400. RAEKWON - Only Built 4 Cuban Linx... (Loud 1995.)
Jedna od posljednjih medijskih najava vezanih za ovogodišnje izdanje Terranea izazvala je, s obzirom na svoj sadržaj, zapravo prilično neznatno fanovske buke, kao da je umalo pa nitko nije ni ozbiljno doživio. Govorim o pokušaju bombastične vijesti kako će se Wu-Tang Clanu na šibenskoj pozornici pridružiti i Raekwon, iako se kod ovih sve bucmastijih veterana-šarlatana ne zna tko će se doista pojaviti na europskim koncertima sve dok se nekako ne potrpaju u avione koji polijeću s njujorških aerodroma, a ni onda nisi stoposto. Ako se tko i ekstatično poveselio prisutnosti OG Dona svih reperskih mafioza, najvažniji segment najave ostao je previđen - čekaj, čekaj, samo malo, čekaj, ako je potvrđeno da Rae sad doista stiže, znači li to da njegov dolazak dosad nije bio u planu? I zašto se to onda unaprijed nije pošteno najavilo? Nemojmo se zajebavat. Iako je na mojoj osobnoj ljestvici najdražih Wuovaca tek treći (0. ODB, 1. Ghostface 2. RZA 3. Raekwon 4. Inspectah Deck 5. Method Man 6. GZA 7. Masta Killa 8. U-God), svejedno je potpuno nedopustivo klanom nazivati verziju grupe bez čovjeka čiji je monstruozno adiktivan debi - jednako svjež i fascinirajući svojim sadržajem koliko zvukom toliko prašnjav i dalek kao da ne dolazi iz prošlosti nego iz neke skrivene, paralelne dimenzije nadglednika - jedan od rijetkih Wu-samostalaca koji su mitologiju klana gradili i širili podjednako nezaobilazno koliko ekipne ploče. Tek uz "Only Built 4 Cuban Linx..." pričamo o najposvećenijoj HOF-kripti Shaolina, tek uz Raekwona pričamo o najvažnijoj rap grupi svih vremena. (Gogo)

 

399. MANCE - Čovjek iz Katange (Kekere Aquarium 1996.)
Dan danas mi nije jasno da li je Mance budala ili genijalan konceptualni umjetnik, ali mi je itakako jasno da je, planirao to ili ne, sažeo esenciju života na svom prvom albumu. Boljeg dokaza za takvu tvrdnju od svih onih večeri, svejedno da li u društvu ili solo, provedenih uz njegovu neuglednu kazetu nema - pozorno slušanje i lamatanje rukama uz smijeh uvijek je bilo popraćeno trenutcima tišine koji bi nakon svog tog cerekanja bivali još značajniji. Mance je tako na jedan komad plastike stavio priručno sredstvo za katarzu, sredstvo koje je uz svo veselje koje je izazivalo uvijek znalo i dirnuti u dušu svom težinom svoje tuge. Veličanstvena glazba. Ujedno i totalno debilna. U tome valjda i jeste trik. (LaMario)

 

398. DAMIEN JURADO - Rehearsals For Departure (Sub Pop 1999.)
Ohio. Ne znam što se to nalazi u tome melankoličnom stejtu, u vodi te velike rijeke, toga širokog potoka, da inspirira prekrasne pjesme tolike boli da mi je instinktivnu, iskonsku želju za odlaskom u točno taj dio Amerike, jednom kada se napokon zaputim preko oceana, nemoguće opravdati i samom sebi. Pogotovo zato što stihovno-notna uobličenja te boli u slučajevima, recimo, Marka Kozeleka ili najdražih zagrebačkih gostiju, svejedno doživljavam kao privlačne pozivnice, na koje je nepristojno uzvratiti ičim doli spremnošću da se smrvi i ovo malo srca što je ostalo netaknuto. Veliki, ali doista veliki, nenadmašni kantautor Damien Jurado - još mi se uvijek nije razjasnila ona glasina otprije nekoliko godina da je trebao doći svirati u KSET, zna li netko nešto? - o tom je Ohiju i ženi koja mu je pripadala napisao jednu od svojih najljepših i najmračnijih pjesama, ključnu stvar onog perioda svoje tihe ali veličanstvene karijere u kojem je sjeverozapadnim lo-fi senzibilitetom folk osvježio znatno proživljenije i uvjerljivije od mnoštva zapaženijih kolega, u kovčegu šumske kolibe pronašavši zaostalo polirajuće sredstvo koje neće nimalo oštetiti izvorno drvo osjećajnog storytellinga. Nekoliko godina poslije, na jednom od najboljih albuma nultih, Damien je shvatio kako od Teksasa do Ohija ima previše za hodati čak i kada si s nekim koga voliš, da bi se ovog desetljeća prihvatio i nešto prozračnijih pop struktura, da se napokon opusti i učvrsti na jednom mjestu. "Rehearsals For Departure" više ne može i ne pokušava ponoviti. Neka. (Gogo)

