450. THE PROMISE RING - 30° Everywhere (Jade Tree 1996.)
4 popodne je. Vani je vruće. Unutra je još gore. A tebi se jede češnjak leb. Čak ti i pećnica nekako kima kao: 'Neeemooooj'. Ali moraš. E to je emo. Pravi emo. Kad odrasteš i živiš na području čije je najviše brdo riječni nasip i kada su ljeta duga i vrela "30 Degrees Everywhere" zvuči kao osvježenje. Ovo je indie koji je umro kad su se svi više posvetili zanimanjima nego dokolici. (Leo)

 

449. AMORPHIS - Tales From The Thousand Lakes (Relapse 1994.)
Šok i nevjerica! Miješanje growlanja s clean vokalom! Death i doom, ali i folk?! Otvara se atlas svijeta i proučava se ta Finska u kojoj sigurno svi metalci žive u kolibama pokraj jezera. Amorphis su nakon tog albuma još više omekšali zvuk i postali privlačniji široj publici koja će, vjerujem, zbog strahopoštovanje prema kultnom statusu drugog albuma uvijek priznati da je upravo "Tales from the Thousand Lakes" najbolje izdanje benda. (Dražen)

 

448. JAWBREAKER - Dear You (Geffen 1995.)
Iz današnje se perspektive, obogaćene reafirmacijom grupe kao jednog od zaslužnih rodonačelnika stapanja indieja u punk nakon godina ozloglašenosti zbog više-manje istih tih razloga, naglašeno suludom čini halabuka koja se podigla potpisom ovih underground darlingsa za veliku diskografsku kuću. Scena je oduvijek teško prihvaćala promjene u zvuku izvedene na albumima neposredno nakon poslovnih migracija, ionako promatranih nevjericom i neodobravanjem, pri čemu "Dear You" sudbinskom slučajnošću nosi i stigmu ploče koja je obožavani Jawbreaker naposljetku i oteglila do rezališta, što sve potpuno razumijem, ali samo dok se album svaki put iznova ne razlije sobom u kojoj sviram ljevoruku zračnu gitaru. Razlike se čuju, naravno, ali riječ je o jednoj od logičnih izvedenica koju je bilo moguće naslutiti, a ne o izdajničkom iznenađenju, pjesmama koje su Blakeovu legendarnom stihu 'You're not punk and I'm telling everyone' omogućile da mu se u glavu vrati kao bumerang, makar ga je u svijet i bio poslao iznerviran krutom rigidnošću scene kojoj je želio pripadati i u čije je dobre namjere želio vjerovati, istodobno vrlo dobro znajući da joj pridaje mnogo više kredita nego što zaslužuje. Zato se ovom pločom i obratio dragom tebi, odnosno sebi, jer je tebi/sebi/njemu mogao i morao oprostiti svako iznevjerivanje. Da Jawbreaker ovdje nisu pukli, prilično sam siguran kako ih danas ne bismo doživljavali kao jedan od najvažnijih bendova najdražeg desetljeća. Integritet po cijenu gubljenja integriteta? Svaka čast. (Gogo)

 

447. BARBARA MANNING - One Perfect Green Blanket (Normal 1991.)
Priznajem, ovo se izdanje, najstrože gledano, možda i ne bi smjelo nalaziti na popisu najboljih albuma devedesetih godina, jer je riječ o svojevrsnoj kompilaciji na kojoj se nalaze u tom trenutku tek četiri nove pjesme, plus alternativna verzija jedne od njih te tri pogubljene na flexijima minornih tiraža, a svemu je prišiven i Barbarin jednako sjajan koliko legendaran i nepoznat debi "Lately I Keep Scissors", kultni klasik osamdesetih. No, kako je onomad rekao naš drug Tito, pa nisu zakoni da ih se držimo kao pijan plota, a iskreno vjerujem da će nam ovo malo zaobilaženje propozicija oprostiti svatko tko se ikada oduševljavao ovom pločom, ili će se tome tek posvetiti u budućnosti. Divotom svojih pjesama koje su u post-jangle zvuk rastućeg undergrounda koji su tad predvodili R.E.M. ili 10,000 Maniacs ulijevale kantautorske ispovijedi kojima je preduhitrila Kristin Hersh, Barbara Manning je svakako napravila sve što je bilo u njezinoj moći, a jednom podijeljene tržišne karte ovakve retrospektive mogu barem pokušati ponovno promiješati. Pod ovim perfektnim pokrivačem još ima itekako dovoljno prostora. (Gogo)

