90. BECK - Mutations (Geffen 1998.)
Dokaz da David Bowie našeg vremena i lijevom nogom može isporučiti remek djelo. (Željko)

89. MULE - Mule (Quarterstick 1992.)
Liste poput ove su uvijek nekome nepravedne. Na primjer, kako je prvi album Mule završio 110 mjesta iznad drugoga “If I Don't Six”, koji je meni bio u prvih deset naspram 87. mjesta koje sam rezervirao za prvijenac punkabilly/country-core/blues-punk/redneck noise tria iz Michigana? Možda je stvar u tome što je ostatak pot liste gledao Mule uživo, jer na drugom albumu Long, Kimbal i Munro u nešto manjoj mjeri izmiču očekivanim parametrima alt-rock benda 90-ih potpisanog za razvikanu post-punk/noise etiketu - imali su prvi album, EP i dvije godine turneja iza sebe i drugi album su mogli snimiti u jednom šusu, bez pauza među pjesmama (mislim da dijelom zaista i jesu). Ali unatoč činjenici da je “If I Don't Six” jedan od meni najdražih rock albuma svih vremena a “Mule” to nije, eponimni debi je nešto bliži esenciji ovog benda. Sirovost je prečesto korištena riječ da bi se mogla upotrijebiti i za Mule. Vjerujem da je rock 'n' roll energija odjevena u Albinijevo krljavo ruho na pozornici mogla djelovati upravo kao najveći forte ovog barskog benda s potpisom za veliku indie etiketu i svjetskim turnejama, kao upravo najbolji, nekome možda i jedini razlog zašto bi volio Mule i stavio ga na već koje mjesto svoje osobne liste albuma 90-ih, iznad puno boljeg drugoga. Popušili su sirovost, smrdljivi pankeri. (Davor)

88. TEENAGE FANCLUB - Thirteen (Creation 1993.)
U žestokoj konkurenciji briljantnog opusa ovog škotskog benda, "Thirteen" mi je neprikosnoveni osobni favorit. Od više sjajnih trenutaka kojima to mogu obrazložiti (flauta na "Hang On", onaj hey, hey, hey dio nakon zvižduka u "Fear Of Flying", mandoline na "120 Mins", predivna "Tears Are Cool" ili ubojit singl "Radio"), ipak bih se uvijek uhvatio predivne trominutne završnice "Norman 3" s beskonačnim ponavljanjem stihova 'Yeah, I'm in love with you, I'm in love with you, and I know that it's you'. OK, Norman je to otpjevao 11 puta (u ovoj dolje postavljenoj radio edit verziji i nešto manje), ali beskonačnost i bezvremenost svejedno ostaju. (Emir)

87. FUN LOVIN' CRIMINALS - Come Find Yourself (Capitol 1996.)
Na stranu “Scooby Snacks”, ovaj album je od 00:00 do 41:35 sreća samo takova. Mafijaški gard je protkan smooth instrumentalizacijom i tekstovima koji su daleko od preseravanja. Naziv benda govori sve: zabava, nešto kriminala i sentiment koji bi svatko u New Yorku htio osjetiti. (Leo)

86. WHISKEYTOWN - Strangers Almanac (Outpost 1997.)
U maniri svoje potpune otvorenosti i neskrivanja ičega, što nas je dosad zasulo gomilicom pretežno vrlo lijepih ploča, ali i javnim potezima koje ne bismo razumjeli ni zakovane za duboko sramnu privatnu sferu, Ryan Adams je još kao simpatični nadobudni klinjo svoj osjećaj potjere rock'n'rolla u preriju i dvostrane gradiće sažeo u budući epitaf cijeloj rokerskoj americani: So I started this damn country band 'cause punk-rock is too hard to sing. Naslovna nas je pjesma bendova debija "Faithless Street“ možda trebala upozoriti da Ryana ne puštamo samog, jer kad nas je zamolio da ga ispričamo dok si slomi svoje srce postalo je jasno kako je taj prokleti country možda lakše pjevati – što "Strangers Almanac“ čini savršenom kolekcijom za dugačke nedjelje koje žude opuštanje; gitare za jutarnje sunčane šetnje, balade za popodnevna ljenčarenja – ali Ryan još uvijek ne zna koliko ga teško može biti živjeti. Naglavački skok u pripadajući životni stil tvrde osjećajne muškosti sjajan je Whiskeytown konstantnim izmjenama postave – svaka čast na autoironičnoj majici s natpisom I Played In Whiskeytown And All I Got Was This Lousy Goddamn T-Shirt!, koju bih zaista trebao nekako nabaviti – spriječio u razvoju iz kulta americane u rokerski kanon, ali je i Ryanu omogućio da novostečenim iskustvima i pričama koje je čuo za šankovima svoje ranije vrlo dobre pjesme koje su živjele od uvjerenja i uzbuđenja odgoji u ljepotice u koje se nije uputno pouzdati, ali kojima je potpuno nemoguće odoljeti. Koliko god ih poznavao, i mislio da sam spreman na sve njihove finte, svejedno svaki put pronađu novi kut iz kojeg nad spomenute nedjelje, nakon melankoličnog uljuljkivanja, nadviju prostrane oblake prisjećanja i kajanja. I kako onda raji zamjeriti što je izabrala neusporedivo manje talentiranog Jacka Whitea kao poster-boya novog rock'n'rolla, koliko god golema i bolna bila ta pogreška? Još je uvijek možete ispraviti. (Gogo)

