izlaska. Pregršt indie hitova, zabavnih gitara i ironičnih tekstova - što se može vidjeti i iz naslova albuma - čine ploču koja nadilazi podjele na mainstream ili alternativu. Ovo je jednostavno dobro, toliko dobro da je na tulumima kod druga Flipa neizostavno bilo deranje svaki put kad bi se zavrtili "Float On" i "The Good Times Are Killing Me". (Ante)

18. MOJAVE 3 - Excuses For Travellers (4AD 2000.)

Za mene jedno od najtežih glazbenih pitanja bi bilo je li mi draži Slowdive ili Mojave 3. Riječ je praktično o istoj grupi koja je izdavala za najdraže mi izdavačke kuće - Creation i 4AD. Kao Slowdive su za Creation u devedesetima snimili tri sjajna shoegazing albuma, a raspadom kuće Alana McGeea prešli su na 4AD. Ono što su čelnicima 4AD-a donijeli kao materijal dosta je odudaralo od dotadašnjeg rada, pa su se potpisali kao Mojave 3 i snimili nekoliko dobrih albuma. Vjerojatno najbolji od njih upravo je "Excuses For Travellers". Neil Halstead je gotovo u potpunosti preuzeo vokalne dionice od sjajne Rachel Goswell, a cijeli zvuk je baziran na akustičnim instrumentima što je za vrijeme Slowdivea bilo nezamislivo. Odlični tekstovi i sjajne melodije na albumu kriju nekoliko favorita, od kojih ipak treba izdvojiti himničnu "Anyday Will Be Fine". (Emir)

17. TBF - Uskladimo Toplomjere (Menart 2000.)

Zbog nekoliko stvari ponosan sam što sam rođen na ovim prostorima. Netko brije na penkalu, kravatu i Bulića Matu, a meni je srce puno kad netko spomene Dražena Petrovića, Haustor i Feral Tribune do 1999. E, pa u tu potonju skupinu negdje spada i TBF. Album nakon ovoga možda je bio kvalitetnije odsviran i produciran, album prije bio je svježiji i kulturno važniji za ovu našu prćiju. Ali druga ploča TBF-a je eksplozija talenta, duha i pameti s Juga. Toma Bebić i Miljenko Smoje bili su jedine alternativne ikone Dalmacije, a 2001. pridružio im se i TBF. Iako je sve na ovoj ploči globalno, ona je definitivno namijenjena lokalnom. I to ne doživljava kao ništa loše, dapače. Smijao se uz "Skener" i "Obračun Kod Hakikija", ljuljao se uz "Psihijatriju" ili "Genija", zaklinjao se na "Odjeb je lansiran" i "Život je lijep", sa "Uskladimo Toplomjere" provod je garantiran. Kako početkom milenija tako i danas. Čisti dokaz da nije bitno jesi li crn, bijel, Balkanac ili Amerikanac, već samo jesi li, brate, glup ili pametan.
I da, misli li još netko da bi "Psihijatrija" bila idealna pratnja za sve dosadašnje i buduće izbore na ovim prostorima? Zapjevajte je kad naletite na zaostali plakat Primorca ili Mikšića. Ili kad u odrescima GMO soye počnete viđati Bandićevu facu. (LaMario)

16. BEASTIE BOYS - To The 5 Boroughs (Capitol 2004.)

Beastie Boysi su najbolji bend s planete Zemlja. Mnogi ne mogu točno odrediti koji im je baš baš najbolji bend, ali ja totalno mogu. To su trojica tipova iz New Yorka koji, po mom skromnom i pristranom mišljenju, nisu nikad u 25+ godišnjoj karijeri snimili loš komad glazbe. Nikada. A svirali su sve - od bossanove, hard corea, countrya do jazz funka, post punka i hip hopčine samo takve.
Ja vas sad iskreno pozivam da mi nađete još jedan ovakav bend...
"To The 5 Boroughs" je njihova najminimalnija ploča i odmah se čuje da je ona proizvod troje ljudi koji sjede za kompjuterima. I to je sasvim ok. Svu produkciju i izvedbu su uzeli na sebe (s časnim istupima Mix Master Mikea) i napravili toliko zakon, čisto 'old school' ploču da, ako imalo poznajete korijene hip hopa, ne možete reći ništa nego - masni 35!
Nitko se nije nadao njenom zvuku i svi su očekivali još jedan "Ill Commnunication" ili "Hello Nasty", a Boysi su pokazali da uvijek rade po svom i da uvijek rade dobro.
Osim općenito odličnog i vrlo direkt-aperkat pristupa i zvuka, izdvojio bih tri teško izdvojiva momenta:  "Hey, Fuck You", "Oh, Word?" i "Open Letter To NYC". "Hey, Fuck You" jer ima toliko jednostavnu zen poruku koja se sažela u te tri riječi, "Open Letter To NYC", jer je među najljepšim i najrenesansnijim posvetama rodnom gradu u kojem su svi dobrodošli i "Oh, Word?" zato što sadrži kulinarske reference od kojih bi se usro i onaj 'Jezikova Juha tip'. Plus se jebeno zove "Oh, Word?"! Mislim da stihovi 'Been to the top, never went pop, now we're back down and we still don't stop!' odlično rezimiraju cijeli "To The 5 Boroughs"
Najbolja ploča 2000-ih, uz "The Mix Up".
Ma koliko pot lista šutila o tome. (Leo)

