Ovih dana živimo s listama. Sa svih strana, iz svih medija strše kojekakve godišnje ili dekadne liste, a kakva bi mi bili Potlista kada vas i mi ne bi bombardirali listama. Nakon liste Pot 50 albuma prošle godine, slijedeća dva tjedna nudimo listu Pot 100 albuma 'nultih' godina. Sve u svemu, dosta lista.

100. ASIAN DUB FOUNDATION - Community Music (Virgin 2000.)

Početak dekade za ADF značio je kraj kreativnog vrhunca i odlazak originalnog MC-a Deedara Zamana. No, prije nego što je čovjek otišao, ADF su nam ostavili genijalni "Community Music". Smjer kojim su krenuli prijašnjim albumima doveden je do vrhunca uzlazne putanje. Bas linije koje te tuku u želudac, isto kao i jungle ritmovi promješani sa semplovima azijskih instrumenata i qawwali pjevanja. Na sve to sjeo je genijalac Deedar i oprao po licemjernom engleskom društvu, ali i, s druge strane, zvao na pobunu i podsjećao na neke bolje stvari u životu. "New Way, New Life" je tako posveta benda svojim obiteljima, redom doseljenicima iz azijskih zemalja. Nedugo nakon izlaska albuma, Deedar odlazi, a idućih godina bend ga pokušava bezuspješno nadomjestiti. Silazna putanja je njihov novi smjer, a albumi nakon ovoga u najboljem slučaju su prosječni. (Ante)

99. CLOUDDEAD - Clouddead (Mush 2001.)

Clouddead je djelovao kao trio (Doseone, Odd Nosdam, Why?) iz Cincinattija između 1998. i 2004. (kasnije u kalifornijskom Oaklandu). Njihov zvuk se ukratko (ne)može opisati kao ambijentalni elektronika-art-indie post-hip-hop nešto. Izdali su osam desetinčnih singlova, jednu kompilaciju istih izdanu kao album i jedan pravi album. Taj završni album ("Ten", 2004.) ih je proslavio i doveo do indie publike i kritike, a ostatak je uglavnom ostao neprimijećen. "Ten" je imao pop kvalitete koje su na neki način bile most ka povećanoj slušljivosti preko pomalo kaotične arty eksperimentalne prirode njihove glazbe, dok se za ploču o kojoj se ovdje piše čini da nije imala ni mostova ni barijera preko kojih bi trebalo preći.
No, ja tu kompilaciju od šest singlova ipak doživljavam kao album. Na prvom mjestu zbog činjenice da, iako niti jedan broj na njoj nema strukturu pjesme, već kaotično razbacanih dvominutnih isječaka pjesama, ona estetski jest jedna zaokružena cjelina. Samo što je zaokružena na nekonvencionalan način.
Radi se o kolažu atmosferičnih lo-fi melodija koje na trenutke podsjećaju na rani Hood, ranog Foga, Boards of Canada koje se ukrštavaju s boom-bapom, semplovima orgulja, orkestara, crtanih filmova, repanjem, field-recordingsima, telefonskim razgovorima, čak i zvukom blendera. Kako to da je taj kolaž ranog folk-hopa Why?-ja, repanja i prekrasnog hipnotičkog drone-anja uspio ispasti slušljivim? Tako što su svim tim različitim stvarima dali vlastiti estetski pečat. Time su napravili ploču koja je za Anticon (sva trojica su među osnivačima i vlasnicima kuće) ono što je "In the Aeroplane over the Sea" za Elephant 6 i postavili se kao grupa s jednim od najrazličitijih zvukova u desetljeću. (Davor)

98. FUCK BUTTONS - Tarot Sport (ATP 2009.)

Sinead, Tunde, Damon, Martina Topley ... su različiti suradnici Massive Attacka zadnjih godina. Ako se netko pita zašto Massive neće biti niti na jednoj listi nultih (uključujući i ovu), odgovor leži na početku prve rečenice. I što je najgore, 3D i TataG nisu morali daleko tražiti suradnike ili predgrupu za turneju. Pred nosom, u rodnom im Bristolu, prije nekoliko godina pojavila su se dva dečka s parom strojeva i rojevima ideja. Tako to valjda mora biti. Stoga, adio Massive, hello Fuck Buttons. "Tarot Sport" jedan je od najboljih albuma zadnje godine prvog desetljeća nultih. Dodatak u zadnji tren našeg milenijskog pota, ali i sjajan drugi korak jedne potencijalno velike karijere. (Željko)