 

446. IAN BROWN - Golden Greats (Polydor 1999.)
Osobno mi nije sjeo "Unfinished Monkey Business" pa sam počeo malo manje pažnje posvećivati Ianu Brownu tako da me "Golden Greats" svojim izlaskom malo iznenadio. Uhvativši me tako nespremnog, jedan od all-time glazbenih heroja je opet dobio moje povjerenje isporučivši odličan album s dosta upečatljivih trenutaka. Ian Brown je lijepo zajahao na valu tadašnjih elektronskih ritmova, a kako je dokazano da čovjek zna napraviti pjesme s ritmom, onda konačni učinak i nije toliko iznenađujući. (Emir)

 

445. AESOP ROCK - Music for Earthworms (Selfreleased 1997.)
Prvi, samoizdani album tada dvadesetogodišnjeg Aesop Rocka, jednog od istinskih prvaka bjelačkog intelektualnog backpack hip-hopa s tada već u potpunosti izgrađenim jedinstvenim stilom skup je maštovitih, koliko otuđujućih toliko misaono poticajnih pjesama možda najkonstantnijeg repera na sceni. (Davor)

 

444. GOLDEN - Super Golden Original Movement (Slowdime 1999.)
Neupućenom bi Golden mogao izgledati kao supergrupa sastavljena od članova prilično raznorodnih alternativnih rock bendova '90-ih i 2000-ih. To su redom, The Mars Volta, Trans Am, Weird War, The Make-Up, Six Finger Satelite, Palace, Royal Trux, The Fucking Champs i pokoji drugi. U stvarnosti se radi o vječitom side-projektu bez stilske konstante koji su mladi budući članovi spomenutih bendova osnovali za vrijeme studija i uspjeli ga održati na životu kojih desetak godina. Treći album četvorke iz Oberlina u Ohiu "Super GOLDEN Original Movement" predstavlja Golden u njihovom najboljem blues, noise, post-rock i jazz svjetlu. (Davor)

 

443. NICK CAVE & THE BAD SEEDS - Henry's Dream (Mute 1992.)
Koja je bila uloga Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa u 90ima dovoljno će pokazati ova lista, odnosno broj albuma koji će naći na njoj. Samim time besmisleno je raspravljati koji je album iz tog sjajnoj niza najbolji, ali ja se nekako najradije vraćam 'Henrijevom snu'. Bez slabog, a s nizom predivnih trenutaka, ovaj album pršti od energije koju je u stanju bila stvoriti samo hrpa suludih glazbenika koji su se ovdje okupili. (Emir)

 

442. JUNE OF 44 - Tropics & Meridians (Quarterstick 1996.)
Drugi album za June of 44 na kojem njihova emotivno/energično, tiho/glasno kombinacija još uvijek nije nekontrolirano eksplodirala. Tu su još uvijek 'samo' djeca Slinta. Odrastanje koje nije uvijek sretno riješenje ipak počinje sljedećim mini albumom. (Vrana)

 

441. ATMOSPHERE - Overcast! (Rhymesayers Entertainment 1997.)
Slug je najbolje trenutke postigao u nultima tako da na traljavo-simpatični "Overcast!" treba gledati kao zagrijavanje za kasnije sazrijevanje autora koji se lakoćom lijeno šeće kroz probleme kakvi muče svakog polubijelog muškarca ovog svijeta. (Željko)