480. BAJAN - Izgubljene vrpce (Croatia Records 1995.)
Jebiga, prije nego što se naljutim na Split što sredinom devedesetih po gradskim zidovima onaj slavni zagrebački grafit nije parafrazirao/preduhitrio s Bajane, vrati se, Belan nas jebe, uvijek se moram podsjetiti da je ime najboljega hrvatskog albuma desetljeća, nažalost, ipak odraz jednog od u široj slici malih, ali u najširoj golemih realnih ishoda nadolazeće ratne tragedije. Splitsko-sarajevski kantautor i romantičar Zdravko Bajan svoj je album dovršavao upravo dok su se negdje ne toliko daleko dovršavali planovi napada i razaranja, pa su netom odštampani vinili o kojima pričaju legende (nitko ih doista i ne posjeduje) netragom nestali, sa sobom povukavši sve autorove nade o karijeri, njega samog poslavši u London. Bajan se poslije rata doma vratio na scenu na kojoj je Belan preživljavao srozavajući se do samog dna, prije nego što se zaljubio u onu u Zagrebu i shvatio kako se na napokon ipak objavljenome prijateljevu albumu nalazi golemo crpilište najdragocjenijih pop-rock dragulja. "Izgubljene vrpce" sadrže pjesme koje gotovo svatko može prometnuti u solidne hitove, svatko osim čovjeka koji ih je napisao, koji je u njihove jedine ispravne verzije možda i ne želeći upisao plemenitu povučenost zadovoljstva samim postojanjem tih pjesama, nevinih, šarenih, zaraznih i svježih kao da su doista napisane u šezdesetima. Srećom, te pjesme same nisu ni najmanje sramežljive, čineći ploču kakvu bi potencijalni ovogodišnji prvak Mikal Cronin radosno prisvojio kao vrhunac svoje diskografije. (Gogo)

 

479. PLACEBO - Placebo (Virgin 1996.)
Od prvog riffa sve je jasno. Tu te zgrabe za kragnu i više te ne puštaju. Jako dobra i jako podcijenjena ploča benda koji je kasnije postao nešto što se ovdje nije dalo ni naslutiti. Pankerska brzina, žestina i energija, savršeno čiste i bujajuće melodije, solidni tekstovi i uvijek dobrodošao podsjetnik da rock može biti odličan pop. Vrijedi i obrnuto, naravno.
Ova vas ploča svakim svojim trenutkom podsjeća na tu spoznaju. Uvodna "36 Degrees" rastavlja svemir i sve oko njega i čini se da nakon nje ne može biti ničega, baš ničega, ali onda dolazi repetitivna, mantrička "Bionic" na kojoj počinjete shvaćati da ovi momci, tko god oni bili, ipak misle ozbiljno. "Bruise Pristine" je uzeo sve što je mogao od Nirvane i od Pixiesa, ali uzeo je to sa stilom, šarmerski.
Nema smisla u kratkoj crtici dalje nabrajati sve pjesme pa ću reći još samo da je „Hang on to Your IQ" nježna, topla, dirljiva i beskrajno duhovita, "Nancy Boy" su neki proglašavali generacijskom himnom, a tako i zvuči dok je posljednja na albumu "Teenage Angst" koja umjesto bijesa donosi svojevrsnu pomirenost, gotovo ravnodušno dijagnosticiranje stanja - 'Since I was born I started to decay, now nothing ever ever goes my way'.
Fraza koja će se u ovom pregledu vjerojatno često ponoviti jest da album i danas zvuči moderno, novo i svježe. Za određeni broj ploča to i jest istina. Među njima je i ova. Ne, ne morate mi vjerovati na riječ. Evo tu video pa samo stisnite play. (Andrija)

 

478. THE BOO RADLEYS - C'Mon Kids (Creation 1996.)
Nekako ima smisla što je totemski, najbolji album prelijepih The Boo Radleysa, najboljega i skoro potpuno zanemarenog britpop benda, iskopirao sudbinu svojih stvaratelja i nestao čak i iz fanovskih rekapitulacija albionske muzičke renesanse. "Giant Steps" uvijek će se moći osloniti na shoegaze nostalgičare, "Wake Up!" si je na krilima svojega polu/duplo-eponimnog singla osigurao zavidno mjesto u žanrovskim reminiscencijama, a "Kingsize" je barem posredstvom Nomada upoznao sobice svakojakih ćutljivih dušica. "C'mon Kids" se otprilike zagubio putem, ponajprije zato jer Hrabri Kapetan Martin Carr nije htio ni sekunde razmotriti opciju da se tijekom misije ne zaustavi kod svakoga kome treba pomoć, savjet ili utjeha, želeći još jednom iskusiti sve prije nego što se bude morao oprostiti od djetinjstva i odrastanja - So, we proved we're alive, showed that we can beat time. Nestrpljivi su, tako, odmaknuli dalje, i ne može ih se kriviti što ne znaju kakvu su ploču preskočili; štoviše, trebali bismo im i zahvaliti što je svako slušanje još uvijek rascvjetava kao neokaljanu čistoću izvornog osjećaja, prije nego što se on poslije razdijeli od tuge do sreće. Zamislite da "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" doista jest dobar koliko kustosi pričaju i da je lišen maharišijane - "C'mon Kids" je jedini dostojan nasljednik "Revolvera", a The Beatles ostaju najbolji liverpulski bend samo zato što Radleysi dolaze iz obližnjeg Wallaseyja. (Gogo)

 