97. ANDREW BIRD - Armchair Apocrypha (Fat Possum 2007.)

Neki od vas sigurno se pitaju: 'Ako je već upao na tu veliku i važnu listu, zašto onda nije s "The Mysterious Production of Eggs?"' S tim se albumom Andrew Bird napokon približio široj publici i vjerojatno bi taj album preporučio svakome tko se još nije imao prilike susresti s ovim kantautorom zvižduka i violine. Ali kao što znate, pravila ne postoje.
"Armchair Apocrypha" se dogodio negdje između konačnog opraštanja sa studenskim životom i nesigurnog ulaska u svijet svakodnevnog osmosatnog posla. Ovaj je album, kroz neko samo meni poznato konceptualno shvaćanje, postao osobni priručnik za bezbolnije izvođenje apokalipse duše. Definitivno nije u pitanju hit do hita situacija, kao na prošlom albumu, ali, u bilo kojem smjeru da krenete, s ovom pločom uvijek ćete ići dublje, dalje i više. Isprovocirana emocionalna kalvarija kao najbolji početak svake terapije. (Dražen)

96. SMASHING PUMPKINS - Machina: The Machines Of God (Virgin 2000.)

Neki nisu baš najsretniji što su Smashing Pumpkins na Pot listinom popisu 100 najboljih albuma desetljeća. Neki baš nisu najsretniji što je Billy Corgan ikad otvorio usta. Ja, s druge strane, ne mogu prestati zahvaljivati čovjeku koji mi je učinio 2000-u jednom od najznačajnijih godina u životu. Znam da će zvučati jalovo i patetično, a da ne spominjem nekul, ali to je godina kad sam počeo (da - počeo!) ozbiljno obraćati pažnju na Smashing Pumpkins i tako si promijenio život.
Od tada ne prođe niti jedan mjesec, a da ne poslušam barem nešto od ovog benda.
Sad, svi će misliti da je ovaj album ušao na popis sto najboljih albuma, jer je jedini SP album izdan u ovom desetljeću. E, pa nije tako! Iako će se sad svi početi križati i vrijeđati mi mater, ja sam smrtno ozbiljan i nepokolebljiv u svom stavu da je "Machina: The Machines Of God" najbolja SP ploča. Ona je, pojednostavljeno rečeno, sažetak svega što je bend radio 10 godina. Na "The Everlasting Gaze" imate Billyjev prkos u punoj grandioznosti i iritantnosti za sve mrzitelje, SP melodramatičnu romantiku na "Stand Inside Your Love", lepršavu melakoliju na "Try Try Try", ljubav za sve na "With Every Light", epski goth metal na "Glass And The Ghost Children" i devastirajuće oslobađajuću "Age Of Innocence" koju ujedno smatram najljepšom, najiskrenijom i najboljom SP pjesmom ikad.
"Machina" je ujedno i savršen kraj jedne ere i jednog benda. Dobro - jedne verzije jednog benda. I savršen početak jedne ljubavi koja traje i koja je jača od svih Billyjevih nepromišljenih istupa i novih albuma i svih vaših negodovanja. Jer, ako sam išta naučio od Billyja i Smashing Pumpkinsa, onda je to da ljubav može biti i ćelava i blijeda i na trenutke vrlo iritantna. I svu ljepotu krilatice 'Desolation yes, hesitation no'. (Leo)

95. TOM WAITS - Orphans: Brawlers, Bawlers & Bastards (Anti 2006.)

Kada netko želi udovoljiti svima, najčešće ne udovolji nikome. Tom Waits je u svojoj dugovječnoj karijeri pokazao mnoga lica, a trostruki "Orphans" je album koji opovrgava tvrdnju izrečenu prvom rečenicom. "Brawlers" je za one koji vole tvrdog i oporog Waitsa, dok će drugi disk "Bawlers" biti češći odabir ljubitelja trubadurskog dijela opusa ovog maestra. Treći dio, "Bastards", je album koji bi mnogi autori bez puno razmišljanja izdali kao regularno samostalno izdanje. Tom je tu svoju neželjenu djecu spremno prigrlio, ali ih i nazvao prigodnim imenom te smjestio na zadnji disk. Za autora koji je oduvijek radio po svome, ni ovo izdanje nije nikakva iznimka. "Orphans" će ostati upamćen kao rijetko dobar višestruki album proteklog desetljeća. (Željko)

