440. SONIC YOUTH - Experimental, Jet Set, Trash and No Star (Geffen 1994.)
Naslov albuma referira se na fantastičnu četvorku koja se njime, nakon uspjeha s indie-rockom inspriranim "Dirty"-em, na određeni način oprostila od punk korijena i okrenula se zadnjoj fazi karijere u kojoj će, osim održavanja stečenog kultnog statusa, uglavnom improvizirati miksajući vlastitu ostavštinu s post rockom i avangardom. Ovdje je zvuk još uvijek blizak onome iz pred "Dirty" odnosno pred Butch Vig faze, dakle onome sa "Sister" (što je sjajno) ili s "Goo" (što je ok) ili čak "EVOL" (što je također ok), dok se smjer u kojem će otići na "Washing Machine" ili "A Thousand Leaves" jedva nazire. A to je i glavni razlog zašto ovaj album ipak ne stoji rame uz rame s nabrojanim pločama, jer se uglavnom čini kao skup zaboravljenih pjesama iz nekih ranijih faza nego pravi album. Uglavnom, iako je i ovdje potpisan kao producent, za razliku od prethodnika Vig se ovdje jedva i čuje. Od prve do zadnje sekunde ovo je pozdrav Experimental Leea, Jet-Set Kim, Trash Thurstona i No Star Stevea vlastitoj (boljoj) prošlosti. (LaMario)

 

439. PJ HARVEY - Is This Desire? (Island 1998.)
Nije ovo remek-djelo od prve do zadnje sekunde kao "To Bring You My Love" na kojem je genijalno spojila onu ranu punk sirovost prva dva albuma s teatralnošću prikladnijom dugovječnom rock izvođaču, ali ima dovoljno zanimljivih trenutaka da stoji samo za sebe u karijeri PJ Harvey. Zasićena ranijim introspektivnim i brutalno iskrenim stilom koji je zasigurno iscijedio iz nje većinu mladenačkog gnjeva (da ne kažem energije) i usput potaknuta suradnjom s Caveom i Johnom Parishom da malo obogati zvuk i više pažnje posveti produkciji, PJ ovdje na trenutke zvuči čak i previše promišljeno, ali pjesme su uglavnom solidne, od genijalne "Angeline" do naslovne "Is This Desire" u kojoj se ispod ispeglanog zvuka i nanosa 'stila' još uvijek može čuti ona iskonski strastvena i frustrirana mlada dama koju je za takvim terminima bolila neka neobrijana stvar. (LaMario)

 

438. GOMEZ - Liquid Skin (Hut/Virgin 1999.)
Nakon što su s prvijencem "Bring It On" 1998. osvojili Mercury Music Prize na drugom albumu nastavljaju s provjerenom recepturom: Britanci koji eksploatiraju američki roots rock i blues. Možda s malo slabijim pjesmama i u kontroliranijim uvjetima, ali dovoljno (ili čak previše) zajebantski da bi ih se shvaćalo preozbiljno ili zbog nedostataka dodatno kudilo. Jedinu i veliku razliku čini "We Haven't Turned Around", pjesma koja se izdiže iznad svih insceniranih spački smještenih na ovom albumu. Ajde dobro, tu je i "Rhythm & Blues Alibi". Nakon ovog albuma prestaje i njihovih pet minuta slave. (Dražen)

 

437. ATARI TEENAGE RIOT - 60 Second Wipeout (Digital Hardcore 1999.)
Zadnji u nizu originalnih ATR albuma. Bend je bio na vrhuncu, buka je bila na vrhuncu, i za razliku od Kenje Uesta ATR se nikada nikome nije morao niti htio ispričati za svoje izjave i stavove. (Leo)

 

436. LAMBCHOP - Thriller (Merge 1997.)
Mislim Kurt Wagner. Mislim Lambchop. Mora li se na to trošiti riječi, nije li već sve rečeno? Možda i jest, vjerojatno jest, ali ajde, prisnažit ćemo to s kojom dobro poznatom činjenicom, tek toliko da se zadovolji forma.
Treći album bivšeg parketara i njegove družine iz Nashvillea vjerojatno je zamišljen kao šala i to, jebiga, dobra šala. Od imena (da po Michaelu Jacksonu i najprodavanijem albumu svih vremena), preko toga da su tri od osam pjesama coveri (i to East River Pipea) pa do neke čudnjikave vibre koja se poigrava s vašim očekivanjima i uvijek vas nekako uspije navesti na krivi trag.
Ima u ovom albumu neke kontrolirane razbarušenosti koja je na momente beskrajno simpatična, ima i čistog, nepatvorenog ludila, a ima i naznaka kako će 'Nashville's most fucked-up country band' tri godine kasnije snimiti "Nixon" s kojim ne samo da će osvojiti srca i onih koji za njih tada nisu znali, nego će i jednoj posebnoj vrsti čarolije sasvim slučajno nadjenuti novo ime. Da, zvat će se po njima, a sve je počelo ovdje, baš ovdje. (Andrija)

 

435. GOLDEN SMOG - Down by the Old Mainstream (Rykodisc 1995.)
Super grupa u kojoj su se u toj prvoj dugometražnoj inkarnaciji okupili Gary Louris (The Jayhawks) Jeff Tweedy (Wilco), Dan Murphy (Soul Asylum), Marc Perlman (The Jayhawks), Kraig Johnson (Run Westy Run) i Noah Levy (Honeydogs). Pomalo bez fokusa, ali s dovoljno hitova zbog kojih projekt nakon nekog vremena ne bi trebao zaglaviti na policama neiskusnog vlasnika koji je album nabavio samo zbog Tweedyja ili Lourisa. S druge strane atmosfera je na cijelom albumu toliko opuštena da nema potrebe ekipu kuditi zbog slabijih pjesama. Recimo da je ovo više projekt za Uncle Tupelo fanove. (Dražen)

 

434. TEXAS IS THE REASON - Do You Know Who You Are? (Revelation 1996.)
Emo kakvog više nećete naći. Puno srca, puno distorzije. Punk rock! Balade uključene! (Leo)

 

433. U2 - Pop (Island 1997.)
Završnica eksperimentalne trilogije započete s "Achtung Baby" je bio najbolji mogući fade-out jednog velikog benda. Posljednji dobar album U2-a ujedno je i trenutak kad su trebali prestati s radom. Ali gdje bi Edge, Larry, Adam i Bono bili da su slušali hajvane poput mene? (Željko)

 

432. DRUGSTORE - White Magic For Lovers (Roadrunner 1998.)
Strast frca na sve strane dok Isabel Monteiro, vlasnica jednog od najsenzualnijih vokala svih vremena, iz petnih žila pjeva ode ovisnicima, ljubavnicima, pjesnicima i gospodinu svemiru. Gostovanje Radiohead Yorkea samo odvraća pažnju od jednog od potcjenjenijih pop uradaka tog doba. (Željko)

 

431. LIFE OF AGONY - River Runs Red (Roadrunner 1993.)
Ekipa skače i otkida na Biohazard, Downset, Madball... a ja i par djevojaka čekamo da prije Type O Negative prigodno umiksaju nešto s "River Runs Red". (Dražen)