Svemu lijepom dođe kraj, pa tako i ovom odbrojavanju. Iskreno, mi jedva čekamo krenuti sa standardnim ritmom od pet novih recenzija tjedno, ali da je slaganje i priprema ove liste bilo zabavno iskustvo - jeste. Eh, da. Upravo smo pričali s Nobilom, i, nakon što nam je opalio šamar, rekao je kako bi bilo pametno da upozorimo čitatelje na opasnost po zdravlje koju može izazvati pogled na poredak od deset do broja jedan po neke od njih. Stoga, upozoreni ste. Das ist pot lista.

10. THE THERMALS - The Body, The Blood, The Machine (Sub Pop 2006.)

Ultimativni punk album, kako agresivno izraženim stavovima, tako i nadahnjujućom izvedbom. A, u biti, tek još jedan komad indie rocka, tako savršen u tom obliku trominutnih gitarističkih himni, da ti uz slušanje ne ostavlja drugog izbora osim - aktivnosti. Bilo kakve. Dok adrenalin pumpa a hormoni i kemijski procesi u mozgu tjeraju te da plačeš za polarnim medvjedima, poželiš se popišati po cipelama prvom političaru na kojega naletiš. Kako su isti uglavnom okruženi mrgama koji poznaju borilačke vještine i vrlo lako mogu uzrokovati ozljede tvog indie avatara, možeš barem sjesti na bicikl. Ili trčati kao Forrest. Ili kopati k'o Alija. Nema odmora dok traje obnova, ali po Thermalsima obnova ne samo da ne traje, već se neće ni dogoditi. Osuđeni smo na trulež, stoga opustimo se i uživajmo u sebi i istomišljenicima. I aktivnostima koje ne uključuju rizik od paralize. Kad god možete raspalite ovaj nabrijani album do daske i smijte se činjenici da postoje faze u životu kada čovjek misli kako borba ima više smisla i važnosti od soundtracka koji je prati. (LaMario)

9. THE STREETS - Original Pirate Material (Atlantic 2002.)

Mike Skinner je Bog. Ništa više, ništa manje. Laptop, plesni ritmovi i nadrkani mali bijeli dečko iz Engleske koji je prenio atmosferu i način života svojih vršnjaka na početku dvijetisućitih. Pičke, tuče, ecstasy, odlazak na partije i pušenje trave, ali i odavanje počasti njegovim glazbenim idolima, teme su kojima se Skinner bavi na svom debitantskom albumu. Od početka do kraja, album tjera na poskakivanje i trebao bi biti trajna inspiracija svakom barely legal mladiću koji na kompu ima fruity loops i sanja o glazbenoj karijeri. (Ante)

8. THE STROKES - Is This It (RCA 2001.)

Svako razdoblje ima jedan album oko kojega se previše ne raspravlja, album koji je dobar i lijevima i desnima, i šminkerima i alternativcima, i onima koji glazbu žive i onima koji je samo tu i tamo prakticiraju. Prvijenac Strokesa je baš ta ploča za godine nulte. S kim god o njoj pričao, s kim god je slušao, bit je uvijek bila ista - na njoj je jednostavno uhvaćen duh vremena.
I dok je nešto slično uspjelo i Interpolu, Arcade Fire ili čak Franz Ferdinandu (potonji su žrtva ovoga našeg subjektivnog načina glasanja, te ih barem ovim putem pozdravljamo), Strokesima je to jedinima uspjelo s pjesmuljcima.
Epovi su negdje drugdje, a ovdje je zabava. Obavezni punk-rock korijeni, pop produkcija i neizbježno stiliziranje svakog detalja, od svakog tona gitare do svake dizajnerske majice koju su članovi benda nosili tokom promocije albuma. Ploča koje je proizvod, ali koja je ujedno i vrhunski rock'n'roll. Ukratko, bend koji bi bilo tako lako mrziti, da pjesme nisu tako dobre.
Nakon nekoliko slušanja već su vam u ušima, i, iako u duši znate da su laž, obmana, nešto pičkasto što se prodaje kao cool, nešto alter što je u biti totalni mainstream, nije važno. Svaka ljetnja noć s njima u pozadini dobiva dodatnu dozu ljepote. I da, Strokes su bolji od White Stripesa, koje ovim putem pozdravljamo. Sorry, Jack. Nadam se da milijuni koje si zaradio na račun sviranja jedne pjesme kroz cijelu karijeru ublažuju bol što nas totalno boli kita za tebe. (LaMario)

