390. ...AND YOU WILL KNOW US BY THE TRAIL OF DEAD - Madonna (Merge 1999.)

Drugi album Trail Of Dead lektira je za svakog pravog emo noisera. Album otvara "Mistakes And Regrets" koja usprkos nedodirljivom statusu "Source Tags And Codes" jest najbolja TOD stvar. Od nje nadalje ulazite u psihodelični svijet pseudomitologije po TOD-u. (Leo)

 

389. SEPULTURA - Chaos A.D. (Roadrunner 1993.)
Jako je malo albuma koji imaju ovako ubitačan početni trio kao što je "Refuse/Resist", "Territory" i "Slave New World". Jako je malo albuma koji imaju ovoliko efektnih parola poput "Chaos A.D.". Jako je malo metal grupa koje su bile spremne primiti raznorazne utjecaje na vrhuncu svoje karijere i inkorporirati ih na ovako sjajan način. Jako je malo onih koji su u vrijeme objavljivanja ovog albuma mogli i pomisliti da će Max Cavalera za koju godinu napustiti grupu koja će bez njega djelovati sljedećih 20 godina. (Emir)

 

388. DALEKA OBALA - Mrlje (Croatia Records 1993.)
Možete vi misliti što hoćete, ali nije kod nas bilo dostojnijeg nasljednika urbane poezije Johnnyja Štulića nego što je, u svoje vrijeme (koje, eto, nije bilo njegovo vrijeme) bio Marijan Ban. Nitko prije ni poslije njega nije toliko uspio u tome da svakodnevne situacije pretvori u pravu, ozbiljnu poeziju, niti u tome da neke kompleksne životne istine izrazi na lak, jednostavan i puku razumljiv način. Čisti talent, reklo bi se.
Iako nije najbolji album Daleke obale, na "Mrljama" ta njegova vještina itekako dolazi do izražaja. Mrvicu nekonzistentna ploča, to je činjenica i to će primijetiti svatko, ali i ploča koja nam je donijela prekrasno razoružavajuću "Ovo nije moje vrijeme" (o kojoj eminentna hrvatska pera pišu vrlo zanimljive eseje u najčitanijim dnevnim novinama), ultimativnu ljetnu pjesmu "Upeklo je sunce", nježnu, proživljenu i dirljivu domoljubnu "Mojoj lijepoj" u kojoj nema ni truna mržnje prema 'drugome' i 'tuđem', već samo ljubavi prema svome, zajebantsko programatsku "Volim Jimija" i zanimljivu obradu Neil Younga "Na rubu sna (Hurricane)". I, jasna stvar, nezaobilaznu "Maricu" koju su svi pjevali barem jednom u životu i bez koje ne može proći niti jedan srednjoškolski tulum.
Možda niste ni svjesni toga, ali da nema ovog albuma životi bi vam bili siromašniji. (Andrija)

 

387. PUBLIC ENEMY - Muse Sick-n-Hour Mess Age (Def Jam 1994.)
Društveno angažirana hitoidnost koja će vas po peti put natjerati da partijate za pravo borbe protiv. (Leo)

 

386. WHISKEYTOWN - Faithless Street (Mood Food 1995.)
Prije nego je Ryan Adams (p)ostao samo Ryan Adams, postojao je Whiskeytown. Ovoj alt-country grupi debut album "Faithless Street" odmah je donio uspjeh kod publike, ugovor s Geffenom i pažnju mnogih glazbenika koji su kasnije surađivali s njima. Cijela priča je ipak trajala još svega pet godina, a Ryan Adams i danas na svojim solo koncertima zna izvesti poneku pjesmu s ovog albuma.

 

385. FOUNTAINS OF WAYNE - Utopia Parkway (Atlantic 1999.)
Nije da su to sad bili baš neki ultraubojiti hitovi, ali iz sebičnih mi razloga nikako nije drago što su Fountains Of Wayne najviše neredića na ljestvicama singlova napravili uz doskočice "Sink To The Bottom", "Denise", "Stacy's Mom" i "I Want An Alien For Christmas", kojih se ne bi posramili ni Tutti Frutti Band i njihove fudbalerke osamdesetih. Nije da ne razumijem Chrisa i Adama u njihovoj želji i sposobnosti da budu novovjekovni The Cars, alkemičari novovalnog power popa koji redovito strukturiraju u fantastične poletne pjesmice koje odvode na vrhove chartova i u pune dvorane, što je to-do popis koji su riješili umalo pa u potpunosti, osim, je li, ove komponente tržišnog uspjeha koji bi ih izveo iz sfere kulta za neumorne kopače. Ali ovaj divni, prijateljski bend ipak znatno više volim kada mi tijekom vjetrovite vožnje sunčanog dana po širokim ulicama, podšišanim travnjacima i zapravo preuskim šoping centrima američke suburbije pričaju melankolične priče o golemim, zagušujućim proporcijama sitnih osobnih poraza. Kakve je bendovim autorima, zapravo, taj raskorak između kvalitete i priznanja i dodatno osigurao, i koje bi, kao nasmiješeno lice na napornom tulumu uz bazen, potpuno i zasjale tek u društvu živahnih poskočica. Na "Utopia Parkway" i te su poskočice zgodne i zabavne, ali kvintet asova čine "The Valley Of Malls", najsrcolomnija "Troubled Times", "A Fine Day For A Parade", "Amity Gardens" i "Prom Theme", za sve neutješne maturante. (Gogo)