94. DROPKICK MURPHYS - Blackout (Epitaph 2003.)

Kratka majica i nešto duže hlače, ali opet ne toliko da budu kao one šminkersko-homoseksualne trikvartače (tri kvarta vam je inače po dalmatinski tri četvrti, pa si vizualizirajte tu modnu grozotu). Roštilj mesni i mrzlo pivo. Prijatelji (platonski) komada nekoliko i prijateljica (aristotelovska) komada jedan. Posao za lovu i posao za gušt. Iskrenost i ponos. Prijenos NBA lige i košarkaška lopta u autu. More.
Mogu do najsitnijih detalja nabrajati stvari koje bi uključio u svoj idealni, beskrajni dan. Ono, dan bez Neda Ryersona ili sličnih prepreka, dan koji sam biraš i kreiraš, popunjavajući ga samo dobrim stvarima, stvarima koje ti ne bi dosadile ni da se uvijek ponavljaju iznova i iznova. I samo jedan album koji znam ima u sebi dovoljno ljudskosti, emotivnosti, energije, duha, hormona i stava da se uklopi u to savršenstvo i da baš nikada ne dosadi: '"Blackout'".
For I'm just a fool
A fool driven to dust
And the world ain't gonna change for me
Amen. (LaMario)

93. THE PAINS OF BEING PURE AT HEART - The Pains Of Being Pure At Heart (Slumberland 2009.)

Nevinost, razigranost, neskrivanje emocija, jednostavnost, kompliciranost, sreća, euforija, mladost, strah od mladosti, strah od odrastanja, strah od strahova, odbijanje bilo kakvih strahova, posveta uzorima, odbijanje kopiranja, neskrivanje činjenice kako su uzori imali velikog utjecaja na njih, višeglasno pjevanje, jednoglasno pjevanje, muški vokal, ženski vokal, bučne gitare, nježne gitare, snažna ritam sekcija, pamtljivi refreni, trominutne pjesme, melodičnost, harmonije, iskrenost, ljubav, ljubav, pjevanje o ljubavi na razne, a opet iste načine, užasno glupo ime koje s vremenom ipak uđe u uho - sve ovo zajedno i još toliko drugih stvari može se reći o The Pains Of Being Pure At Heart i njihovom prvom albumu. Na valu reinkarnacije shoegazing glazbe, TPOBPAH su osvojili na prvu loptu, bez ikakvih premišljanja. Dodatna zaluđenost njima došla je nakon sjajnog nastupa na Primaveri i istog takvog EP-a "Higher Than The Stars". The Pains Of Being Pure At Heart je grupa čiji drugi album s nestrpljenjem čekam nadajući se kako im se neće dogoditi nešto što bi ih nagnalo da postanu drukčiji od onoga što jesu. OK, dogodit će im se jednog trenutka da shvate kako je svijet okružen i težim problemima od onih o kojima na trenutke pjevaju na ovim albumima. Nadam se samo kako se to neće dogoditi brzo. Barem no još dva-tri albuma. Mislim, Ride su objavili tri remek-djela i onda totalno sranje od "Tarantule". Nemam ništa protiv da The Pains Of Being Pure At Heart naprave nešto slično.
A činjenica da je upravo ovaj album bio prvi album tjedna pot-liste, jako me veseli. I čini ponosnim. (Emir)

92. THE THERMALS - Now We Can See (Kill Rock Stars 2009.)

Najveća razlika između nasljednika i fenomenalnog '"The Body, The Blood, The Machine'", zamjena je punkerske energije pop razigranošću. Punk-rock pretočio se u punk-pop, ali pri tome nije izgubio dušu. Thermalsi su i dalje ljudi s margine, trash rockeri koji se ne srame odsvirati krivi ton ili po stoti put ponoviti istu banalnu melodiju, jer im je jasno da nije sve u glazbi, nešto je i u stavu. I iako će ova ploča uvijek biti mlađi razigrani brat prethodne, i dalje je debelo iznad indie-rock konkurencije. Jer, čak i u ovoj ublaženoj žestini, prošaranoj gomilom epiteta koji bude negativne konotacije, i dalje leži strastveno srce koje slavi mladost, slobodu i radost življenja do zadnjeg trenutka, usprkos itekako prisutnoj svijesti o sjebanosti trenutka. (LaMario)

91. THE NATIONAL - Alligator (Beggars Banquet 2005.)

Prvom National koncertu u Zagrebu prisustvovala je šačica ljudi. Nekoliko godina kasnije izašao je "Alligator" i ubrzo postao kandidat za album godine. Malo tko od zaraženih bi se usudio reći da ovaj album nosi lošu ili prolaznu pjesmu. "Alligator" je bio i ostao opsesija. Nešto čemu se rado vraćamo kako bi ponovno promućkali gorko-slatke uspomene koje su nas morile i veselile te davne 2005. 'I had a secret meeting in the basement of my brain...'
Slijedeći koncert u Zagrebu imali su tek nakon izdavanja albuma "Boxer" kada su praktički rasprodali dvoranu Pauk. Danas je svaka informacija povezana s ovim bendom jedna od najčitanijih vijesti na većini glazbenih portala, a u Hrvatskoj mogu slobodno snimiti live album. (Dražen)