7. LUNAR - Turbo (Moonlee 2004.)

Jebote, Moonlee s dva albuma među Pot 100 nultih! Zvuči navijački, ali je potpuno zasluženo. Analenin "Carbon Based" je zakon, a ništa manje dobar nije ni "Turbo". Ponešto jasnije strukture nego njihov prvi album "There Is No.1", ovaj album bez ikakvog pretjerivanja ide ruku pod ruku s najboljim svjetskim post-rock (ili zovite ovaj žanr kako hoćete) bendovima. Doduše, usporediti Lunar s bilo kojim od 'najčuvenijih' svjetskih post-rockera bilo bi krajnje neosnovano, jer je Lunarov zvuk jasan i prepoznatljiv. Ne preduge isntrumentalne pjesme (jedino "Pizza Song" ima vokal) zasnovane su na sjajnim melodijama i eksplozijama zvučne podloge. Turbo brzina ovdje ne znači kurčenje, ovdje te turbo vodi u neke nove glazbene dimenzije. (Emir)

6. THE POSTAL SERVICE - Give Up (Sub Pop 2003.)

"Give Up", za razliku od većine albuma na ovoj listi, nema ni prethodnika ni nasljednika. Kad je tek izašao, bio je to izvrstan elektro-pop album sa hrpetinom sjajnih trenutaka i Clarkom Gableom. Danas, skoro sedam godina kasnije i nebrojeno puno slušanja, zvuči jednako dobro.
Ovaj album se tako dobro potrefio Benu Gibbardu i Jimmyju Tamborellu. Potrefio im se poput odlaska na popodnevnu kavu koja neočekivano završi paklenim tulumom i mamurnim jutrom. "Give Up" ne bi ni smio imati ni prethodnika ni nasljednika. I ako se ikada ponovno okupe, o čemu se, ne tako davno, šuškalo, teško da će moći oživjeti ovaj čarobni trenutak. I ne bi ga ni trebali oživjeti, jer u tom slučaju "We Will Become Silhouettes When Our Bodies Finally Go". (Željko)

5. LCD SOUNDSYSTEM - LCD Soundsystem (DFA 2005.)

Velna je ful slušala te neke disco punk bandove. Ono tipa The Rapture i Radio 4. Ja sam čuo za Radio 4 na Potlisti i bio mi je dosta dobar. Ali ovi neki DFA bandovi..? Koji kurac??! LCD Soundsystem??!! Sve nešto urla i skviči i neke stvari traju 8 minuta i lika na spotu šamaraju dok nabraja hip hop klasike i noise bendove i house pionire i ne znaš ima li više gitara ili housa i pjevač izgleda k'o moj ujak.... !! Kaver albuma je izgledao poput isfotokopiranog fanzina za Studio 54!!
Nije mi bilo lako. Bio sam neiskusan i zbunjen. I moram priznati da sam se nakon LCD Soundsystemovog debi albuma osjećao zrelije, (ne)prilagođenije. Kunem boga što nemam sluha za klasiku, ali mu potiho zahvaljujem što mi je dao sluha za ovaj džumbus seksipila i buke i plesa. Osjećam se totalno kul na račun Jamesa Murphya i ekipe i kad LCD svira u autu svi na potezu Peščenica-Vrbani znaju da sam bio na prvom koncertu Cana u Kolnu. (Leo)

4. BRAN VAN 3000 - Discosis (Virgin/Grand Royal 2001.)

Bran Van je kanadski glazbeni kolektiv u kojemu je prvi među jednakima James DeSalvio. Oni su ono što bi se dogodilo kad bi u isto vrijeme pustili Broken Social Scene, Felu Kutija i omiljeni house hit. Recimo. Možda i ne. Sigurno je da će vas malo zateći. Ja moram priznat da nisam bio spreman i na prvo slušanje mi je čak bilo žao para koje sam dao u CD shopu. Danas mi je "Discosis" među top 10 ploča svih vremena, a ja se jako pažljivo razbacujem takvim megalomanskim izjavama. Imate kul, imate buku, imate ekstazu, imate postmilienijsku melankoliju, imate čak i pamet i neizostavan dodatak dj setu za bilo koji tulum, a da se ne osjećate jeftino. Više manje sve.
Također, apsolutna mi je čast uputiti vas na pjesmu "Rock Star" koja je po mom skromnom mišljenju jedna od najljepših pjesama ikad napisanih.
E, da! Sam da se zna, Emir je kriv. I na tome mu neizmjerno hvala. (Leo)

3. RADIOHEAD - In Rainbows (XL 2007)

Narafski, kakvi bi mi to glazbeni snobovi bili kada među pot pet ne bi uvrstili bar jedan album Radioheada? 2007. g. Thom Dork i ostatak ucviljene družine priuštili su nam remek djelo zvano "In Rainbows". Revolucionarni način prodaje po načelu 'skini album s neta i daj koliko misliš da vrijedi' donio je bendu odličan profit, ali i niz kritika njihovih kolega kojima je zasmetao ovakav način poslovanja. Za fanove, tu je bilo skupo de luxe izdanje s pločom, knjigom i ovećom količinom popratnih pizdarija. Najvažnije, Radiohead su na "In Rainbows" isporučili niz predivnih pjesama poput "All I Need" i "House of Cards". Naravno, sad se tu mogu pisat kartice i kartice teksta hvalospjeva Johnnyju Greenwoodu i njegovom telecasteru i gitarskim dionicama. Ali nećemo ovaj put o tome. (Ante)

