60. LADDIO BOLOCKO - Strange Warmings Of Laddio Bolocko (Hungarian 1997.)
Nastao 1996., kad su se velikani eksperimentalnog alt-rocka 90-ih već bili raspali, nanovo se izmislili na trećim albumima ili radili povratničke turneje, Laddio Bolocko imao je par godina fore inspirirati se za snimanje albuma koji je postao jedan od stupova svega što se u najširem smislu naziva post-rockom. Ono što su Rock In Opposition i kraut-rock bili za art-rock u šezdesetima i sedamdesetima, Laddio Bolocko je bio za eksperimentalni rock, noise i post-rock 90-ih. Članovi LB-a su se u bendovima kao što su Dazzling Killmen, Zeni Geva, The Mars Volta i The Psychic Paramount dokazali sposobnima svirati tehnički najzahtjevniji rock, ali na Strange Warmingsu i sljedeća dva albuma eksperimentalnim, instrumentalističkim i stilskim majstorstvom nadmašuju i Tortoise, i Don Caballero, i Slint, i Mogwai, kao i svaki drugi bend u toj klimavoj ladici post-rocka. Osim možda The Psychic Paramounta. (Davor)

59. SUNNY DAY REAL ESTATE - How It Feels To Be Something On (Sub Pop 1998.)
Ne znam je li kriv Ivan Ramljak koji je o ovom albumu napisao super recenziju u Nomadu, ili bi "How It Feels To Be Something On" naposljetku, bez ikakvog predznanja, kad-tad sletio na moje police. Sjećam se kako sam njegovu naslovnicu s čuđenjem gledao svaki put kada bih uletio u pokojni Noise Shop u Puli i koliko sam puta odustao od kupnje naslijepo. Sreća u nesreći je bila što je shop nakon zatvaranja svu svoju robu prodao zagrebačkom Free Birdu (onda je bio smješten u maloj prostoriji u kojoj se danas nalazi servis za raznorazne komponente i gramofone) u kojemu sam taj mjesec potrošio cijeli studentski džeparac, a prvi album koji sam ugledao na velikoj novoj hrpi bio je upravo "How It Feels To Be Something On". Prije kupnje nisam imao pojma kako bend zvuči, ali se jako dobro sjećam da sam pri dolasku u studentsku sobu, nakon prve minute pjesme "Pillars", bio siguran da mi je u život uletio jedan od budućih najdražih albuma. Bilo je to pri kraju prve godine faksa kada su se pojavile prve sumnje oko odlaska u Zagreb i odabira studija. Sjećam se kako me album svojim temama, zvukom i melankoličnom atmosferom udarao tamo gdje sam najslabiji, potvrđujući moje sumnje u sve ono u što nisam trebao sumnjati, nudeći mi još stotine razloga da još godinama odugovlačim s odrastanjem. Danas, u tridesetima, svakim ponovnim preslušavanjem tih pjesama istovremeno jako dobro mogu detektirati koliko sam zastranio u svijetu odraslih i tek mi je sada jasno da su vrijednosti o kojima je onda melankolično pjevao Jeremy Enigk standardi kojih bih se trebao držati bez obzira na godine i životne okolnosti. Ne mogu se pohvaliti da mi to uspijeva, ali barem znam gdje je donja granica izdržljivosti. (Dražen)

