370. THE CHILLS - Soft Bomb (Slash 1992.)
Otkad sam prvih dana gimnazije na kioscima uočio narančastu naslovnicu s fotkom najboljih, najvećih i najdražih R.E.M., Heroina Nova mi je preko noći postala omiljeno srednjoškolsko štivo, koje sam gutao od korica do korica, pa čak i audiofilsku rubriku. Uz užitak u informacijama, magazin mi je pružao i neizmjernu frustraciju zbog nemogućnosti realne nabavke velike većine albuma o kojima su poetizirali moji najdraži recenzenti. Okretanje situacije nabolje kulminiralo je kasnijim upoznavanjem prznice Pere Glodića i dubokim sprijateljavanjem s Ozzyjem Milatom, no jedan golem dio žudnje nisam si uspio utažiti na vrijeme. Profesor Juraj Šiftar napisao je gomilu krasnih stvari, naravno, ali u meni su posebne brazde zaorali tekstovi o Willu Oldhamu te škrinjama blaga nepresušne novozelandske scene, ponajprije organizirane oko etikete Flying Nun. Od svih bendova te dvootočne države, ja sam na vrijeme čuo samo razmjerno komercijalnije The Mutton Birds - koji bi se našli i u prvih četrdesetak ove ljestvice da sam se usudio glasati za "Nature", kompilacijski spoj po šest pjesama s njihovih prvih dvaju albuma, a koji su mi tada izmicali iz ruku - da bi se s tajanstvenim perjanicama scene počeo upoznavati po dolasku na fakultet, ali i do danas me prati dojam da rupe nikada nisam uspio sanirati do kraja. Morao bih malo navratiti do Vrane, da vidim što se može učiniti po tom pitanju. Kakogod, krasni "Soft Bomb" grupe The Chills, jednih od pripadnika katapultnog izdanja "Dunedin Double EP", svakako predstavlja odličan početak za arheološko istraživanje, jer svojom oceanskom plahtom ugodno prekriva prozračan i deklišeiziran indie-pop, kako grupe tako i komunikativnijeg dijela scene. S druge strane, predstavlja i neodgodiv kraj, jer je teško zamisliti da išta može biti jednako lijepo, pa zašto se mučiti? (Gogo)

 

369. SUPER FURRY ANIMALS - Radiator (Creation 1997.)
Suncem okupana psihodelija velške formacije se ovdje predstavila u svojoj punoj ljepoti razuzdanih melodija, eklektike i hrpe stvari koju razumije još samo Gruff Rhys, a vjerovatno ni on u potpunosti. (Željko)

 

368. L7 - Bricks Are Heavy (Slash 1992.)
L7 su dokaz kako se žene bespravno šikanira u roku. "Bricks Are Heavy" je 'heavy' i uvjerljivi punk manifest života autsajdera u kojem nema mjesta okolišanju. (Leo)

 

367. SMOG - Knock Knock (Drag City 1999.)
Bill je kroz godine nadrobio hrpu albuma, od čega veliku većinu podjednako kvalitetnih.Ovaj se pak izdvaja kao nekakva prekretnica, kao izlazak iz lo-fi podzemlja prema višim razinama postojanja, a uz to ima i gomilu sjajnih pjesama (od kojih posebno treba izdvojiti uvodnu "Let's move to the country", himnu svih uzaludnih ljubavi). Formula je uvijek ista, hladno recitiranje lucidnih stihova plus nenametljive minimalističke podloge jednako je Smog, a ovdje je prezentirana u potpunosti i to stvarno vrhunski - "Cold Blooded Old Times" ultimativna je Callahanovska mantra kakvima će nas zasuti na kasnijim zrelijim i barem zvukom mekšim albumima, dok su na primjer "Hit The Ground Running" i "Teenage Spaceship" klasične rano-smogovske poetske vježbe. (LaMario)

 

366. WEEN - Chocolate and Cheese (Elektra 1994.)
Jedna od najpamtljivijih bitaka koje je dvojac neprijatelja popularne glazbe iz New Hopea u Pennsylvaniji izgubio naoružan svime što su u pop glazbi mogli okrenuti protiv sebe same. Na četvrtom, ali prvom studijski snimljenom albumu posvećenom tada netom preminulom Johnu Candyju, Ween je upravo onakav kakvim ga fanovi žele pamtiti. (Davor)

 

365. BUTTHOLE SURFERS - piouhgd (Rough Trade 1991.)
Pokušaj probijanja u mainstream ... Smjela ideja koja u ovom pokušaju ipak nije uspijela. Obrada Donovana "Hurdy Gurdy Man" kao vježba za "Pepper" koji će izbacit nekoliko godina kasnije. (Vrana)

 

364. THE JON SPENCER BLUES EXPLOSION - Extra Width (Cript 1993.)
Većina JSBX albuma je ostala u sjeni "Orangea", a možda najviše bespravno upravo "Extra Width" koji reže, savija i ubada na pravim mjestima u pravo vrijeme. (Leo)

 

363. MODEST MOUSE - This is a Long Drive for Someone With Nothing to Think About (Up 1996.)
Prvi album nagovijestio je da ova ekipa upada negdje između Built To Spill i Superchunk poetike, dodavši joj dozu jedne novomilenijske nervoze koju su tako sjajno odražavali kreštavi emo vokal Isaaca Brooka i pospanost ritam sekcije isprekidana frustriranim gitarama koja je uz indie i grunge korijene nešto posuđivala i od post rocka (zato su oni valjda svojevrsni post-indie rock). Modest Mouse su praktički idealan nezavisni bend nultih, bend koji je pokazao da i nakon glazbeno veličanstvenih '90-ih suburbija i dalje ostaje suburbija, a bijeg iz laži i licemjerja nije moguć ni uz pomoć seksa, droge i slave. Oni su za zlatno doba indie-rocka ono što su prvi punk/novovalni bendovi bili za post-Woodstock klasičnu rock glazbu, alarm za buđenje iz sna. Tu atmosferu pozitivnog beznađa razradit će puno detaljnije na sljedećim sjajnim albumima, ali i ovaj rani uradak stoji ponosno kao dokaz da su već s prvim kilometrom znali kamo voze, mada su malo pretjerali s vremenom provedenim za volanom (da je skraćen za 20 minuta, bio bi ovo puno uvjerljviji album). (LaMario)

 

362. EELS - Beautiful Freak (DreamWorks 1996.)
Prvijenac koji je prilično dobro definirao kasnije radove. Mrak s natruhama svjetla. (Željko)

 

361. KOOL KEITH - Black Elvis/Lost In Space (Ruffhouse 1999.)
Afrofuturizam s notom neočekivanog humanizma i apsolutnog sprda sa svim što se smatralo/smatra cool. (Leo)