380. SMOG - The Doctor Came At Dawn (Drag City 1996.)
Mračna ploča o tome kako nestaje ljubav. "All Your Women Things" to detaljno opisuje i postaje vrhunac nečeg što bi se moglo zvati rani Smog. Još uvijek je to lo-fi snimak gitare i bubnja. Trube i ostali instrumenti dolaze nakon doktora. (Vrana)

 

379. THE BLUETONES - Expecting To Fly (Superior Quality/A&M 1996.)
Najbolje čuvana tajna brit-popa. Album kojeg će se malo tko sjetiti, a koji od početka do kraja na najbolji mogući način sublimira jedno glazbeno razdoblje. Šteta je samo što, osim ranijeg EP-a "Are You Blue Or Are You Blind?", The Bluetones nisu snimili materijal na razini ovoga. Daleko od toga da su ostali albumi loši, ali nisu na ovoj razini. (Emir)

 

378. ANTHRAX - Sound Of White Noise (Elektra 1993.)
Koja je to bila borba nekada. Imati neko izdanje prije svih. Pred ljeto 1993. Stara i ja upadamo u legendarni pulski Argus Noise Shop jer ja silno želim kupiti bilo koji vinil. Lik mi kaže da mu je upravo stigao novi album od Anthrax s novim pjevačem (John Bush), a ja Staroj odmah signaliziram da vadi novčanik. Sljedećih par dana ekipa dolazi kod mene s praznim kazetama. Napokon sam nešto nabavio prvi. Tek nakon ljeta kužim da na ploči nema pjesme "Black Lodge" jer očito nije stala na vinilno izdanje. Uglavnom, John Bush taman uletio kako bi bendu sačuvao nešto mlađe publike koja više nije toliko bila zagrijana za thrash spiku. I dobro mu je išlo. (Dražen)

 

377. BUSH - Razorblade Suitcase (Trauma 1996.)
Mislite vi o njima što god želite, slobodno dajte. Smatrajte ih šugavim britanskim kicošima koji su željeli uhvatiti grunge val. Smatrajte ih šminkerima bez pokrića. Smatrajte ih škvadrom koja je prodavala lijepa lica i koju glazba nije zanimala, a curice jesu. Smatrajte ih pozerima, plagijatorima i pizdekima. Stvarno, neka vam, mislite o njima što vas je volja, ali neosporna je činjenica da su i oni takvi nikakvi uspjeli napraviti nešto dobrih pjesama i pokoju stvarno odličnu.
Prvi album je bio gitarističkiji, ovaj je bio arty. Uspijete li zatomiti refleks na spomen pridjeva kojim završava prošla rečenica i ostavite li se ciničnih komentara koji su ionako nezdrava navika možda i shvatite da arty ipak ne mora biti uvreda i da između toga i preseravanja ne stoji znak jednakosti. Ne uvijek.
Ovdje momci to dobro balansiraju, čak i ako malo skliznu u (pretjeranu) patetiku ili larpurlartistički artizam, brzo se vrate na pravi put i ožežu onako baš lijepo, iskreno. I iz tog balansiranja izađu neke baš dobre pjesme. I pokoja stvarno odlična. (Andrija)

 

376. FUN LOVIN' CRIMINALS - 100% Colombian (Capitol 1998.)
Nakon megauspješnog prvijenca njujorški trojac se vraća s nešto skuliranijim albumom na kojem veličaju Berrya Whitea, bodege i, naravno, život u New Yorku. (Leo)

 

375. SOCIAL DISTORTION - Somewhere Between Heaven And Hell (Epic 1992.)
Barem sa stanovišta službene muzičke povijesti, sudbina je Mikeu Nessu iz svojega pohabanog špila na početku bila podijelila sasvim solidne, čak i vrlo zavidne karte. Muvanje po opjevanoj OC-sceni, škartavanje ekipe koja će zatim osnovati The Adolescentse te snimanje legendarnog albuma "Mommy's Little Monster", nakon kojega će Mike heroinskoj igli i vlastitoj interpretaciji legalnog posvetiti više vremena negoli bendu te naposljetku i završiti u zatvoru. Još jedna priča o brzinskom punk-izgaranju i one-album-wonderu bila je napisana, samo što njezina glavnog lika nitko nije pitao slaže li se sa svime. Vrativši se muzici poduprtoj vlastitim mišićima koji ne ostavljaju ni najmanjeg dojma u kakvoj su teretani klesani, Mike je zajedno sa svojim vjernim prijateljem Dennisom Danellom i još jednom ritam-sekcijom pokazao da je spreman posvjedočiti kako je doista zaslužio istaknuto mjesto u punk-rock legendi, ali pod znatno drukčijim uvjetima, onima zbog kojih je omiljena Socka do danas postala i ostala jedan od ključnih bendova izvornog rock'n'rolla - pogledajte samo donji spot, može i bez tona, i sve te ljude s kokoticama, tetovažama, jeans-jaketama i biljarskim štapovima. Sve je jasno. Na ovom je mjestu mogao stajati bilo koji od tri albuma benda iz devedesetih, odnosno, svi su morali biti znatno više, ali iza naizgled uvijek iste i uvijek jednako efektne izmjene akorda ne čuju svi zvuk i stav kojima je Mike Ness bio Johnny Clash puno prije Billyja Bragga. Ja da. O, da. (Gogo)

