460. OL' DIRTY BASTARD - Return To The 36 Chambers: The Dirty Version (Elektra 1995.)

‘Unfortunately the Ol' Dirty Bastard couldn't make it today, but he sends his regards: "DEH DEH DEH!'

 

459. MY DYING BRIDE - Turn Loose The Swans (Peaceville 1993.)
'Znam da ne briješ na brutalne vokale i doom metal, ali ovi ti imaju violinu!' I naravno da je sramežljivi heavy metalac pao na foru. Kratko sam vrijeme mislio da je sve što trebam znati o doom metalu povezano samo s izdavačkom kućom Peaceville i njezinim bendovima My Dying Bride, Paradise Lost i Anathema. Ta zabluda nije trajala dugo, ali i dan danas mislim da je "Turn Loose the Swans" bio vrlo dobar uvod u svijet doom metala. (Dražen)

 

458. THE KLF - The White Room (KLF Communications 1991.)
"The White Room" posljednje je dugosvirajuće poglavlje suludog dvojca Bill Drummond-Jimmy Cauty (odnosno King Boy D-Rockman Rock) koje se možda i ne bi dogodilo u ovom obliku da ih njihova ideja o snimanju prebolesnog road moviea nije dovela do ruba bankrota (par godina kasnije su spalili milijun funti koje su zaradili od ovog albuma pa su na taj način nekako zatvorili krug). Umjesto filma i soundtracka, miljenici Hameda, Danijele i ostatka Hit Depo ekipe, objavili su ovaj masterpiece plesne glazbe savršeno ukomponirajući acid house s hip-hopom i pjesvnim refrenima. Nevjerojatno je samo da je pop glazba u nekom trenutku bila ovako progresivna. (Emir)

 

457. NICK CAVE AND THE BAD SEEDS - Murder Ballads (Mute 1996.)
Iako nije isključeno da se Cave već ovdje opasno sprdao sam sa sobom, nošene etiričnim duetima s PJ i posebice Kylie, "Balade" su iskočile iz opskurnosti i Cavea iz kultnog autora s rubnim „hitovima" pretvorile u pravog pravcatog hitmejkera za kojega je, nekoliko tjedana nakon što je pipkao divlju australsku ružu, znala svaka domaćica. Ironija cijele priče je u tome da, ako maknemo dva singla koja su mu i danas najuspješniji momenti karijere komercijalno gledano, ostatak materijala na albumu vjerojatno je najblesaviji i najmanje user friendly koncept u stvaralaštvu koje nikada nije bilo lišeno pretenzija. Sudar svjetova koji ovaj album jeste ništa ne prezentira bolje od završnih 16 minuta koje uključuju krvavu tripoznu nabrajalicu "O'Malley's Bar" nakon koje slijedi obrada Dylanove "Death Is Not The End" u kojoj je Cave okupio svoj vlastiti band aid (uz Kylie i PJ gostuje i Shane McGowan) u pokušaju da osvježi autorsku stranu sebe (u čemu je uspio, što će dokazati i kasniji albumi), ali prije svega da promovira onu sve izraženiju poduzetničku (u čemu je također uspio). (LaMario)

 

456. CHARIZMA & PEANUT BUTTER WOLF - Big Shots (Stones Throw 1996.)
Peanut Butter Wolf je dobar čovjek i vlasnik etikete Stones Throw. On je i dobar prijatelj pa je tako početkom devedesetih s drugom Charizmom snimio Big Shots koji ima previđenih hip hop bisera za dobru ogrlicu, počevši s "Red Light Green Light". Charizma već neko vrijeme nije s nama, ali je Big Shots koji podsjeća na minule dane i prijatelje i naravno na podrumski hip hop kojem ne trebaju reflektori da blješti. (Leo)

 

455. THE AUTEURS - After Murder Park (Hut 1996.)
Znate ono kako je svima nama na terenu, ili gdjegdje drugdje u nekoj sličnoj vrsti kompeticije, najdraže nadmašiti onoga iritantnog suparnika na kojemu se vidi kako poraze podnosi eto jedva, prilično granično (dakle, upravo sam se prilično vjerno opisao), pri čemu ga je poseban gušt poniziti ne trseći se pretjerano? E točno su se tako muzički bogovi redovito okrutno poigravali s ludim šeširdžijom Lukeom Hainesom, niječući mu uspjeh koji je za svoje mračno briljantne The Auteurs žudio toliko očito i to ne samo iz svojih nego i iz petnih žila onih koje je putem pregazio, sve dok se i sam naposljetku nije pomirio sa svojim poslanjem vječne sabotaže i konciznog razotkrivanja bulšita (povijesna je epizoda kada je na tavi ispekao drugi album The Stone Roses), u kojem nema mjesta za blještava svjetla reflektora i šarene magazinske naslovnice. Ili ga barem nije bilo dok je svoje pjesme pjevao sam, ali o tome - opet spojler! - nešto više jednoga od narednih dana. Nakon što se dvama superiornim albumima - superiornima ne samo ovome, nego i ostatku suvremeničke ponude - nije uspio pridružiti prvom ešalonu britpopa, Luke se fantastično drsko i dječje konfrontacijski za producentsku pomoć obratio Steveu Albiniju, koji standardno pronicljive chamber-pop pjesme doduše jest pretvorio u određenu noise verziju The Go-Betweens, ali koji je album ipak više označio svojim imenom i ugledom negoli konkretnom transformacijom bendova identiteta. Ipak, Luke je barem mogao reći da je ovaj put sve ispalo onako kako je sam htio, jer zabludjeli slušatelji ionako nisu bili spremni na 'After Murder Park', baš kao ni na njegove prethodnike. Mislim, mogao je to reći sebi, nikoga drugog ionako nije bila briga. (Gogo)

