410. THROWING MUSES - University (4AD 1995.)
Majmuni ti skaču po glavi. Jer takav si se rodio. Vidiš stvari koje drugi ne vide. Ali umjesto da sjediš u ludnici stojiš na pozornici i odeš na turneju s dvoje predivnih muzičara i prijatelja. Bend je sada u tročlanom izdanju i nikada bolji. Kristin Hersh, David Narcizo i Bernard Georges - Throwing Muses: nominacija za najkul bend ikad. (Leo)

 

409. ACID MOTHERS TEMPLE AND THE MELTING PARAISO U.F.O. - Acid Mothers Temple and the Melting Paraiso U.F.O. (P.S.F. Records 1997.)
S ovim albumom je i službeno počelo glazbeno ludilo iz Japana svjedoci kojeg smo, srećom, u više navrata bili i na našim prostorima.

 

408. SUEDE - Coming Up (Nude 1996.)
Znate li za ono kada je u redakciji Nomada Velimir odvažno priznao kako mu je "Coming Up" bolji i draži album od "Dog Man Star", pa ga je pravednički Lazićev gnjev gađao videokazetom? Čini li vam se takva reakcija malčice pretjeranom, ipak se prvo prisjetite kako su Suede oduvijek bili bend koji je izazivao fanatičnu strastvenost u identifikaciji, a s time se nije zajebavati. Promislim li malo bolje, izgleda da ta anegdota ili nije potpuno nepoznata ili nije jedinstvena, jer koliko god čistog pop-užitka izazivala ova kompaktna bombica od ploče i njezine glam-rock prskalice te orkestrirane balade podzemnih željeznica, jednom kada dođe vrijeme za svođenje računa samo se najrjeđi i najhrabriji odluče pretpostaviti je prethodniku. Čak sam i ja sam na svojoj ljestvici "Coming Up", ploču savršenu utoliko što ju je nemoguće odlijepiti od ušiju jednom kada je počneš slušati, stavio iza oba albuma grupe s Butlerom, mada mi instinkt za slušanjem grupe za albumima poseže obrnutim redoslijedom, prvo ovo, pa debi, pa "Dog Man Star". Jer jest lijepo osjećati svoju bol uz zvuk heroinskog širenja gitarskim žilama, ali katkad treba i dopustiti sebi biti lijen i prepustiti se ploči koja te samo želi opustiti, što podjednako znalački vrši dok u obliku zvijezde mjeriš površinu kreveta ili uz malo dopinga u klubu vrtiš zračni mikrofonski kabel i vrištiš iz sveg glasa. (Gogo)

 

407. BUFFALO TOM - Let Me Come Over (Beggars Banquet 1992.)
Tranzicijska ploča na kojoj su Buffalo Tom uspjeli od Dinosaur Jr klona s prva dva albuma postali band vrijedan pažnje i divljenja koji tek daje naslutiti što sve krije u sebi. '90s klasik alternative kako bi to američani klasificirali. (Vrana)

 

406. TOM WAITS - Mule Variations (Anti 1999.)
O živućoj legendi se malo toga može novoga reći. Možda da "House Where Nobody Lives" garantira barem četiri minute istinske introspekcije. Ma legenda. (Željko)

 

405. CARTER USM - 30 Something (Chrysalis 1991.)
Bio je svojedobno onaj Nomad koji je izazvao kontroverze s raznim definicijama punka. E pa, ja ne znam za niti jedan veći punk bend izvan klasično definiranog žanra od Cartera. U biti, malo je većih punk bendova i unutar 'klasične' priče. Fruitbat i Jim Bob, ljubimci hrvatske publike, bili su u formi cijelo desetljeće, a osobno mi je "30 Something" najdraži album. "A Prince in a Pauper's Grave" za djevojke (pozdrav sestri), "Surfin' USM" za kaos odmah na početku albuma, "Anytime Anyplace Anywhere" za sva vremena, a "Bloodsport for All" za jebenu Kraljicu i sve poltrone. (Emir)

 

404. MAN OR ASTRO-MAN? - Eeviac (Touch And Go 1999.)
Surf potpao pod utjecaj tehnologije. Konačno. Od ovih retro-SF geekova "Eeviac" se očekivao i prije. Drugačija ploča benda koji ispod svemirskog odjela nosi havajske košulje. (Leo)

 

403. MANO NEGRA - King Of Bongo (Virgin France 1991.)
Pokušaj proboja na englesko tržište, standardno Mano negra miješanje svih stilova i žanrova, ovaj put na piđin ingliš. Samo što je za razliku od novog Gibonnija, njihov engleski simpatičan i šarmantan. (Ante)

 

402. RAGE AGAINST THE MACHINE - The Battle Of Los Angeles (Epic 1999.)
Posljednji album najbogatijih revolucionara, mnogima i ponajbolji. Hitovi se redaju, Tom Morello je dosegao nove visine uništavanja gitare kao instrumenta i jebeno zvuči, a nadrkani Zach je standardno nadrkan. Na žalost svega dvije godine kasnije pokazalo se da je bio apsolutno u pravu u svojim paranojama. (Ante)

 

401. BLUR - Parklife (Food 1994.)
Recite vi što hoćete, meni je ovo najbolji Blur album. Prvu pjesmu, opće poznatu "Girls & Boys" sam u brojnim slušanjima preskakao, jer sam mislio da će me nervirati zato što sam je čuo previše puta, ali sada, za pisanja ove crtice poslušao sam je opet i uviđam da nije izgubila ništa od svojeg originalnog šarma. No, dobro, jebeš nju, ima tu puno većih divota.
"Tracy Jacks", "Clover Over Dover", "Parklife", "This Is a Low", "Bank Holiday", "Far Out"...ma dosta, trebalo bi, zapravo, nabrojiti svih šesnaest pjesama na ovom albumu koji, od jedne do druge, izuzetnom lakoćom šeće kroz raznolike žanrove pa tu možete čuti natruhe synth popa, disca, psihodelije, punka i mnogočega drugog što ne možete ni zamisliti, ali sve je pomiješano u tako besprijekoran amalgam da ste baš u svakom času sigurni da slušate baš Blur i ništa drugo. I isto tako ste sigurni da je Blur baš ono, jako dobar bend.
Meni je ovaj album uvijek zvučao kao poziv na opuštanje, na ljenčarenje. Ima nešto od one ležernosti zadnjeg dana osnovne škole kada znate da sutra ne morate ustati ni u koje određeno vrijeme, pred vama je ljeto prepuno mogućnosti i nekako, barem na trenutak, uspijevate osvijestiti da ste zaista, istinski i do kraja sretni. (Andrija)