15. ARCADE FIRE - Funeral (Merge 2004.)

Definicije su po definiciji dosadne i ne bi trebale imati prostora na mjestima poput ovoga gdje se nastoje izraziti pojedine misli van nametnutih okvira. Ako bi netko, unatoč svemu, i pitao za definiciju dobrog indie rocka, "Funeral" bi poslužio kao primjer savršenog predstavnika tog žanra. Raskošni zvuk orkestra koji suvereno tutnji kroz deset kompozicija niti u jednom trenutku ne prelazi nevidljivu granicu patetike koja je glavna boljka sličnih pokušaja stvaranja epski grandiozne glazbe. Smrt najbližih članova obitelji nekolicine članova benda prije nastanka ploče je neizbježno spomenuti kako bi se malo bolje shvatila višeznačnost albuma.
Trenutak koji vrijedi istaknuti? Svih četrdeset osam minuta i dvanaest sekundi.
Smrt kao misao vodilja i glavni okidač ideja nikada nije djelovala ovako životno. (Željko)

14. THE GASLIGHT ANTHEM - The '59 Sound (Side One Dummy, 2008.)

Rijetko se pojavi album koji je u stanju zaustaviti prostor-vrijeme i sve drugo učiniti nevažnim. Ako imamo sreće, svakih nekoliko godina naletjet ćemo na jedan takav. U mom slučaju, dobrih šest mjeseci nije postojalo ništa drugo osim ove male rock ploče koja je tako silno željela biti velika. Ta njena ambicija ponekad se činila smiješnom, želio si je nekako uvjeriti da će je velike želje koštati glave, da joj je sasvim dobro tu među nama smrtnicima. I onda, nakon nekoga vremena, shvatiš da je nekim stvarima jednostavno suđeno da se uzdignu do visina o kojima mi obični ljudi možemo samo sanjati.
Ukratko, "59 Sound" je remek-djelo rock glazbe. Album pun kotrljajuće životne energije od prve do zadnje sekunde, album tijekom čijih se svih 12 pjesama ne možeš riješiti potrebe da pjevaš, skačeš i plačeš od sreće. Da je Bruce Springsteen rođen 20 godina kasnije, ovo je bend u kojem bi svirao. A možda je ova hipoteza nepotrebna, jer Brian Fallon i društvo su na ovom albumu dosegli vrhunce jednog Bossa i bez njegove doslovne pomoći, osim kao izvora inspiracije. Srećom, ovo je pregled u kojem nema potrebe za velikim recenzijama, stoga i neću duljiti. Sve što treba je ionako samo slušati ovu ploču do besvijesti. (LaMario)

13. VAMPIRE WEEKEND - Vampire Weekend (XL 2008.)

Hahahahaha! Sad ih svi mrze. Koje smo žrtve trendova, a zatim anti-trendova, jer činilo mi se da su svi fakat hvalili Vampire Weekend kad je izašao. Meni se tada to sve činilo fnj fnj, prd prd. Onda je Ante stalno inzistirao da ne budem glup i da malo bolje poslušam i "A-Punk" mi je dosta dobro legao. Ali ostatak mi je zvučao kao ševa između Wes Andersona i Paula Simona iz ere "Graceland". Iz nekog razloga, to mi nije bilo prihvatljivo. Tada sam pomislio: 'Hej! Pa ti fakat obožavaš Wes Andersona i Paul Simona iz ere "Graceland"!!'. Tako je otprilike krenulo. Moja opsesija ovim bendom. Teško koja ploča se može mjeritit s brojem slušanja ovog albuma. Od početka do kraja.
Svim pljuvatorima poručujem da odu slušat Dirty Projectors i da puste mene i moj Vampire Weekend fetiš na miru.
Drugima nemam ništa drugo za poručit nego slušajte ovaj bend dok vam ne vrati mladost i polet. A što se tiče moje prve prosudbe ovog albuma... Ponosno mogu reći samo: '... IIIII staaaaand cooorrecteeeed..."'. (Leo)

12. INTERPOL - Turn On The Bright Lights (Matador 2002.)

Njujorčani mogu biti bahati koliko god žele, jer ipak žive na mini-Zemlji. New York je centar svijeta, ma šta Londončani i ostatak Zemljana mislili o tome. Zato Interpol mogu furati ona svoja odijela, biti nadmoćno statični na stageu, svirati pod utjecajem onog madchesterskog benda kome se objesio pjevač, snimati epove svome gradu i opet na kraju zadržati kredibilitet u cinizmu sklonoj indie zajednici. Prvijenac je najbolje što su za sada snimili, a da sutra prekinu karijeru, "Turn On The Bright Lights" ostat će upamćen kao klasični post-9/11 album benda koji je silno htio biti velik te je na trenutak u tome i uspio. (Željko)

11. RADIOHEAD - Hail To The Thief (Parlophone 2003.)

Ovo je kao nekakav best-of Radioheada - samo sa novim pjesmama - te je, kao takav, izuzetno pogodan za one nevjernike koji se (ZAMISLITE SAMO!) nisu do sada upoznali s karijerom ovoga velikog benda. Na njemu se nalazi četrnaest kompozicija, što je uvjerljivo više nego na bilo kojem prijašnjem ili kasnijem uratku oxfordskog kvinteta. Neke od njih su rijetko spominjani skriveni biseri, poput "Wolf On The Door" ili "Myxomatosis", dok su neke koncertne miljenice, poput "Where I End and You Begin" i "The Gloaming". Neke nitko ne spominje, a lako bi mogle upasti u obje navedene kategorije. Primjerice, "A Punchup At A Wedding" i "Sit Down, Stand Up". Ima tu svakakvoga materijala, samo se malo naoružajte vremenom i, ako niste do sada istražili "Hail To The Thief", krajnje je vrijeme. "In Rainbows" i "Kid A" su zakon, ali ovaj album skriva neku emociju koju ta dva albuma nemaju. Možda je to emocija koju mogu imati samo karike koje nedostaju? Podsvjesno je uvijek na vrhu police, da se drugi mediji ne moraju dizati velikanu. (Željko)