85. MASSIVE ATTACK - Blue Lines (Virgin 1991.)
Najtopliji od remek-trilogije. (Željko)

84. PUBLIC ENEMY - Fear Of A Black Planet (Def Jam 1990.)
Ovaj me je album upoznao s radom grupe Public Enemy. Prvo preko spotova, a kasnije, kada se u dječjem/tinejdžerskom metalskom društvu u Mokošici smjelo i slušati PE (hvala Anthraxu), i čestim preslušavanjem cijelog albuma. "911 Is A Joke“ mi je bila i ostala jedna od dražih kritika sustava. (Emir)

83. THE DELGADOS - Peloton (Chemikal Underground 1998.)
Neposredan i srdačan, "Peloton" osvaja svakom od svojih jedanaest točaka. Svaka od njih je zasebno iskustvo, svaka je svojom malom pričom i velikom melodijom sposobna očarati, te u konačnici sve pretvoriti u zvučnu slikovnicu mogućnosti mutiranja pop glazbe. Remek djelo. (Željko)

82. GREEN DAY - Dookie (Reprise 1994.)
Ono kada svi metalci na ekskurziji slušaju samo Green Day. (Dražen)

81. HOLE - Celebrity Skin (Geffen 1998.)
Slavna je, odnosno neslavna, ovisno o vašim vlastitim preferencijama i tolerancijama, glasina kako su Michael Stipe i Kurt Cobain proveli barem jednu zajedničku noć u krevetu, a ako je u njoj išta istine, onda mi je prvi put iskreno žao zbog prokreacijskih limita homoseksualnog seksa. Nije se teško složiti kako bi ipak bilo bolje da je ova priča ostala dio osobne intime iza zatvorenih vrata, ali svejedno još uvijek ne prihvaćam hejtersko drvlje i ljubomorno kamenje kojima je Courtney Love bila zasipana nakon smrti svojeg supruga – mislim, nije da postoje priručnici, barem zaista pouzdani, o nošenju s takvom tragedijom. Ali ako je svoje PR savjetnike i menadžere i znala izluđivati svojim vidljivim eskapadama i mentalnim slomovima, Courtney se sa svime donekle uspijevala nositi radeći ono što je znala najbolje, bivajući vođa zanemarenog i nepošteno previđanog benda te radeći muziku kakva je u mojim ušima i srcu neizdrživom lakoćom nadmašivala sve što je stvorio nesretni Kurt. Zadržavši koliko-toliko zdrav razum oštrim prethodnikom "Live Through This“, svoju je narednu ploču odlučila učiniti slavljem zvjezdanoga američkog rokenrola, koji se '67 Spiderom po Kaliforniji spuštao samim središtem autoceste 101, obilazeći sve krjesove na plažama i ekstatična natjecanja čirlidersica. Suvozačica joj je bila Stevie Nicks, žena koja zna ponešto o tome kako javnu dramu na pozornicu postaviti kao podmuklo milujući pop-rock, a vjetar im je kose upleo u žice brenčećih gitara koje su iz dobrodošlog razloga odlučile svirati samo refrene. "Celebrity Skin“ je album koji je klasik postao već svojim prvim postavljanjem u bilo koji uređaj za reprodukciju zvuka, kako je to davno otprilike napisao legenda Pero Glodić, ali u svakome od tih uređaja još slađe i ljepše zvuči podmazan nostalgijom i blagim zaboravljanjem kako se već prvim tonovima uvodne naslovne pjesme nebo i zemlja spoje u horizont kalifornijskog predvečerja, a bubblegum-grunge i folk-rock u prekrasan gitarski pop koji zvuči obećavajuće i uzbudljivo poput Amerike same. (Gogo)