 

384. PALACE MUSIC - Viva Last Blues (Drag City 1995.)
Brada, akustična gitara, duh Grama Parsonsa, konji, flora i fauna, zalasci sunca iza saluna, kotao graha na logorskoj vatri; mislim, kako drukčije nazvati muziku kojom se sredinom devedesetih Will Oldham djelomično pozdravio od svoje glumačke karijere i akademskoga gubljenja vida nego country? Onostrane naježenosti, brutalne oštrine osjećaja, introspekcije onkraj svjesnog uma, razumijevanja seksualnog mraka, da, naravno, zbog čega se njegovu kantautorskom stilu countryja u pravilu i priključivao pridjev alternativni, samo što smo onda trebali biti dosljedni i termin alt-country rezervirati samo za Willa, kasnijeg Princa od Bonnieja Billyja. Jer raznorodne i raznorazne Palace-inkarnacije doista nisu imale pretjerane sličnosti s galopirajućim gitarskim hordama bezdepresivne americane, kao ni s finom ispeglanošću i ulaštenošću Nashvillea. Odnosno, jesu, imale su pregršt sličnosti s početnom iskrom iza pjesme, s onim trenucima u kojima se pjesma rodi daleko prije finalnog uobličenja, sa startnom neuhvatljivom emocijom koja je porine. No tamo gdje bi i dobri i loši, i majstori i prevaranti, pjesme nadograđivali i strukturirali nužnošću zanata udaljavajući se od zametka, Will Oldham ga je mogao rastezati i koristiti za pokrivanje ne samo cijelih pjesama nego i albuma, zbog čega "Viva Last Blues", vrhunac prve faze autorove diskografije, i zvuči kao psihoanaliza s ciljem daljnjeg zamagljenja razlika ida, ega i superega, a zvuči i prekrasno. Jednom sam ga davno intervjuirao, pa Willov kućni broj u Louisvilleu još uvijek čuvam u adresaru mobitela, ako mi ikad zatreba. Iako su u tom slučaju albumi uvijek dovoljni. (Gogo)

 

383. CINERAMA - Va Va Voom (Cooking Vinyl 1998.)
Nakon što je privremeno zatvorio Wedding Present, Gedge se okrenuo Cinerami. "Va Va Voom" je predigra za remek djelo "Disco Volante" koje je uslijedilo dvije godine kasnije gdje se David predstavlja u vidu neposrednijeg, osjećajnijeg pripovjedača koji se više ne krije iza zida gitara. (Željko)

 

382. THE WALKABOUTS - New West Model (Glitterhouse 1993.)
Čitate li ovo, onda vjerojatno znate kako jedan manji dio svojeg vremena, jer glupo bi bilo pretjerivati, tu i tamo provedem na nekome koncertu, svjestan kako je i to jedan zahvalan i inspirativan vid umjetnosti i mogućnosti za provođenje večeri. Nikada ne možemo znati što bi bilo da su se okolnosti drukčije posložile, ali jednu od najvećih zasluga za to što godišnje odem na desetak (ili stodesetak) koncerata imaju upravo The Walkabouts i njihov koncert ljeta 1996. u Zagrebu na terasi Jabuke. Snimka te svirke još se uvijek da vidjeti u noćnim popunama HRT-ova programa, i na njoj će pažljivo oko uočiti i moju narančastu R.E.M. majicu i njezino oduševljeno skakanje, koje uvjerljivo svjedoči o ljepoti sjajnoga koncerta. Da je taj prvi odlazak na koncert izvan Splita bio razočarao ovoga srednjoškolca, tko zna, možda bi se on bio okrenuo nečemu drugom, a ovako je postao teški ovisnik, zbog čega sam Chrisu, Carli i ekipi dovijeka zahvalan. Tadašnja je turneja promovirala album "Devil's Road", a osobno sam u ovom izboru glasao samo za ugodnu kolekciju obrada "Satisfied Mind", ali ovaj je napeti album (uz "Setting The Woods On Fire") ipak ponajbolja ilustracija onoga što je Neil Young ostavio u zalog i korijenskom krilu scene Seattlea. Logo Sub Popa meni ni onda nije trebao kao opravdanje, nekim mojim prijateljima ipak jest, ali odlaskom s etikete bend je polagano počeo postajati nebitan. Ali u "New West Motelu" uvijek ima slobodnih soba. (Gogo)

381. SEBUTONES - Psoriasis (Metaforencics 1996.)
Kanađani iz Halifaxa u Nova Scotiji, Sixtoo i Buck 65, dva čudaka ali i ovjerena štovatelja old-school-hip-hopa na svojem kolaborativnom debiju izmjenjuju vlastite outsiderske intetpretacije temeljnih hip-hop formula, ali i navješćuju nove ideje koje će izvršiti golem utjecaj na razvoj nezavisnog backpackerskog i inog novovjekovnog alternativnog hip-hopa. (Davor)