2. ANALENA - Carbon Based (Moonlee 2004.)

"Carbon Based" je na drugom mjestu! Prvo mjesto mi je potpuno jasno. To je album čija me atmosfera ili sam pogled na njegovo izlizano digipack izdanje odmah vraća na sam početak radijske Potlista priče. Ali tko je mogao očekivati da će se ta družina egocentričnih radijskih žohara ovako dobro složiti oko jednog domaćeg benda. I to baš ovog. Jer baš ovdje, na ovom neočekivanom drugom mjestu prestajem mrziti matematiku tih besmislenih top lista. Svo njihovo nepoštenje briše se baš na ovakvim primjerima. Ovo ne može biti puki slučaj! Činjenica da smo se skoro savršeno sinkronizirali oko Analene govori i nešto o samom bendu. Ako ste ikada gledali Analenu uživo onda vam je već sve jasno. Nakon tog iskustva nemoguće ih je zanemariti. "Carbon Based" je trebao biti taj prijelomni trenutak za bend, a možda i za cijelu zagrebačku mikro scenu. Članovima benda ubrzo su uletjele neke druge životne odgovornosti zbog kojih Analena nije uvijek mogla ostati u prvom planu, a ta mala scena kao da je bila samo privremena halucinacija dragih i nabrijanih ljudi - nešto nevidljivo i vječno u povojima. Ili je to samo bila pretpostavka za koju bend i svi mi fanovi nismo uopće marili? Jer, bez obzira na 'proliveno mlijeko', Analena je i danas najzdraviji sport kojim se ti ljudi još uvijek uspješno i srčano bave.
Uostalom, sve vam piše u manifestu nazvanom "Dream Amplifiers": 'Paved with good intentions, still, the world is grey. We need dream amplifiers to make it louder. So, they can feel it in their bones. After that count to 10 and all your wishes will come true.' (Dražen)

1. YO LA TENGO - And Then Nothing Turned Itself Inside-Out (Matador 2000.)

Što tek jedan u nizu sjajnih Yo La Tengo albuma radi na vrhu liste nultih? Nije li ovdje riječ o dvijetisućitima, kako onda album, kojem par mjeseci fali da završi u desetljeću prije, može biti ponos dekade? U biti, stvar ne može biti jasnija. YLT su jedan od najboljih bendova 90-ih. Htjeli to priznati ili ne, ekipa iza ove liste glazbu tog razdoblja smatra nečim najboljim što se ikada dogodilo. Ma koliko se trudili biti objektivni i očiju širom otvorenih gledati svijet, činjenica je kako smo svi mi Yo La Tengo (i srce nam zatitra kada u zagradama ugledamo riječ Matador). YLT su uspijeli ostati poveznica jednog plodnog doba s ovim novim, užurbanim, u kojem se glazba sluša, distribuira, dijeli i živi na neke nove načine.
Skupina ljudi ovako različitih ukusa morala je složiti eklektičnu listu, ali zanimljivo je da smo skoro svi na svojim vlastitim popisima imali ovu ploču negdje pri vrhu. I kada je konačni zbroj odlučio da su baš oni prvi, nitko nije imaš što za reći. Nije bilo ni jedne negativne vibracije, baš kao što je nema ni u cjelokupnom opusu ovih običnih, a opet tako posebnih ljudi iz Jerseya. Prešutno smo se složili kako ovaj album simbolizira naše živote, odnose i osjećaje prema glazbi. Ako misliš slično o njemu, na pravom si mjestu. Ako ne kužiš njegovu poziciju, onda definitivno trebaš potražiti novu Potlistu.
Što se samog materijala tiče, ovo je svojevrsni prelazak legendi nojzerske strane popa s nešto žešćih epova na bezvremenske uspavanke. Sudar Velvet Underground, Brill Building popa kasnih 50-ih i ranih 60-ih, te američkog alter rock undergrounda 80-ih, proizveo je YLT, a oni su, pak, smisao dali svakom lijenom ljetnom danu, te svim zagrljajima dvaju tijela za vrijeme zimskog jutra, tijela koja odbijaju evoluirati iz organskih grijalica u napredniji oblik života. I dok noć polagano pada na Hooboken, njeno svjetlo obasjava sjećanja na vrijeme kada smo svi bili samo nečija djeca, dovoljno nevina da misle kako će, uz ove melodije u pozadini, promijeniti svijet. Kasnije smo shvatili da tadašnji egoizam baš i nema temelja, te da svijet ima druge planove. Ali, naučili smo cijeniti život. Barem se trudimo. Za trenutke kada nam to ne uspijeva, Yo La Tengo su uvijek tu, u blizini, da nas vrate na pravi put. (LaMario)