 

397. PRIMUS - Pork Soda (Interscope 1993.)
Pored silnih preostalih crtica o ne-toliko-izvrsnoj glazbi ne želim trošiti vrijeme na treći, najuspješniji, redovito najbolje ocijenjen i možda najbolji album Primusa koji je u posljednjih 20 godina redovito bio poligon za pisanje dovitljivih recenzija. Nisam ni pokušao, ali bilo bi prelako ili preteško. Takvo što je moglo ući u Top 10 Billboarda samo u 90-ima. Ave lista, ave 90-e! (Davor)

 

396. CARTER USM - 1992 - The Love Album (Chrysalis 1992.)
Oni su nakon Clasha najvrijedniji, najpoetičniji i izravno najangažiraniji bend britanskog otočja. Njihov manjak popularnosti nije mudro zamijeniti s manjkom kvalitete. Ritam mašina, dvije gitare i tekstovi pronicljiviji od udžbenika psihologije. (Leo)

 

395. DR.DRE - 2001 (Aftermath 1999.)
Jedan od sloganskih stihova legendarnoga povratničkog Dreova singla "Still D.R.E." godinama sam pogrešno razumijevao, zapravo ga nepošteno reduciravši samo na jednu od njegovih bezbrojnih user-friendly opcija. Tamo gdje Jigginim ghostwrittenom Doktor progovori Another classic CD for y'all to vibe with, uvijek sam repao to rhyme with, što će mi, iskreno vjerujem, oprostiti svatko tko se ikada bacio u spajanje riječi preko beatova. Jer, jebeš mi sve ako se na jednom mjestu ikada našlo toliko sočnih podloga koje bez problema bude najdublje nagone za repanjem koliko na albumu koji je ne samo svojim imenom nego i duhom i zvučnim zaokruživanjem zaključio reperske devedesete. Uz njega se, naravno, moglo itekako tečno repati, tako da svatko automatski zvuči jedno 65-70 posto bolje (osim mene, jer ako sam ja u startu odmah bio na 92 posto, onda sam se mogao poboljšati samo za dodatnih 8), ali ovo s vibrom ima mnogo više smisla. Uz ovaj se album moglo tulumariti, pisati, kuhati, igrati na karte, voziti, spavati, pripremati za izlaske, štogod ti padne na pamet, a i džointi smotani na poleđini njegove CD kutije pucali su nekako kvalitetnije. Samo još jedan klasik za vas sve, jel, niska gromoglasnih klupskih hitova i kultnih igrača s klupe ("Fuck You", "Housewife" i najveća "Xxplosive") koja ugovor maksimalne minutaže opravdava učinkom kakvom se ni Kobe nije nikad približio. Dreovom se novom povratku više nitko i ne nada; ja osobno nisam ni nikad prije, jer je za razliku od umjetnika Kanyea i pop-svuduše Pharrella, on ipak simbol jednog vremena i jednog zvuka. Menadžer G-funka. Koji kaže i da still got love for the Split! (Gogo)

 

394. KARATE - The Bed is in the Ocean (Southern 1998.)
Štrebersko jazzy kuliranje s tendencijom prelaska u neilyoungovsku emo krčenje gitarom. Post-rock i štošta još. Sve minimalno, a ponovo tako golemo. Naravno da me netko kupio tek kada mi je pustio: German kids, Croatian kids just like American kids, we know. Ponosni Hrvat. Tko bi rekao? (Dražen)

 

393. SLICK RICK - The Art Of Storytelling (Def Jam 1999.)
Najistaknutija kvaliteta četvrtog i posljednjeg albuma repera kojeg se generacijama držalo za najuvjerljivijeg storytellera u branši je eksploatacija njegovog glavnog fortea, stila. Doprinijeli su tome u većoj ili manjoj mjeri odabir podloga, iskustvo i sazrijevanje vještina, diverzifikacija tema i ideja kojima se institucija hip-hop liricizma Slick Rick poigrao i tko zna što još, ali rezultat - stil! Toliko stila! Tako kompletan reper... (Davor)

 

392. OP8 - Slush (V2 1997.)
Lisa Germano + Howe Gelb + Joey Burns + John Convertino. Dobro pretpostavljate kakav je rezultat. (Dražen)

 

391. THE NEW BOMB TURKS - !!Destroy-Oh-Boy!! (Crypt 1993.)
Zasigurno jedna od najboljih punk rock ploča ikad. Kamen temeljac. Warp-speed garage punk rock. (Vrana)