80. DAN BERN - Dan Bern (Work 1997.)
Mnogi su s godinama dobili epitet novog Dylana, ali samo jedan čovjek ga je zaslužio, i to onaj koji više zvuči kao Dylan u izvedbi Franka Zappe nego pravi Bobač. U principu, zašto uopće spominjati Dylana, starog prdonju, kada je Bern posijao toliko bisera kroz karijeru da mu nikakve usporedbe nisu potrebne, osim možda sa Sylvesterom Stalloneom zbog digićke zbunjeno-šlogirane face? Ili Loudonom Wainwrightom s kojim dijeli isti osjećaj za humor i isti miks mizantropije i egoizma. Kompaktnost prvijenca nikada nije nadmašio jer se poslije malo previše gubio u konceptima i kvantiteti, ali sjajnih stvari je od tada do danas posijao na tone. (LaMario)

79. BECK - Midnite Vultures (Geffen 1999.)
Beatovi su zarazni, tekstovi urnebesni, a cjelokupni dojam je kao da se vozite u limuzini prepunoj šećerne vate s tri polugole žene, robotom za volanom koji mixa i vozi, na vratima je nacrtan ogromni srednji prst, na haubi je karta moskovske podzemne željeznice i na putu ste k tulumu Rodneyja Dangerfielda. (Leo)

78. MF DOOM - Operation: Doomsday (Fondle ‘Em 1999.)
Povratak kralja začkoljastih pop-kulturnih referenci, geekovske groteske i karikiranih likova nakon pet godina izbivanja s hip-hop scene. Prvi MF DOOM-ov samostalni album početak je jedne od najoriginalnijih priča u hip-hopu koja će puni smisao dobiti tek nakon desetak godina. (Davor).

77. EELS - Electro-Shock Blues (DreamWorks 1998.)
Ovo pišem bez pristupa internetu pa se mogu oslanjati samo na vlastito nepouzdano sjećanje, skokovite emocije i ponešto općenitih činjenica. (S druge strane, ovo pišem na terasi s pogledom na more i bevandom savršenog omjera pri ruci pa me nedostatak interneta ne uzrujava previše.) No dobro, dosta vađenja masti (poglavito sebi samome, mrzit ću se kada ovo budem čitao na šugavom i ambrozijom prezasićenom kontinentu) i hajdemo malo na Eelse.
Kao što rekoh, nema interneta pa ne mogu provjeriti kakva je to točno obiteljska tragedija zadesila E-ja i poslužila kao inspiracija za ovu ploču, ali dosta sam siguran da je bilo nekih samoubojstava, rakova, noćnih mora na javi. Pogledajte samo naslove pjesama i sve će vam biti jasno, samo što vam ništa neće biti jasno. “Going to Your Funeral”; “Cancer for the Cure”, “Dead by Winter”, “Hospital Food”…
Čovjek je dakle proživio nešto nezamislivo strašno i odlučio, možda kao dio terapije, vjerojatno kao dio terapije, snimiti album o tome. Ništa neobično, ljudi to rade. Nemoguće je velik broj albuma o nesrećama svih vrsta, od onih naoko banalnih kao što je slomljeno srce pa do ovih ozbiljnijih u kojima se mrtvaci broje kao u nekom od onih akcijskih filmova u kojima glavni junak paradira okolo sa svojom strojnicom i svaki njegov metak je pogodak dok njemu protivnički meci ne mogu ništa. Ima ih bezbroj, kažem, tih albuma o zajebanim životnim trenucima, ali ovaj je po mnogočemu poseban.
Tuga i rezignacija su normalne posljedice životnih nedaća i toga ovdje ne nedostaje, jasna stvar, ali mogu vas iznenaditi poneki gotovo vedri tonovi (okej, čak ne ni ‘gotovo vedri’, ali do određene mjere pozitivni), ali nije to jeftina koeljovska new age pozitiva bez rezona, to su tek natruhe radosti, stidljivi proplamsaji kao odraz čistog očaja, svijest o tome da čovjeku u vrlo zajebanim situacijama ne preostaje baš mnogo toga osim promatrati vlastitu situaciju kao vic (koji možda i nije previše smiješan, ali je i dalje vic). Kaže E u jednoj pjesmi: ‘Life is funny, but not ha-ha funny/peculiar I guess’ i uz to što mi je to jedan od dražih stihova u suvremenoj pop glazbi, savršeno opisuje prirodu cijelog albuma.
No, da, lako je svijet promatrati s vedrije strane, lako je propovijedati s nadmoćne pozicije nekoga čiji je život blagoslovljen ugodnom dosadom, ali kada netko to sve proživi, zaista proživi i preživi i uspije se nasmijati, pa makar kiselo i kroz zube, i kada tu svoju nemoć nad silnicama sudbine i svoju svijest o toj nemoći uspije pretočiti u pop ploču bez ijedne zamjerke, dirljivu i divnu, nježnu i opasnu, razdraganu i tako prokleto pulsirajuće živu, to je ravno svjetskom čudu. A znamo da svjetskih čuda ima malo i da ih se zato mora cijeniti. (Andrija)

