40. PRIMUS – Brown Album (Interscope 1997.)
Pišući o prvom studijskom albumu Primusa “Frizzle Fry” rekli smo da bi mu svaki čovjek kadar probaviti Primus trebao posvetiti nešto pažnje; kako tridesetogodišnji niz oda američkom Jugu, živopisnim likovima, njihovim životnim putovima, blue-collar zanimanjima, sportskim, kriminalnim, vojnim i inim uspjesima službeno započinje s “Frizzle Fry”. Ali Les Claypool je nakon “Brown Album” pamtljive trenutke svoje diskografije uglavnom stvarao na solo pločama i side projektima, čime se želi reći da je “Brown Album” neslužbeno kraj spomenutog niza oda. Glasan, nasilan i prljav kraj - najbolji tip kraja. I svatko mu treba posvetiti nešto pažnje, čak i oni koji misle da nisu kadri probaviti Primus. (Davor)

39. THE AFGHAN WHIGS – Gentlemen (Elektra 1993.)
Ranjena i razjarena pjevačka zvijer Greg Dulli i gitarist Rick McCollum, koji je svojim riffovima napajao cjelokupni noćni život poročnog velegrada, upoznali su se u pritvoru, jezgru najboljeg rock benda devedesetih dopunivši frajerom (basist John Curley) od kojeg je Dulli nabavljao travu kojom je krotio svoje nervoze i agresije te vječno klimavom bubnjarskom stolicom na kojoj su se svejedno izmjenjivali isključivo postojani udarači čije su palice palile i vlažile. The Afghan Whigs su stoga svakako dobro znali kako su metalne rešetke pičkin dim, i to ne onaj slatki, naspram mentalnih rešetki ćelija vlastitog tijela, mozga, srca i duše iz kojih se ne može umaknuti nikakvim planom. "Gentlemen" je psihijatrijski kauč na kojem je Dulli prvo pojebao zgodnu tajnicu i zavodljivu asistenticu prije nego što je počeo ne ispovijedati svoje grijehe, jer ne treba mu razrješenje, nego tražiti novi set opravdanja za opetovane ulaske u odnose iz kojih ne može izaći ništa dobro, pa onda ni on sam kada ih se jednom zasiti – Ladies, let me tell you about myself, I got a dick for brain... 'Cause she wants love and I still want to fuck. Kako terapeuta ne bi ni pokušao obmanuti svojom blagoglagoljivom zavodljivošću, cijeli je proces vršio gledajući nikoga drugog doli samog sebe u odrazu omeđenom oštrim, napetim, naelektriziranim rock'n'rollom s gradskih raskršća i iz soba čiji se prozori rastvaraju samo noću. Uz bol koju je primao taj mu je odraz vratio i bol koju je pružao – jedna ljubav, jedna bol – kroz neizdrživu 'My Curse', koja je dokinula potragu za uobličenjem emotivne ovisnosti u pjesme i koju je prekrasna gošća Marcy Mays i uživo mogla otpjevati iz samog centra kovitlaca međusobnog povrjeđivanja. Dopustivši svojem mačizmu, nuspojavi neželjenog gubitka povjerenja, pregolemu dozu ranjivosti, Greg se i na taj način približio vreloj osjećajnosti R&B baladera uz čiju je muziku – kao klinac koji je košarku igrao toliko dobro da je dostojne suparnike morao tražiti preko tračnica, u crnačkom dijelu grada – odrastao jednako koliko i uz klasične rock bendove i poslijepunkersko revitaliziranje. Sasvim se slučajno našavši u epicentru nezavisne eksplozije devedesetih, u svojim kockarskim odijelima The Afghan Whigs od kariranog Seattlea nisu imali previše koristi osim preuzimanja pogodnosti skretanja pažnje naglo zainteresirane javnosti, samo što ovi paklenski krugovi tjeskobe i iskušenja (Temptation comes not from hell but from above.) nisu imali nikakve šanse biti prihvaćeni kao poželjan model sjebanosti. Ali su svakom bijesnom i naizgled pripitomljenom notom ovog albuma upravo tako zvučali. (Gogo)

38. RAGE AGAINST THE MACHINE – Rage Against The Machine (Epic 1992.)
Od prve do zadnje stvari RATM drže vodu i frontu protiv licemjera, nasilja i načina života koji olako zaboravlja grijehe prošlosti. Još uvijek se čekaju nasljednici ovog benda koji je bio buntovan s razlogom, a skrečanje prebacio s gramofona na gitaru. Ne, to nisu nikada bili Audioslave. (Leo)

