70. TORTOISE - Millions Now Living Will Never Die (Thrill Jockey 1993.)
Uvijek kada se vratim ovom albumu jasno mi je zašto se starijim kužerima diže kosa na glavi kada u post-rock ladicu stavljamo cijelu hordu bendova koji se bave sinusoidnim šprancama koje uključuju plinga-plonganje i fejkanje katarzičnih finala. Neki čak misle da je post-rock kratko živio u Chicagu i da je svoj vrhunac doživio upravo kada je ovaj bend bio u naponu snage. Nakon toga smo odjednom dobili gomilu post-rockova pa bi moja preporuka bila da prije preslušavanja ove lektire općenito zanemarite kategorizaciju. "Millions Now Living Will Never Die" je puno više od toga. (Dražen)

69. TOM WAITS - Bone Machine (Island 1992.)
‘Jesus gonna be hereeeeeeeee... The earth diiieeed screeeeaaamin... I gotta hole in the roof the shape of a heeeeeeaaaart...’ (Leo)

68. STEREOLAB - Transient Random-Noise Bursts with Announcements (Duophonic 1993.)
Kombinacija lahora Stereolab-popa i hipnotičkog kraut-rocka. (Leo)

67. GRANDADDY - Under The Western Freeway (Will 1997.)
Jason Lytle je napokon dočekao da roditelji odu na ladanjsku vikendicu, pozvao svoju ekipu ćudljivih autsajdera i toliko se napalio na divlji tulum na bazenu – odnosno, razblaženu verziju takvog tuluma u izvedbi srednjoškolskih luzera – samo da bi sav snužden skužio kako su starci ispraznili bazen, što su dečki učas pretvorili u svoju prednost jer je prazan ipak pogodniji za skejtanje, unatoč svojim ne baš oblim plohama. Znoj jurnjave i padanja im se pokvareno upleo u brade, do djelića kože s kojih se ne može obrisati, pa su se svi skupa zakleli kako će se sutradan neizostavno obrijati, ali za nekoliko sati, na večernjem henganju uz lomaču na plaži, neke štreberice koje su se pozgodnile najstarijim trikom u knjizi – skidanjem naočala – s toliko su se miline umazivale u meku toplinu da bi je se bilo potpuno kretenski riješiti. Standardnu muzičku pratnju romantičnog tamburanja folky-balada obogatili su uključivanjem akustičnih gitara u svoje kompjutore i konzole, omamljene snatrenjem o dalekim morima na nebeskim planetima, s čijih nas obala gledaju tamošnji žitelji, baš kao i mi njih. Grandaddy će spoj kočije i svemirskog broda tematski do kraja propitati tek na svojemu narednom albumu, putokazu indie bendovima kako smiješati studijsko krckanje i organske pjesme, dok su se na "Under The Western Freeway" odlučili opjevati nešto mnogo važnije, sve diskrepancije iznevjerenih obećanja i neočekivanih ekstaza jednoga tinejdžerskog ljeta. Album je to ekvivalencije kruzanja Modestom početkom šezdesetih uz radijske stanice i traženje plavuše u bijelom Thunderbirdu, samo što se ovi momci, pokriveni golemim slušalicama nalik na ove na omotu albuma, voze na biciklama koje povremeno i polete, na krilima prekrivene simpatične spodobe u košari. Već su i 'Američki grafiti' naslutili neizbježan gubitak nevinosti, o čemu je ovaj ljupki indie-rock bend 35 godina poslije imao znatno više dokaza – zbog čega će, uostalom, iskusni Craig Finn i napisati "Modesto Is Not That Sweet"; jebote, ovo postaje grupno okupljanje mojih heroja! – ali sve to izgaranje frustracija i dangubljenje u mašti nije ih ostavilo bez energije za borbu. Slackerski slatku i prkosno melankoličnu borbu. (Gogo)

66. NIRVANA - In Utero (Geffen 1993.)
Najbolji album Nirvane. Nakon  popa “Neverminda” bend se vratio onome što radi najbolje – sjebane, bučne stvari koje na trenutke imaju disco groove. Steve Albini ga je producirao, ali on to nikada neće priznati. (Leo)

65. PORTISHEAD - Portishead (Go!/London 1997.)
Drugi album Portisheada je nakon downtempo chilla prve ploče malo dočekan na zub. Ljudi se više nisu mogli baš lako opustiti uz atmosferu koja je servirana na albumu. Manjkavost je na publici jer je Portisheadov “Portishead” izvukao na površinu nove ideje koje su u odnosu na bilo kakvu potencijalnu reciklažu prvog albuma pokazatelj samouvjerenosti i talenta ove nadarene grupe muzičara. (Leo)

64. WU-TANG CLAN - Enter the Wu-Tang (36 Chambers) (Loud 1993.)
Hip-hop grupe su ugrožena vrsta. Možda zato što ih se 99,99% '93. usralo u MC Hammer dimije kad su Wu-Tang počeli vježbat svoj verbalni kung fu na njima. Protect your godamn neck! (Leo)

