490. ICE CUBE - The Predator (Priority/EMI 1992.)

Gospodin Ice Cube nikad nije zvučao opasnije. Album inspiriran ubojstvom Rodneya Kinga u kojem se bivši član NWA riječima obračunava s policajcima, rasistima, drugim emsijevima i maše svojim kalašnjikovom i tech 9-om. Naravno tu je i remek djelo mizoginije "Don't Trust em" i remek djelo hedonizma "Today Was a Good Day". Bilo je ovo prije nego je opasni Cube postao pičkica koja glumi u B filmovima. Danas zvuči pomalo smiješno, ali kao moj prvi doticaj s rapom i dalje će mi biti među najdražim albumima. (Ante)

 

489. JUNE OF 44 - Engines Takes to the Water (Quaterstick 1995)
Emotivno i energično ... tiho i glasno ... luđaci i genijalci ... (p.l.)

 

488. U2 - Zooropa (Island 1993.)
Zooropa je remek djelo s deset pjesama i isto toliko lica. Na zadnjoj stvari je Johnny Cash dok ga nitko nije šljivio pet posto. Edge je moćan u "Numb". Ima i pjesma za neko od Wendersovih arti-farti djela. Otvaranje albuma je zvukovno konfuzno valjda koliko i pristupni pregovori za Uniju, ali kad se razvije je prelijepo. Za razliku od EU. (Željko)

 

487. THE WALLFOWERS - Bringing Down The Horse (Interscope 1996.)
Da mu se postavi pitanje o najdražoj pjesmi koju je ikad napisao, prilično sam siguran kako se staro kreštavo gunđalo Bob Dylan ne bi latilo klišej-odgovora o tome kako su mu njegove pjesme kao djeca, pa da naprosto ne može izdvajati. No, kada je riječ o njegovoj stvarnoj djeci, onda je tajanstveni zavodnik Jakob - a ne bih se bunio izgledati kao on - jedini koji je napisao pjesama dobrih poput očevih, tatu pobjeđujući barem lirikom s kojom se osjećajnim klincima jednim uhom u indie revoluciji a drugim u americana evoluciji bilo lakše poistovjećivati. Iako jesu prodali nekoliko platinastih tiraža, The Wallflowers su do danas, baš poput svojih stilskih srodnika i turnejskih kolega Counting Crows, zapeli negdje u procjepu, bivajući prekonzervativni za nezavisne kulere i naprosto premladi za sljedbenike izvornog ukazanja, ostavši tek tajnom onih koje su jednom davno osvojili ovom prekrasnom pločom melankolične gradske tjeskobe koja nije baš toliko neizdrživa, jer u pojedinim trenucima se uhvatimo kako skrivećki žudimo njezinu ugodu, ali bome ni krezuba poput pop-rock mainstreama kojem pripada samo površinskim slojem zvuka. Ostao je stepeničicu ispod svojeg prijatelja Adama Duritza, drugi su cijela stepeništa!, ali Jakob Dylan je s 'Bringing Down The Horse' snimio prvo remek-djelo devedesetih potpisano njegovim prezimenom. Stari se trgnuo godinu poslije. (Gogo)

 

486. CHAPTERHOUSE - Whirlpool (Dedicated 1991.)
"Whirlpool" je jedan od onih albuma koji je prošao relativno nezapaženo u svoje vrijeme. Činjenica kako Chapterhouse ovim albumom 1991. godine nije skrenuo veliku pažnju na sebe uvjetovana je činjenicom kako je shoegazing scena tada već bila na izdisaju, a svijetom je, pa tako i Britanijom, zavladala grunge manija.
"Whirlpool" je pravi presjek cijele scene kojoj je ovo bila jedna od posljednjih velikih ploča. Na njemu se nalaze rasturačine tipa "Breather" ili "Guilt" (koja jako podsjeća na Ride), nešto smirenije "Autosleeper", "April" ili "Something More", majbladivalentajnska "If You Want Me", 'madchesterovske' "Pearl" i "Falling Down", ali pravi biser je "Treasure", predivna šestoipominutna epopeja koja se ne čuje baš svaki dan. Pomalo ravna trogitarska buka izmjenjuje se s laganim prebiranjem po žicama, bas i bubanj cijelo vrijeme nas vode kroz pjesmu, a minimalni tekst dočarava ljubav u jednom od svojih najljepših izdanja. Kada nakon pomalo nerazumljivih pjevačkih dionica čujete 'Just for you, I'm in heaven, Oh, I'm in hell...', sve ostalo pada u vodu. (Emir)