76. ELLIOTT SMITH - Either/Or (Kill Rock Stars 1997.)
Najljepše je šaptao na albumu "Either/Or". To je skužio i Gus Van Sant koji je "Angeles", "Between the Bars" i "Say Yes" ubacio na soundtrack filma "Good Will Hunting" i tako Elliottu Smithu priuštio nominaciju za Oscara. Elliott Smith bio je Nick Drake devedesetih. (Dražen)

75. RED HOT CHILI PEPPERS - Californication (Warner 1999.)
Najbolji album iz kategorije onih koji su svima dopizdili jer su svirali sa svakog kantuna toliko dugo da je to stvarno postalo degutantno. No, sjećate li se trenutka kada ste "Californication" prvi put čuli? Frusciante se vratio u bend i to je bilo sjajno. (Emir)

74. MY BLOODY VALENTINE - Loveless (Creation 1991.)
Pisalo se ove godine o ovom albumu na dugo i široko u hrvatskim medijima. Razlog broj jedan je bila činjenica da se nakon 22 godine napokon pojavio njegov (odličan) nasljednik, a razlog broj dva je bio nastup My Bloody Valentine na Terraneu. "Loveless" je tako ponovo došao u centar pažnje, izvlačile su se različite reference, pričalo o shoegazeu, decibelima i čepićima za uši. Ne znam samo koliko se spominjala opsjednutost Kevina Shieldsa savršenstvom zbog čega se grupa iza ovog albuma i bila raspala, a samo snimanje "Lovelessa" je umalo glave došlo Creation Records. My Bloody Valentine su na "Isn't Anything" patentirali usklik soft as snow but warm inside s kojim bi se najlakše mogla opisati njihova glazba, a na ovom albumu su uspjeli sve posložiti i od prve sekunde (ili možda druge, nakon onih nekoliko udaraca bubnjarskim palicama kojima počinje "Only Shallow") napasti emocije pažljivih slušatelja, odnosno sluh onih nepažljivih. Ovakva sinergija bučnih gitarskih dionica, čvrste ritam sekcije i nježnih vokala nikada se nije dogodila, a vjerujem i da neće. Muzika koja ima ogromna muda, a ujedno je prava pičkica. Šteta samo što se ovo dosta teško interpretira na live nastupima. (Emir)

73. MOGWAI - Young Team (Chemikal Underground 1997.)
Zvuk temeljac stotinama bendova koji su slijepo slijedili obrasce (glasno tiho agresivno napeto emotivno) po kojima su Mogwai složili svoj debut album. (Vrana)

72. ORUŽJEM PROTIVU OTMIČARA - Barbiecue (Automatik 1996.)
Lijepo k'o Emma Stone. (Željko)

71. PJ HARVEY - To Bring You My Love (Island 1995.)
Trio je prije ovog albuma postao prošlost, PJ se u stvaranju "To Bring You My Love" prvi put udružila s Johnom Parishom kao producentom, a svoje prste u produkciji imao je i Flood. Ta kombinacija je donijela prilično mirniji album u odnosu na prethodnike (tek je "Long Snake Moan" prava eksplozija). PJ je tražila smiraj nakon slave koju joj je početak karijere donio, a "To Bring You My Love" se dosta introspektivno (reče sudrug da ovu riječ vole koristiti 'kritičari' pa je evo i kod mene) bavi poimanjem života i svijeta. I takav je doživio uspjeh kod publike i kritike, a zavodljivi video za "Down By The Water" je valjda natjerao gospodina Cavea da se zaljubi u gospođicu Harvey. (Emir)