470. SUPER FURRY ANIMALS - Guerrilla (Creation 1999.)

"Wherever I Lay My Phone, Thats My Home" vikao je Gruff uz potporu svog kolektiva još 1999. kad su samo odabrani Hercegovci i oni koji su se tako osjećali koristili mobitele na opće zgražanje ostatka hrvatske javnosti. Bend ispred svog vremena, za sva vremena. (Željko)

 

469. AMERICAN MUSIC CLUB - Everclear (Alias 1991.)
Marka Eitzela je 1991. Rolling Stone proglasio kantautorom godine. Mogli su to napraviti i puno prije albuma "Everclear", a bilo bi pošteno i da su mnogi drugi to radili i nakon toga. Ovaj im je album omogućio prelazak u veliku izdavačku kuću, ali nažalost američkom zombiju i njegovoj družini nikada nije bila suđena velika slava. (Dražen)

 

468. BUENA VISTA SOCIAL CLUB - Buena Vista Social Club (World Circuit/Nonesuch 1997.)
Ovo je jedan od onih albuma koji vjerojatno idejno svima ide na živce jer svojedobno nije postojao kafić u Hrvatskoj koji ga nije prostituirao neprekidnim puštanjem pa je svima išao na živce. No, sve negativne misli prestanu onog trenutka kada se pusti play i krene bezvremenska "Chan Chan". Što bi se dogodilo da su muzičari iz Malija te 1997. dobili vize i snimili ovaj album zajedno s kubanskim u nekoj smo mjeri saznali 13 godina kasnije, a "Buena Vista Social Club" je zasigurno jedan od najznačajnijih world music albuma svih vremena. Ry Cooder je zajeban igrač. (Emir)

 

467. SNOOP DOGGY DOGG - Doggystyle (Death Row 1993.)
Pošto je ovo legendaran album nema se šta puno reći. U takvim slučajevima je uvijek dobro čuti riječ-dvije od Willa Ferrella. Will?
Will: Snoopy, as I like to call him. That was probably more intimidating because we shot that the very last day of shooting. I had already done the streaking part by myself but to actually be in front of Snoop Dogg that close - naked - was more intimidating than anything. That was a very bizarre experience, to be in front of Snoop Dogg and doing what I had to do. (Željko)

 

466. THE MOUNTAIN GOATS - Full Force Galesburg (Emperor Jones 1997.)
Kao što ćete čitati u jednoj kasnijoj crtici, iako obožavam The Mountain Goats i iako mi na osobnoj rang-listi najdražih bendova bez imalo dvojbi stoje na prvom mjestu (koje dijele s jednako mi dragima i uglavnom besprijekornima Belle&Sebastian), nisam neki pretjerani obožavatelj ranih albuma. No, bez obzira na to što ih baš i ne obožavam, ne mogu ih ne smatrati obaveznom lektirom. Tako je to.
Na „Full Force Galesburg" zatičemo Darniellea u vrhunskoj formi kako u šesnaest kratkih pjesama izbacuje vlastite i tuđe frustracije, priča nježne i zajebane priče dok glasom nemoguće afektira i udara nemilo po to svojoj akustari, trošeći je kao da je nepoderiva, kao da mu je ona kriva.
Između napada bijesa kojega je ipak uspio pretočiti u nešto linearno, u nešto uhvatljivo i prepoznatljivo, uspije se provući poneka srcedrapateljna numera, ali u onom smislu u kojem taj pridjev već dugo niste čuli; srcedrapateljno bez ljigavljenja, čisto i doslovno paranje srca.
Malo vas digne pa vas malo spusti, malo vas napuni energijom pa vam onda malo protrese tjerajući oči da se napune suzama, onda vas malo tjera da se ježite stihovima kao što su, primjerice"The dice were loaded against the two of us ever seeing each other, but one of us had no where else to go", i na koncu je katarza ovdje jedina neminovnost, a to je prilično veliko postignuće, složit ćete se. (Andrija)

 