 

485. SPARKLEHORSE - Vivadixiesubmarinetransmissionplot (Capitol 1995.)
Pokojni Mark Linkous bio je poprilično čudan tip, a, ako mene pitate, nigdje se to ne čuje bolje nego na prvom albumu na kojem još nije toliko patio od potrebe da aranžmani i produkcija igraju važniju ulogu od tekstova i nefiltrirane glazbene ideje. Iako nije ni klasični lo-fi uradak iz spavaće sobe - previše je tu genijalnih zahvata da bi se sve moglo samo tako pripisati idu - Vivadixie se diči svojim distorzijama i momentima neartikulirane buke kao sastavnim dijelom priče. A priče su sjajne, bilo da se radi o riffovima obojanim himnama poput ove ljepotice ispod ili otkačenim folk pop baladama poput ove tužaljke s kakvima će Beck i slična bratija kasnije učvrstiti karijeru i zagušiti eter. Ukratko, osvježavajući miks pop senzibiliteta i indie rock korijena u pravoj tradiciji američke kozmičke glazbe. (LaMario)

 

484. BAILTER SPACE - Robot World (Flying Nun/Matador 1993)
Druga strana novozelandskog pop undergrounda. Nešto bučnija i hladnija.
Shoegaze za robote. (Vrana)

 

483. THE BREEDERS - Pod (4AD 1990.)
Odeš u Škotsku i snimiš album pun pijeska. Obradiš Beatlese, naljutiš Franka Blacka. Nazoveš ga "Pod" i nakon četiri godine zauvijek ostane živjeti u sjeni nečega što se zove "Last Splash". Najbolji Breedersi - prvi Breedersi. (Leo)

 

482. RIDE - Going Blank Again (Creation 1992.)
Ride su već s "Nowhere" postale zvijezde britanske scene, a "Going Blank Again" je taj status samo potvrdio. Ovaj album nešto je čišće strukturiran od slavnog prethodnika, u više pjesama se koriste klavijature, ali mladenački bunt i taj čuveni strah od odrastanja je i dalje prisutan u ogromnoj mjeri. "Going Blank Again" u sebi krije i najveći Ride hit - nenadmašnu "Twisterellu", a nakon ovog albuma sve je krenulo nizbrdo. Mark i Andy su se sve više počeli razilaziti, vrlo dobar "Carnival Of Light" je predstavio neki novi zvuk, a stravična "Tarantula" je najgori album nekog mi dragog benda. Ali to nije ni bitno - "Going Blank Again" je i dalje bolji od velike većine mladenačkih albuma snimljenih posljednjih godina, a najljepše od svega je da je "Nowhere" barem za koplje-dva jači od njega. (Emir)

 

481. THE CRANBERRIES - Everybody Else Is Doing It, So Why Can't We? (Island 1993.)
Malo je bilo onih koji su naletjeti na prvi album prije nego što se bend godinu dana kasnije proslavio s hitovima sa sljedećeg albuma pa se jako dobro sjećam veselja kada sam s 13 godina doznao da prije "No Need to Argue" postoji još jedno izdanje. Pjesme s "Everybody Else Is Doing It, So Why Can't We?" miljama su daleko od megahita "Zombie" i proglašavati ih čudnima za jednog je tinejdžera valjda bila najnormalnija stvar na svijetu. Koju godinu kasnije, a pogotovo iz današnje perspektive, taj je prvijenac najbolje što su The Cranberries ikada snimili. Čak i da zanemarimo bezvremenu čaroliju nezaobilaznog singla "Dreams", ostatak albuma zvuči savršeno zaokružen u svojoj eteričnoj noir atmosferi. Preporuka: ponavljajte ovo gradivo nedjeljom popodne. (Dražen)