 

374. PANTERA - Cowboys From Hell (Atco 1990.)
Iako bi mnogima bilo logičnije da se "Vulgar Display Of Power" nalazi na ovoj listi (eto, odao sam 'tajnu' - ne nalazi se), upravo je "Cowboys From Hell" na najbolji način sublimirao sve ono što je Pantera radila u svojoj karijeri. Phil Anselmo je kasnije zvučao dosta zajebanije, nije bilo toliko falseta kao na ovom albumu, ali ovdje je zvučao potpuno sirovo, prirodno. O rifovima koje je Dimebag Darrell isporučio na ovom albumu nema potrebe pisati, a koliku je ulogu tada MTV imao dovoljno govori i činjenica da je zahvaljujući "Cemetery Gates", odnosno neprestanom vrćenju te pjesme, Pantera nakon toga imala višestruko veći status na metal sceni. (Emir)

 

373. MOBB DEEP - The Infamous (Loud 1995.)
Ispast će da zagovaram nasilje, ali postojalo je vrijeme u kojem hip-hop nije bio igra za curice. Jebiga. Naime, detaljno demoliranje kojem ga je Jay-Z podvrgnuo u svojoj "Takeover", to bolnije jer je bilo toliko opušteno, veselo i bezbrižno, Prodigyjevu je statusu naštetilo znatno više nego što se to u startu očekivalo, mada, ako je i jedan Nas jedva preživio granate iz stihova, morali smo znati da se neslavni mladac neće lakoćom izvući, koliko god talentiran bio. Ako silaznu putanju karijere nakon tog dissa još i možemo shvatiti kao nuspojavu velikih promjena na sceni općenito, bizarno je da se, čini se, olako zaboravlja i sve što je sa su-poručnikom Havocom kao Mobb Deep napravio prije toga, posebno ovo remek-djelo maloljetničkog nihilizma uzgojenog na plodnom betonu Queensbridga, gnojenom krvlju nebrojenih obračuna. "The Infamous" naprosto isisava sav zrak ne samo iz prostorije nego i iz kvarta u kojem se sluša, svojim postojanim, nepoljuljanim real-shit/underground podlogama i rimama kroz koje su ovi official Queensbridge murderersi zapravo pokazali kako im je svakodnevnica skroz okej, čim je u svojim pjesmama žele još malo zacrniti. Album koji se, bez obzira na sve, u pripadajućem stanju svijesti sluša lakše nego ikoji drugi - samo treba paziti da glava ne otpadne od pretjeranog noddinga - može se pohvaliti i legendarnom 'Shook Ones Pt. II', uz 'Kum 2' najjačem dokazu da nastavci zaista mogu nadmašiti izvornike. (Gogo)

 

372. MOBY - Everything Is Wrong (Mute 1995.)
Svi oni koji su Mobyja zavoljeli par godina kasnije s "Play" i "18" albumima, a nisu obraćali pažnju na ono što je on radio prije toga, vjerojatno bi i dan-danas doživjeli šok kada bi poslušali "Everything Is Wrong". Moby je na ovom albumu zajahao na valu rave kulture, napravio tako reći himnu cijele te generacije ("Feeling So Real"), nagovijestio i svoju komercijalnu elektronsku crtu ("Everytime To Touch Me"), ali i u više navrata pokazao svoju punkerske/hard core korijene ("What Love?"). Nevjerojatno čudan album. (Emir)

 

371. KUD IDIJOTI - Mi smo ovdje samo zbog para (Helidon 1990.)
'Mi ćemo uvijek biti jači od onog tko nas tlači, doći će trenutak istine; Mi ćemo uvijek biti jači od onog tko nas tlači, pjevat ćemo pjesmo pobjede; Odjebite od mene svi'.