 

454. THE SMASHING PUMPKINS - Gish (Caroline/Hut 1991.)
Snimili su The Smashing Pumpkins nakon "Gish" dosta boljih albuma, ali ovo prvo upoznavanje sa zvukom Billya Corgana i ekipe ostaje nezaboravno. Sve je bilo puno prljavije i pomalo slabo producirano, ali šarm je izbijao iz svake pjesme. A kada smo već kod pjesama, "I Am One" mi je jedna od tri najdraže Smashing Pumpkins pjesme ikada. (Emir)

 

453. NEW ORDER - Republic (London 1993.)
Ako je suditi po kaverima albuma i singlova "Republic" je Amerika iz vizure namrgođenih Mancuniana. Baywatch nikad nije imao bolji soundtrack, ali je New Order imao daleko boljih albuma. (Željko)

 

452. DALEKA OBALA - Ludi mornari dolaze u grad (Croatia Records 1992.)
Imam teoriju prema kojoj se odnos Splita i Zagreba prema svojim uvjetno rečeno najboljim ali svakako rock bendovima devedesetih s najviše unificirajućeg potencijala donekle može usporediti s odnosima mojih dvaju gradova s njihovim nogometnim klubovima. Ne želim je izvoditi do krajnjih konzekvenci, da omiljeni mi Ripper na kraju nedajbože ne ispadne zločinac tipa Mamić, ali Zagreb je Pipse od samih početaka provlačio kroz love/hate labirinte, bivajući konstantno nezadovoljan promjenama koje organizam poput benda naprosto mora prolaziti, dok je Splitu kroza sve to vrijeme bilo dovoljno što je Daleka obala naša i što naša želi ostati, kojega god se gitarskoga podžanra ili koketiranja s festivalskom estradom uhvatila uvijek sposobna u njemu pronaći pravu rokenrol feštu ili baladu za pijano jutro poslije. Od albuma bendova startnog terceta, "Ludi mornari dolaze u grad" mogao bi se proglasiti najmanje odličnim, sve dok se ne sjetimo da su "Mrlje" pomalo preraspršene, da se baš na ovoj ploči nalazi domoljubni punk-klasik "Why" i da se ona sama u svoj punokrvni život potpuno otpustila tek cimerujući na zajedničkom CD-izdanju u paketu s debijem, kako je fino primijetio Tonći u svojoj crtici na izboru najboljih ex-Yu albuma Ruralne gorile. Koju bih sad baš mogao i prenijeti u cijelosti, jer je kolega sve rekao: Najbolji hrvatski bendovi su oni čiju privlačnost strancu ne možeš objasniti jednostavnim pa, samo ih poslušaj!, čiju privlačnost strancu možeš tek neuspješno pokušati dočarati daveći ga višeminutnim predavanjem o pripadnom kontekstu; korespondiranje sa zapadnim trendovima je precijenjeno, najbolji hrvatski bendovi su najčešće bili oni koji su mislili lokalno i djelovali lokalno, pa smo tako početkom devedesetih i dobili najbolji dalmatinski rock-bend ikada - koji je zvučao kao da je stasao potpuno neovisno o svemu što se dogodilo u glazbi vani kroz prethodnih petnaest godina. Kutija mog primjerka CD-a s prva dva albuma Obale toliko je pohabana od putovanja po svim mogućim tulumima da izgleda poput borama izbrazdanog lica čovjeka koji je itekako znao uživati u životu: neka se domaći bendovi vjerni pak zapadnim uzorima i tekovinama slobodno vesele svom uščuvanom tenu, jer ne vidim kakvog im drugog veselja uopće baš i preostaje. (Gogo)

 

451. COMPANY FLOW - Funcrusher Plus (Rawkus 1997.)
Reperi/producenti El-P i Bigg Jus te producent/DJ Mr. Len su 1997. izdali možda najizazovniji materijal dotad posvjedočen u hip-hopu. Koristeći hardcore rap nasljeđe istočne obale 90ih spojeno s backpackerskim uvrnutim i metaforički kompleksnim liricizmom, punk stavom i ideologijom te sci-fi i inim pop-kulturnim referencama na podlogama nošenim teškim i glasnim digitaliziranim, psihodeličnim ali prije svega prljavim boom-bapom, njujorški trio je uz pomoć Project Blowed scene iz Los Angelesa praktički stvorio nezavisni hip-hop. (Davor)