63. YO LA TENGO - Painful (Matador 1993.)
Možda ima i boljih albuma, ali “Painful” je prvi na kojem su pronašli savršenu formulu i na kojem su se njihovi sanjivi glasovi idealno stopili sa zvučnim eksplozijama, eruditskim poznavanjem povijesti rock glazbe i urođenim osjećajem za melodiju. (LaMario)

62. SLEATER-KINNEY - Dig Me Out (Kill Rock Stars 1996.)
Iako je dvije godine poslije izdan “The Hot Rock” vrhunac njihove karijere (iskreno, bio sam uvjeren da sam se zabilježio pisati crticu o njemu jer za “Dig Me Out” se nikada ne bih dobrovoljno javio, ne zato što nije sjajan, nego zato što Sleater-Kinney identificiram isključivo s “The Hot Rock”), na kojem su nakon godina brušenja zvuka ove ženetine konačno sve odvele na finalni level, dodavši novu paletu boja i zvukova već definiranom stilu, ni ovi raniji albumi, iako siroviji, nisu ništa manje zabavni spomenici rock glazbi devedesetih. Žestina i melodičnost, drskost i anarhičnost, a istovremeno sve fino upakirano u pop pjesme sa savršenim omjerom novovalne ritam sekcije i grunge gitara – što više poželjeti? (LaMario)

61. R.E.M. - Out Of Time (Warner 1991.)
R.E.M. su najljepši, najbolji i najveći bend u povijesti popularne muzike, i to one popularne muzike koja seže sve do neandertalskih lupanja kostima o lubanje požderanih bizona. Postali su to nekako usput, ali nikako ne i slučajno, jer se kroćenje najneuhvatljivijih tajni pop-rocka ukrašeno nice-guys karizmom i ispravnim nepopustljivim stavom naprosto moralo negdje odraziti, samo što to nitko nije mogao pretpostaviti kada se ova ekipa okupila na svojoj prvoj probi (spomenut ću opet, zna se da je održana krajem siječnja 1980., a ja sam rođen 26.; mislim da je sasvim logično da se ta dva datuma poklapaju!) prije sviranja obrada na rođendanskoj zabavi. Nisu znali drukčije nego po svome, pa su od toga svojega isklesali zakonik zadržavanja obraza i prava poštujućega gledanja sebe u zrcalu za nezavisne bendove. Eksploziji američkog post-HC undergrounda osamdesetih pokazali su podjednaku opasnost začahurivanja u vlastite presinge i diktate kao i način da više ne znači nužno manje, sve dok si god spreman od toga više koristiti manje. Mainstreamu su bahatu uvjerenost kako se alternativni indie bendovi u blještavo društvo pripuštaju samo pod uvjetima koje im nametnu tržišni gospodari srušili na najbolji način, slijedeći samo svoje instinkte, planove i želje, ali i sustezanja – legendarno pravilo veta, prema kojem je bilo dovoljno neslaganje jednoga jedinog člana kvarteta Berry-Buck-Mills-Stipe da se nešto ne napravi, koliko god ostali bili gorljivi zagovornici, još uvijek mi se čini najispravnijim i najplodnijim oruđem bilo kakve kreativne suradnje. I sve su to radili muzikom koja je bolje od mene znala što želim, a teško da sam u tome bio usamljen, jer se deseci milijuna prodanih primjeraka albuma s početka devedesetih baš i ne mogu nazvati hvatanjem komercijalnog vlaka. Barokni instrumentarij lišen električnih gitara i pjesme koje komuniciraju više na telepatskoj liniji osjećaja među ljudima nisu garancije niti održavanja glave nad vodom, a kamoli letenja, ali bend je upravo od tih elemenata stvorio svoje najuspješnije ploče, tim bolje što su ujedno bile i među najljepšima. R.E.M. će tek na vrlo brzom nasljedniku "Automatic For The People" svojemu novom usmjerenju naći svemu prikladan zajednički nazivnik, pa su se zato ekstrema morali riješiti ovdje, od njih napravivši ili sjajne pop pjesme ili bolno neizdržive balade. S jedne su strane stajale zašećerene limunade na biciklističkom pogonu simpatičnoga čiče, prihvaćanja Kalifornije kao neba na Zemlji i prvo ugošćivanje nekoga repera od strane bijelog rock benda, a s druge perkusije pucanja vrčeva s mlijekom, mandoline koje su gradile sklonište od olujne grmljavine i potpuno gašenje ne samo svjetla nego i mraka (Stipe je na koljenima, a Buck mu gitarom kuje novo željezno srce). Između je stajao jedan mali bend neobičnih ljudi koji je postao veliki bend običnih ljudi. Pred kojima su stajale još i bolje ploče. (Gogo)