37. CAKE – Fashion Nugget (Capricorn 1996.)
Vrhunac zvuka ovog benda koji je ovdje naslagao hrpu balada i power pop himni, sve aranžirao na neponovljiv način (neponovljiv svima osim njima jer nikome drugome ne bi palo na pamet takvim pizdarijama uopće pokušati) i usput obradio Willieja Nelsona i Gloriju Gaynor. (LaMario)

36. BEASTIE BOYS – Hello Nasty (Grand Royal/Capitol 1998.)
Lansiranje u svemir s hrpom ploča i košarkaškim igralištem. Kako bi se lakše snašli u novom okruženju, sa sobom su poveli vanzemaljca Leeja Perryja, čovjeka koji komunicira s UFO-ima i Mixmaster Mikea. (Leo)

35. THE DISMEMBERMENT PLAN – Emergency & I (DeSoto 1999.)
Činjenica da je izdan na Jawboxovoj etiketi ima tek nekakve, koliko god male veze s trećim albumom The Dismemberment Plana. Činjenica da je Jawbox pak izdavao na Dischordu nema pak gotovo nikakve, ali Travis Morrison i ekipa su bili ti koji su iznijeli štafetu glazbe Washington D.C.-ja u novo tisućljeće, ne obazirući se u dovoljnoj mjeri na prošlost da bi se reklo da su stavili točku na I D.C.-glazbe devedesetih ili nešto slično; nisu imali vremena gledati u prošlost zbog jebene štafete. Bend je to koji zapravo ima jako malo veze s ičim osim s The Dismemberment Planom. Istovremeno bend koji je stilski zatvoren u sebe i otvoreno pop bend. Battlesi i Beatlesi devedesetih. (Davor)

34. MERCURY REV – Deserter’s Songs (V2 1998.)
Ovaj nebeski skup melodija u sjećanje priziva upokojeni CD shop Continental Megastore (preko puta Interkontija) koji je 90-ih znao dobivati kojekakva zanimljiva izdanja. Jedan od zaposlenika te institucije je imao nevjerojatnu sposobnost da minimalnim pokretima usta i nepomičnim tijelom iskomunicira kako još nisu nabavili tada aktualni album Mercury Rev. Sliku tog prodavača možete pronaći na onom ogromnom Hall of Shame zidu bahatosti @HR. Za to vrijeme “Deserter’s Songs” je ostao isti, čist, neokaljan i prekrasan. (Željko)

33. PEARL JAM – Vs. (Epic 1993.)
Bla, bla, bla, prokletstvo drugog albuma, bla, bla, srać, srać, truć, truć. Ovo nije najbolji album Pearl Jama, ali je svejedno odličan. Uz “State Of Love And Trust” (koja nije na ovom albumu), mislim da je “Indifference” najbolja pjesma koju su kraljevi flanela napravili. (Ante)

32. AIR – Moon Safari (Source/Astralwerks 1998.)
Soundtrack za svaki lijepi trenutak vašeg ili bilo čijeg drugog života. (Emir)

31. THE FLAMING LIPS – The Soft Bulletin (Warner 1999.)
Eksperiment na albumom "Zaireeka" bio je ključan za budući smjer benda koji će ubrzo drastično raskinuti sa svime čime se bavio na početku karijere i veći dio devedesetih. Nakon toga je iz laboratorija Davea Fridmanna krajem devedesetih stigao taj novi, sintetički savršeniji, pop zvuk, odnosno sonični lijek koji kao da pokreće neka drevna kozmička energija – empatični retro futurizam! Nevjerojatno, ali ti spasonosni zvuci kao da su godinama čekali biti odsvirani. Wayne Coyne je iznenada mutirao u karizmatičnog prosijedog proroka, Stevenu Drozdu, paranoidnom ovisniku u usponu, ukazale su se nove kozmičke melodije, a Michael Ivins je odjednom počeo izgledati normalno i uhranjeno. Dobili smo čaroban kemijski spoj u kojemu priče o smrtonosnoj anksioznosti ("Suddenly Everything Has Changed"), Supermanu izdajici ("Waitin' For A Superman") i nezaobilaznoj smrti ("Feeling Yourself Disintegrate") zvuče nadahnuto i utješno. Pitanje još uvijek odzvanja: Will the fight for our sanity be the fight of our lives? (Dražen)