465. SPEARMINT - A Week Away (hitBACK 1999.)
It pains me that we live in a world where no one has heard of Spearmint - okej, okej, znam da nije neka preporuka kada vam bend hvale opjevane ikone modernog indie-šonjeraja kao što su Joseph Gordon-Levitt (i to još kao dodatno cmizdravi Tom Hansen) ili naš dragi i dražesni Andrija Škare, ali meni mačo frajeru možete vjerovati, zar ne? A evo i ja sasvim ozbiljno kažem kako jest doista bolno prisjetiti se svih onih mediokriteta koje je Velika Britanija, pokušavajući produljiti svoju ionako samo prema unutra okrenutu muzičku dominaciju, izbacivala na tjednoj bazi, dok jedni krasni Spearmint nisu dobili ni minimum poštenih šansi. Dobrim su si dijelom i sami krivi, jer su se Shirley Lee (da, tip se zove Shirley, zbog čega se u intervjuima često titulirao s Mr.; ovdje i ja sam polažem oružje i predajem borbu) kao autor i elegantno skakutava ekipa oko njega kao bend po inspiraciju zaputili prema manje razvikanom području britanske pop-škole, tada aktualnim indie-disco tretmanom nadograđujući ostavštinu ćudljivog Paddyja McAloona i njegovih Prefab Sprout. Mada slušajući ga to nećete skužiti, ili sam samo ja debil, 'A Week Away' je, navodno, konceptualni album o jednotjednom odmoru kao zrcalu cijelog života, što ga takvim naslućivanjem Istine čini važnijim od puke kolekcije slatkih simpa pjesmica. Ali dobra je stvar što su baš te slatke simpa pjesmice ugodno društvo baš takvog odmora. (Gogo)

 

464. SUEDE - Suede (Nude 1993.)
NME! NME!! EN-EM-Y!!!
Kad se zagrebe ispod površine senzacionalnih naslova kojima je engleski tisak pratio prvijenac Suedea dođe se do punokrvnog pop-rock djela kakvo se moglo izroditi jedino suradnjom između dva genijalna ekscentrika i kasnija oponenta (Butler Andersonu na rastanku negdje sredinom 90-ih: "You're a fucking cunt").
Još da se nekim vremenskim strojem Stay Together prošvercao gdje bi Suede-Suedeu bio kraj. (Željko)

 

463. MOISTBOYZ - Moistboyz (Grand Royal 1994.)
Ultravulgaran, rednečki i šovinistički projekt gitarista Weena Mickyja Melchionda posvećen gotovo aktivističkom promoviranju najgorih osobina ljudskog roda spaja bikersku heavy metal estetiku s potenciranim white-trash uzusima te tipično Weenovsku tanku liniju između bolesne uronjenosti u patologiju stvari i ironičnog odnosa prema istoj.
Prvi je mini LP snimjlen u kućnoj radinosti s ritam mašinom, Melchiondom na instrumentima i pjevačem Guyem Hellerom, čime naravno izostaje dio privlačnosti takvog tvdolinijaškog rocka. Ali po priključenju članova Weena, Butthole Surfersa, Kyussa/Queens of the Stone Agea i Sound of Urchina... if you love Ween, you'll like the Moistboyz. (Davor)

 

462. THE JESUS LIZARD - Head (Touch And Go 1990.)
Ovakav debi album ne snima se baš često. "Head" ne može neobavezno slušati jer udara na mozak, energija puca na sve strane, a ekipa iz Austina najavljuje zbog čega će se kasnije smatrati jednim od najutjecajnijih bendova devedesetih. Kraljevi noisea. (Emir)

 

461. PRIMUS - Frizzle Fry (Caroline/Prawn Song 1990.)
Prvi studijski album Primusa, za razliku sljedećeg nešto uglađenijeg „Sailing The Seas Of Cheese", zadržava live vibru koncertnog albuma iz '89. „Suck On This" od kojega i preuzim čak šest pjesama. Tridesetogodišnji niz oda američkom jugu, živopisnim likovima, njihovim životnim putevima, blue-collar zanimanjima, sportskim, kriminalnim, ratnim i inim karijerama službeno započinje s "Frizzle Fryem", i svaki čovjek kadra probaviti Primusov iščašeni, outsiderski prog/thrash/funk bi mu se trebao posvetiti. (Davor)