58. COUNTING CROWS - August And Everything After (Geffen 1993.)
Inače sam po pitanju očuvanja svojih CD-ova poprilično pedantan, možda i s one granice degutantnosti, ali omot originalnog izdanja "August And Everyting After“ ostavlja dojam kako taj prevažan i prekrasan album nisam dovoljno pazio – rubovi su mu nazubljeni, oderani tako da se mrve kad god ga pokušavam što pažljivije izvući iz kutije, stranice su mu već požutjele toliko da se to vidi i preko njegovih dizajniranih jesenjih tonova, a osušeni tragovi nekoć prolivene tekućine još uvijek te stranice mogu prilijepiti više nego dulji period nelistanja. To i jest istina, nisam ga dovoljno pazio, jer sam ga više koristio za paziti sebe, ali i druge, posuđujući ga važnim osobama na čuvanje i uspostavljanje novih emotivnih veza, onako kako to već rade melankolični tinejdžeri, a i nosio sam ga sa sobom doista svuda i slušao previše a da se ne bi pomalo zgužvao, raspustio, odnosno nabacio nešto malo staračkog šarma, istoga onoga kojim ovih sezona sve uspješnije odišem i sam. Sam CD je zbog zamora materijala i golemog broja utakmica u nogama čak i počeo otkazivati poslušnost, što sam doduše nadoknadio kupnjom deluxe editiona, iz nekoga razloga objavljenog na četrnaestu godišnjicu prvog izdanja. Uopće ne znam kojim osjećajnim procesima i temporalnim mentalnim slomovima svaki put razdijelim prva tri mjesta svoje vječne ljestvice albuma, koja se potpuno poklapaju i s prvim trima mjestima devedesetih, ali ne postoji apsolutno nikakva sumnja koji sam od njih u životu poslušao najviše puta. Jedan je od njih pronalaženje univerzalnog u sveukupnome ljudskom iskustvu, a tjeskobno-seksualnu psihozu drugog sam postao sposoban u potpunosti doživjeti ipak tek desetak godina poslije; "August And Everything After“ je u usporedbi s njima samo – a to samo je ujedno i sve – album bolnih ljubavnih pjesama i povremenih dobrodošlih izletničkih opuštanja Amerikom, što sam na razini instinkta i čežnje dobrano živio već u srednjoj školi, otkada seže naša povezanost. Kroz sve ove godine i sva njihova poslijekolovoska nujna popodneva identifikacijska čvorišta nisu nimalo popustila, kako zbog petarpanovskoga kompleksa u autorskom rukopisu Adama Duritza, tako i zbog mojega vlastitog razvoja u osobu koja neke od drama koje stoje iza ovih prelijepih pjesama ipak više potajno ne želi živjeti. Samo što se u njima još uvijek prepoznajem kao u vlastitim pismima, trenutačnoj slici u zrcalu ili pouzdanoj kristalnoj kugli koja proriče budućnost. Jer uvijek je ili kolovoz ili poslije. (Gogo)

57. THERAPY? - Troublegum (A&M 1994.)
Mislio sam ovaj tekst započeti prvim stihom iz prve pjesme na albumu, legendarne “Knives”, ali sam odustao i to samo zato što sam shvatio da bih, da citiram taj stih, osjećao dužnost prema sebi samome da citiram čitav album, riječ po riječ. Jalov posao, nemoguće je samo stihovima prenijeti sve ono što ovaj album jest i sve ono što on znači, nemoguće je približiti njegovu snagu i njegov sirovi emocionalni naboj; nužno je čuti glazbu, gitare koje reže, cvile, poskakuju i koje oštrim potezima ocrtavaju predivno tekuće, a opet tako zavodljivo uglate melodije; nužno je čuti način na koji Andy Cairns, istinski bijesan i poprilično razočaran čovjek čija je tinejdžerska tuga preživjela svoju prirodnu dob i prelila se i na ozbiljnije godine pa sada vješto pliva od melankolije do agresije i nazad, izvikuje svoje stihove i parole, kako pljuje i dere se i kako mu kapljice sline izlijeću iz zapjenjenih usta i kako ipak uspijeva i pjeva, pjeva, pjeva; nužno je, na koncu, čuti tu naoko tako kompleksnu, a zapravo nikad jednostavniju međuigru gitare, basa i bubnja, to prožimanje prirodno kao sunce i more, kamen i zrak, taj divan spoj koji je proizveo punk rock u koji se svaki adolescent ne samo može, nego i mora zaljubiti. Zaista, nema tu niti jednog neobrađenog straha ili dvojbe, sve ono što nas je u nekim godinama mučilo, o čemu smo razmišljali i strahovali našlo je svoje mjesto na ovoj ploči i možda bi je bilo lako otpisati kao album za tinejdžere, ali sve je to ostavilo trajni trag na nama kakvi danas jesmo, strahovi su nas formirali, manjak samopouzdanja nas je učinio hrabrima, strah od smrti nas je naučio kako živjeti. Sve ono od čega smo sazdani tu je zabilježeno, sve ono što smo postali odavde se može nazrijeti. (Andrija)

