500. LEGEN - Paunov ples (Crno bijeli svijet/Kopito 1996.)
Pojavio se Legen tri godine ranije na kompilaciji "Best of Indie Rock: Made In Croatia", inicirali su i "Ethno Ambient Live" te objavili EP "Kolo", a "Paunov ples" je bio i ostao istinsko remek-djelo. Ovo je praktično prvi world music album u Hrvatskoj, a Mojmir Novaković je ovdje u potpunosti pokazao zbog čega se s pravom smatra jednim od najkarizmatičnijih pjevača u Hrvatskoj. Mističan i pomalo mračan, "Paunov ples" je teško nailazio na prijem kod publike još uvijek nenaviknute na spajanje tradicijskog i modernog. Slušajući ovaj album 17 godina nakon njegovog objavljivanja samo se produbljuje misterij zbog čega Legen (a i Kries) nisu uspjeli ostvariti neku svjetsku karijeru. (Emir)

499. VERSUS - Secret Swingers (Caroline 1996.)
Slojevi pop melodija i gitarističe buke uz nepredvidljivu izmjenu muškog i ženskog vokala. Izgubljeni indie klasik. (Vrana)

498. BUFFALO TOM - Sleepy Eyed (Beggars Banquet 1995.)
Ako ćemo pošteno, iako jedna od definirajućih muzičkih eksplozija devedesetih godina, možda i jedina kojoj se ne može ništa zanijekati sa strane svježine i kumulativnog efekta, grunge je direktno sa sobom donio mnogo manje lijepe muzike nego što je bilo one duhovnih istomišljenika kojoj je velikodušno otvorio vrata. Kada se mi stare prdonje devedesetih sjećamo kao vremena u kojem je sve bilo bolje, ne mislimo samo na konkretne bendove, nego na okolnosti u kojima je bilo sasvim normalno da grupa tipa Buffalo Tom, mali bend običnih frajera velikih srca, uživa tešku rotaciju i u dnevnim terminima muzičkih televizija, izvan najužega specijalističkoga geta, čak i podloži kakvu scenu hit-teen serija. "Sleepy Eyed" je album pomirbe s krajnjim dometom tog kataloga mogućnosti, koji je i sam bend doživljavao pretjeranim pa se nikada nije ni pokušao dodatno prilagoditi lijevom kraju srednje struje. Pedesetak minuta slajdova ljeta Istočne obale, koji se vrte tijekom prvoga friškijega rujanskog vikenda, zvukom pokazujući kako bi to zvučali Lemonheadsi da im se kao gitarist ikad pridružio onaj mrgud Mascis, nekoliko godina nakon što je bend s ponosom i širokom osmijehom prihvatio spočetka denuncirajući nadimak Dinosaur Jr. jr. Bill Janovitz bend predvodi nizom sjajnih pjesama i organiziranošću kojom se do danas profilirao kao jedan od najpouzdanijih agenata nekretninama svojeg okruga, a Chris Colbourn svojim baladama pokazuje zašto su se Angela i Jordan cijelome školskom hodniku razotkrili baš uz njegovu pjesmu. Da je Jordan barem pažljivije slušao što svira...(Gogo)

497. DEPECHE MODE - Violator (Mute 1990.)
***** (5/5) ... (Vrana)

496. THE BOTTLE ROCKETS - The Brooklyn Side (TAG Recordings 1994.)
Roadie Uncle Tupela Brian Henneman, inspiriran eksplozijom americane, okuplja prijatelje i uz pomoć tradicije i Crazy Horse riffova stvara jedan od ključnih bendova prve faze alternativnog country rocka. Vjernost korijenima u zvuku obilježje je No Depression pokreta, ali ono po čemu su Rocketsi posebni su tekstovi u najboljoj tradiciji country odmetnika i folk trubadura, uvijek angažirani, ali istovremeno ironični zbog svijesti da sama angažiranost ne donosi rješenja. Uostalom, kako bi se uvjerili u veličinu ove ekipe ne treba vam ništa više nego čuti ove dvije dolje postavljene pjesme.
Da su Grdović, Thompson ili Bralić stvarno ljudi iz naroda i izvorni karakteri kakvima se predstavljaju umjesto poluproizvoda produciranih kako bi hranili masovnu glupost, pisali bi ovakve pjesme. (LaMario)