477. STORM & STRESS - Storm & Stress (Touch And Go 1997.)
Članovi pitsburškog Don Caballera te njujorških Battlesa i Coptic Lighta su u Storm & Stressu svoj zavidan math-rock pedigre transponirali u nešto između noise-rocka, eksperimentalnog rocka i free-jazza. Iz napisanoga bi se dao pretpostaviti hermetičan, studiozan i tehnički rigidan karakter ploče, ali zapravo se radi o možda najnenametljivijem i najosobnijem meni poznatom materijalu u diskografiji svakoga od članova ovog trojica.
Gitarist i za ovu rijetku priliku pjevač Ian Williams (DonCab, Battles) je izjavio kako je Storm & Stress počeo kao zajebancija koja će testirati toleranciju publike na buku i kaos te kao projekt u kojem će si uzeti za zadatak zapjevati i tako izaći iz kategorije glazbenika koji sviraju samo u instrumentalnim bendovima.
U kontekstu činjenice da se radi o rock bendu koji imitira improvizaciju (jazz) u kojem je Williams tek jednom poluzapjevao nižući prekrasne izlomljene apstrakcije svoje intime na odličnoj uvodnoj "We Write Threnodies. We Write With Explosions", zadovoljavanje te težnje se čini u suštini neostvarenom, u čemu leži tek jedan od nekoliko sukoba ideja i pristupa glazbi koji Storm & Stress čine zadivljujuće uvjerljivim eksperimentalnim rock bendom. (Davor)

 

476. EAST RIVER PIPE - The Gasoline Age (Merge 1999.)
Maloljetnički alkoholizam i višegodišnje beskućništvo iz kojih je F.M. Cornoga izvukla žena koja ga je poznavala preko njegovih ranih kućnih snimaka prije nego što su se jedno u drugo bezglavo zaljubili, čak i ovakvim brzinskim skiciranjem sasvim uvjerljivo ilustriraju dijametralno suprotne sudbinske krajeve njegova života, možda i slučajno usput ponajbolje objašnjavajući kako je moguće da svojim pjesmama srce lomi baš zato što mu ti komadići trebaju kako bi nam ga mogao zacijeliti. Iz prve ruke poznajući mrak američke noći, kao i osjećaj koji te obuzme jednom kada ti se ulaskom u čisti osvijetljeni stan na višim katovima ispune i one želje koje se nisi usudio željeti, F.M. - koji u svojoj polaganoj cestovnoj melankoliji spaja klasične strukture koje je čuo na radijskim stanicama s kojima dijeli inicijale s indie-fi aranžmanima - je sav taj dijapazon sažeo u trinaest pjesama prekrasnog albuma čiji naslov ukazuje na to da ga je ipak najbolje slušati odlazeći prema/od svojim automobilom, makar taj automobil najčešće i bio kauč tijekom popodnevnoga spuštanja mraka. 'The Gasoline Age' je čisto zlato, a njegov je autor King Of Everything Ever, da sitno doradim ime jedne od njegovih najboljih pjesama, koja će se - spojler! - pojaviti i na jednom albumu Lambchopa koji će uslijediti na ovoj ljestvici. (Gogo)

 

475. THE ROOTS - Things Fall Apart (MCA 1999.)
Upečatljiva naslovnica još boljeg naslova. The Roots jednostavno kao da ne znaju snimiti nešto loše. "Things Fall Apart" - možda i nezasluženo njihov najbolji album. Organski hip hop. U kojem pravi instrumenti sviraju i pravi MC-i repaju. (Leo)

 

474. BEN LEE - Grandpaw Would (Grand Royal 1995.)
Tada još uistinu dječarac, Ben Lee s ovim skoro-akustičnim, minimalističkim albumom razoružava slušatelja iskrenošću i mudrošću koju posjeduje samo određena vrsta tinejdžera. (Leo)

 

473. BUTTHOLE SURFERS - Electriclarryland (Capitol 1996.)
Buttholei na Capitolu. Po treći put. Živjeli ugovorne obaveze. Da priča ipak ne ostane na samo komercijalno bizarnom Surferi su na ovom albumu izbacili čak 1, 2, 3, 4, 5... hita. (Leo)

 

472. SLAYER - Seasons In The Abyss (Def American 1990.)
Nije se teško složiti da su albumi iz 80ih nešto bolji od "Seasons In The Abyss", ali ovih 40ak minuta thrash metala ne zaostaje puno za svojim prethodnicima. Dapače, "Seasons In The Abyss" i nakon 23 godine poziva na headbenganje iako mi je teško zamisliti da sam ikada to zapravo i radio. (Emir)

 

471. DAS EFX - Hold It Down (EastWest 1995.)
Prva asocijacija na Das EFX, članove nekoć vrlo značajnog hip-hop kolektiva Hit Squad je njihova popularizacija ako ne i autorstvo nad omraženim 'iggedy-miggedy' stilom repanja. Ali njihove ponekad potpuno besmislene rime, vođene bilo kvartovskim, bilo umješnim čisto žanrovskim hip-hop ili popkulturnim slobodnim asocijacijama stvorile su mora se priznati velik broj odličnih hip-hop pjesama.
"Hold It Down" nema tvrdoću ni uvjerljivost dvaju albuma koji su mu prethodili, ali zavidan producentski roster (DJ Premier, Clark Kent, Pete Rock, Easy Mo Bee, Showbiz te u nekoliko navrata uspješno i oni sami) i rafiniranje prokušanih formula su nam u nasljeđe ostavili najpamtljivije trenutke ovog dvojica. (Davor)