56. SUPERCHUNK - Foolish (Merge 1994.)
Loši prekidi, povrijeđeni autor, distorzije – pretpostavke svega onog što volimo u indieju devedesetih. Od uvodnog rifa i Macovog zavijanja Likeee a fooool, pa preko "Driveway To Driveway" ovo je savršen soundtrack za postadolescentske mlade werthere pune weltschmerza s taman toliko catchy refrena da dignu glavu s jastuka i pomisle kako ima nade za njih i da će jednom i oni naći pravu ljubav, i što je najbolje – hoće. I ne, ovo nije album o prekidu Maca i Laure iako bi u našim geekovskim glavama bilo puno ljepše da jest. Pogledajte ih samo koliko su slatki u ovom videu. (Ante)

55. SILVER JEWS - American Water (Drag City 1998.)
Biblija. Uz malu pomoć Malkmusa, Berman je snimio krunu karijere i album koji vas podjednako osvaja lucidnim tekstovima, moćnim melodijama i atmosferom vječnog vikenda koji provodite u pokušajima da se zabavite svjesni da vam se uopće ne zabavlja nego da jednostavno nemate ništa pametnije za raditi. (LaMario)

54. RADIOHEAD - The Bends (EMI 1995.)
Veliko djelo velikog benda nastalo prije otkrića Warp kataloga i sveopće histerije u kojoj se i dan-danas prilično dobro snalaze. (Željko)

53. BONNIE ‘PRINCE’ BILLY - I See A Darkness (Palace 1999.)
"I See A Darkness" jedna je od najljepših pjesama s kraja prošlog stoljeća. Nevažno koje je godišnje doba, koliko ste stari i u kojem se emocionalnom stanju zateknete kada je slušate, jer će vas uvijek baciti na koljena. Neodoljivo je moćna i u izvedbi Johnnyja Casha na njegovom "American III: Solitary Man", ali ona je samo centralna tema s kojom se dobro slažu druge uvrnute melodije na ovom apartnom alt-country albumu. Oldhamovo jareće zavijanje i mrmljanje vjerodostojno prikazuju prava lica anksioznosti, straha i privremenih pomračenja uma. Album počinje biti neugodan i opasan tek onda kada se poistovjetite s njegovom tamnom stranom. Ali to je tek početak i dobar znak da ste na pravom putu. (Dražen)

52. SONIC YOUTH - Dirty (Geffen 1991.)
Neki albumi imaju svoje najbolje trenutke za slušanje. Meni "Dirty", recimo, najbolje leži u walkmanu šećući (širim) centrom Zagreba. Jednom sam ga tako slušajući zamišljao kako se Kim, Thurston, Lee i Steve pojavljuju svirajući ove pjesme na različitim mjestima dok ja prolazim pored njih. Najdraža mi je bila slika Thurstona s gitarom i pojačalima na krovu tramvaja dok ide "Theresa's Sound-World". Tu sliku nikako ne mogu izbaciti iz glave. Možda najprohodniji album Sonic Youth, nikako zbog toga manje bitan. Dapače. (Emir)

51. BLUR - 13 (Food/Parlophone 1999.)
Koliko god ih nitko ne priželjkuje, prekidi ljubavnih veza znaju biti kreativni. Pitajte, recimo, Damona Albarna. Kada je njegova veza s Justine Frischmann iz Elastice došla kraju, nastao je ovaj album, ali i udareni temelji za Gorillaz. "13" otvara ljubavno-ljigava-a opet tako efektna "Tender", nakon nje slijedi divlja "Bugman" u kojoj se čuju i natruhe eksperimentiranja koje će Albarn s ekipom raditi u sljedećem bendu, a onda na red dolazi "Coffee & TV". Nakon toga je, zapravo, sve svejedno. (Emir)