495. THERAPY? - Semi-Detached (A&M 1998.)
Ovo je jedan od prvih albuma koji sam baš čekao. Naravno da to ne doprinosi njegovoj kvaliteti, ali mu diže sentimentalnu vrijednost, a osim toga, može se i meni oprostiti jedan dragaševski trenutak. Čekanje je u ono vrijeme izgledalo tako da svakih par dana odlaziš u CD shop i pitaš je li se pojavilo ono što te zanima budući da je službeni dan objavljivanja već prošao. Za službeni dan objavljivanja doznao si slučajno, jasna stvar. Ili si dobio priliku surfati čitavih osam minuta preko dial-up veze na poslu kod roditelja ili si odlučio onu sitnu lovu koju si uštedio potrošiti na neki inozemni glazbeni časopis, a ne na prazne kasete ili baterije za walkman. Ili drogu.
Sjećam se kad se "Semi-Detached" konačno ukazao. Zbilja sam u autobusu na putu doma zamišljao kako zvuči dok sam proučavao popis pjesama, cover i knjižicu. Da, ljudi su to radili.
I kada sam ga konačno zavrtio to je bilo vrlo blizu epifaniji. Već tada sam znao da je riječ o sjajnoj ploči, a to mišljenje nisam promijenio ni danas. Slušao sam album neprestano, tjednima, mjesecima, ali polako, studiozno, pjesmu po pjesmu. Da se ne izližu i da bolje zapamtim. Uspjelo je jedno i drugo. I danas znam svaku riječ s albuma i uz to, i danas mi te pjesme zvuče nekako svježe, neistrošeno.
Kako je to moguće? Kod tinejdžerskih ljubavi, dobrog rokenrola i patetičnih priča iz prošlosti sve je moguće, a tu su, pogledajte bolje, sva tri elementa. (Andrija)

494. SWERVEDRIVER - Raise (Creation 1991.)
U cijeloj sceni britanskih gitarističkih bendova s početka devedesetih Swervedriver igra zanimljivu ulogu. Iako ih se smatra dijelom shoegaze scene, a za takvo što postoje i ne-muzički (izdavali za Creation Records, prijatelji s Ride) i muzički razlozi (buka isplivava iz gotovo svake pjesme, nagle promjene ritma, ponekad adoloscentski tekstovi), ipak je njihova glazba bila ponešto drugačija od ostatka shoegaze scene. Ponajprije se to odnosi na činjenicu da je vokal Adama Franklina rijetko kada bio 'soft as snow' (na ovom albumu tek na "Sunset"), odnosno uglavnom je to bilo i snažnije od 'warm inside'. S druge strane, jake gitarske dionice znaju pobjeći od shoegazea prema, recimo, Dinosaur Jr ("Song Of A Mustang Ford") ili čak Sugaru ("Sandblasted"). Možda zbog te stilske nedorečenosti Swervedriver nikada nisu u potpunosti dobili zasluženu pažnju, ali su nam, bez obzira na to, podarili tri odlična i jedan jako dobar album (ovaj pinkicu lošijije "99th Dream"). Na prvom i najboljem od njih, "Raise", Swerdvedriver su isporučili ogromnu količinu energije. Cijeli album zvuči kao da je nastao 'iz prve', u jednom valu energije. Nabrijane gitare, fantastična ritam sekcija koja cijelo vrijeme radi promjene ritma i breakove te miran, ali odlučan vokal odlika su ovog albuma. Kako su "Raise"-u prethodila tri EP-a, tako su nekako i njihove naslovne pjesme nositelji albuma ("Son Of A Mustang Ford", "Sandblasted" i meni najdraža "Rave Down"), ali ni ostatak albuma ne zaostaje za njima. Prije svega tu mislim na "Feel So Real", drugi najdraži osobni favorit. Preporuka: slušati na autocesti, ali paziti na ograničenje brzine. (Emir)

493. JAY-Z - Vol.3... Life And Times Of S. Carter (Roc-A-Fella/Def Jam 1999.)
Četvrti Jiggin album na ulice je, baš kao idealan poklon, dropnuo u tjednu između Božića i Nove godine, baš kada se činilo da će 1999. biti prva otkako je karijeru dilera proširio jedinim flowom koji se ikada smio tako nazivati u kojoj neće objaviti dugosvirajuće izdanje. Frke nije bilo zbog sićušne pauze usred konstantne prisutnosti koliko zbog pomalo neugodnog dojma stečenog prethodnim dvama albumima, dojma kako Jay nije načisto oko sredstava pomirbe svojih persona nepotkupljivoga kvartovskog hustlera i globalne pop-ikone u nastajanju. "Vol. 3..." situaciju razrješuje umješnim delegiranjem; srce će se pobrinuti za sadržaj povratka uličnoj tvrdoći, a novčanik će svojim debelim vezama, tojest debelim svežnjevima, kontaktirati Timbalanda i Swizza, koji su baš tada na raspolaganju imali svoje najluđe i najsvježije beatove, kakvi će u godinama koje slijede hip-hop i R&B pretvoriti u esperanto pop muzike i poharati svijet, a takvome se NY cutting-edge gangsteRaju pridružio čak i Premo, da tradicionalisti ne seru previše. Danas, kada Jay-Z iz svojeg imena izbacuje crticu i igra se papučara u uglednim muzejima, mi tradicionalisti druge vrste možemo samo žaliti za vremenom u kojem je tvrdio: Me give my heart to a woman? Not for nothin', never happen. Jebiga, i ja bih se zbog Bije odrekao pokojeg od svojih principa, pa čak i stao iza nje na pot listinoj ljestvici. I brižno joj čuvao leđa. (Gogo)

492. DESTINY'S CHILD - The Writing's On The Wall (Columbia 1999.)
Zaista bi bilo pretjerano sve svaljivati na curu koja je, realno, toliko nebitna da čak nema ni svoje vlastito ime i prezime nego ih mora dijeliti sa slavnijom i slađom glumicom, ali preobražaj Beyoncé Knowles u dosadnu i napornu kućanicu započeo je taman negdje kada se počela družiti s gospelušom Michelle Williams. Ne znam čime ju je to ova opčinila toliko da je čak i svoj superkjut kvartet reducirala na trio, pozdravivši dotadašnje prijateljice LeToyu i LaTaviju, valjda zato što su je podsjećale na zajedničku prošlost vrtirepki koje se po svlačionicama naganjaju s Kobejem Bryantom; znam samo da čak ni s "Indepedent Women Part I" ni "Crazy In Love" gđa Z nije uspjela nadmašiti "The Writing's On The Wall", album koji je sve najdragocjenije iz povijesti ženskoga ekipnog R&B-ja, od '60s girl-group zaigranosti preko disco-funk seksualnosti i new jill swing senzualnosti do novomilenijske no-scrubs samodostatnosti, okupio na jednom mjestu i rebootao za budućnost, odnosno vječnost. Glavni arhitekt i programer cijelog projekta, Kevin She'kspere Briggs se vrlo brzo nakon ove ploče umalo pa sasvim povukao iz producentskog posla, svjestan kako nema dalje. Nisam siguran da mu je vrijeme dokazalo da je bio u krivu. (Gogo)

491. CIRCLE - Pori (Metamorphos 1997.)
Finski krautrock, eksperimentalni, progresivni, heavy metal, avant-rock, stoner, lounge-core ali prvenstveno krautrock bend osnovan 1991. u svojoj diskografiji za sada broji tek nešto manje od trideset studijski albuma i otprilike još toliko sporednih izdanja.
Teško je točno uprijeti prstom u razlog zbog kojega bi "Pori" odskao od ostalih ostvarenja Circlea ali motorique i trešasti space-rock u zdravoj mjeri oplemenjeni poliritmiijom, grooveom i koralnim pjevanjem daju iznimnu začkoljastu psihodeliju koja ne dopušta slušatelju da joj se preda, što poništava suštinski smisao psihodelije ali daje vrhunsko Circle iskustvo. (Davor)