360. DÄLEK - Negro Necro Nekros LP (Gerb Blandsten 1998.)
Nije rock, je noise, je hip-hop, možda je elektronika. Najjači eksperimentalni bend na hip-hop sceni i najjači hip-hop bend na eksperimentalnoj sceni posljednjih petnaest godina na svojem debitantskom albumu spaja tvrde hard-core hip-hop beatove, razvedene soundscapeove i orijentalne semplove sa surovim i mantričnim, političkim i poetskim tekstovima odličnog, za svoje vrijeme poprilično nekonvencijonalnog repera Däleka na podlogama kolege mu hip-hop outsidera, odličnog producenta Oktopusa. (Davor)

 

359. ARAB ON RADAR - Rough Day at the Orifice (Oppoppop 1998.)
Anti-PC ponašanje. Silovanje ušiju na neugodno neugodan način. Deepear penetracija koju bi većina prijavila policiji. (Leo)

 

358. BRUCE SPRINGSTEEN - The Ghost Of Tom Joad (Columbia 1995.)
Redovitu, općeprihvaćenu konstataciju kako je izblijedjeli, škrti "The Ghost Of Tom Joad" najbolji Springsteenov album u devedesetima, u pravilu će uslijediti ograda kako u tome desetljeću baš i nije imao ozbiljnu konkurenciju. Što tehnički i nije daleko od istine dok se zadržavamo na brojci od još samo dva studijska albuma, ali kada ta dva nepošteno odgurivana "Lucky Town" i "Human Touch" poslušamo svojim ušima uvidjet ćemo kako bi bili dali fantastičan mainstream pop-rock album, da su svojih najboljih dvanaest pjesama udružili u jedno izdanje i još kao luksuz zalijepili sjajne "Secret Garden" i "Streets Of Philadelphia". Nije Bruce u to vrijeme pisao ništa manje ili lošije, samo je snimao nešto manje, napokon pronađeni osobni mir ne mogavši uživati u potpunosti, bivajući svjestan svakodnevnih tragedija onih kojima se američki san vrlo brzo pretvorio u noćnu moru. "The Ghost Of Tom Joad" okvirnim je stilom povratak minimalizmu "Nebraske", čiji asketski country-folk ovdje nadograđuje kinematografskim postupcima, preciznom naracijom i upozorenjem da su Steinbeckovi plodovi gnjeva još uvijek jedina hrana za brojne nesretne male ljude. Toplina i razumijevanje kojima priča njihove sudbine, kao i autorov hipnotički narativni vokal, album unatoč teškom sadržaju čine vrlo ugodnim za repetitivna slušanja. U periodu od petnaest godina od objavljivanja, Bruce se njegovoj uvjerljivosti i ljepoti približio samo jednom ("Devils & Dust"), možda dvaput ("Magic"), ali ih nipošto nije uspio nadmašiti. Najbolji Bruceov album devedesetih, da, ali i Bruceov posljednji genijalan album. (Gogo)

 

357. THE MOUNTAIN GOATS - Zopilote Machine (Ajax 1994.)
Treba reći da iz dubine svoje krhke duše prezirem frazu ‘moram priznati' (ne moraš priznati, brate; nisi na sudu), ali ipak moram priznati da nisam neki pretjerani ljubitelj ranih The Mountain Goats albuma. Dakle, sve ono što je John Darnielle napravio u nultima (devet ili deset albuma, ovisno o tome kako se broji) smatram pravim i autentičnim remek-djelima dok su mi rani radovi, oni iz devedesetih više kao skice, nešto između slutnje i nagovještaja onoga što će uslijediti kada se dragi John riješi prastarog kasetofona na koji se snima i prihvati nešto suvremenije produkcijske metode koje će njegovim pjesmama dati okvir kakav i zaslužuju.
"Zoplilote Machine" ipak je mnogo više od puke skice. Prvi pravi album The Mountain Goatsa u devetnaest kratkih pjesama (tek jedna zericu preko tri minute, a sve ostale ispod dvije i pol) donosi sve ono što će kasnije postati zaštitni znakovi benda. Imate tu kratke priče kakvih se ne bi postidio ni Carver, emocije bolne i sirove, začetke pop melodija koje su na kasnijim ostvarenjima dorađivane, pročišćavane i razrađivane i, najvažnije od svega, upoznavanje s ‘alfa parom', dvoje pijanaca čiji odnos prolazi kroz kojekakve scile i haribde, a koji su na kasnijim albumima dobili čitav ciklus pjesama koji je kulminirao na izvanrednom "Tallahassee" iz 2002.
Ako ste zaljubljeni u ovaj bend, a nema baš niti jedan dobar razlog da ne budete, "Zopilote Machine" vam može poslužiti kao divan međuobrok između onih većih, novijih i bogatijih proteinima. Ako se s bendom tek upoznajete može vas na početku možda malo odbiti, ali dovoljno je poslušati, primjerice, "Sinaloan Milk Snake Song" i odmah bi vam trebalo biti jasno s kakvim genijem imate posla. Ako vam nije jasno, bojim se da za vas nema spasa.(Andrija)

 

356. THE CRANBERRIES - No Need To Argue (Island 1994.)
Svaki se tjedan čekala neka top lista na lokalnom radiju kako bi se snimila verzija singla "Zombie" na kojoj ima najmanje radijskih džinglova. Jednom kada sam se dočepao cijelog albuma bilo je jasno da The Cranberries mogu dati puno više od distorzije s prvog singla. Trivia: 1.) Kaže mi Stara da je danima čekala da u music shop stigne CD kako bi mi ga mogla pokloniti za 13 rođendan; 2.) Bio sam zaljubljen u Dolores O'Riordan. (Dražen)

 

355. MELVINS - Houdini (Atlantic 1993.)
Naslov "Houdini" nadjeven je možda jer su Melvinsi tada izveli najbolji trik ikad; potpisati za veliku izdavačku kuću. Početak devedestih obilježen je velikim rock n roll prevarama samo što su ove za razliku od one sredinom 70-ih naivnošću i gramzljivošću velikih etiketa inicirane upravo od njih, a ne od prljavih pankera. Antislusi u sakoima na traperice poveli su se kao Meg Ryan za plastičnom kirurgijom i izdali hrpu bendova koji su znali iskoristiti trenutak i otplatiti kredite. Njihov major debi "Houdini" ima sve Melvins atribute - preciznost, osjećaj potrebe tuširanja i šljunka pod zubima, buku i neugodno rastezanje kompozicija do granice pucanja. Nekima najbolji Melvinsi, nekima samo jako super odlični Melvinsi. (Leo)

 

354. THE DISMEMBERMENT PLAN - ! (DeSoto 1995.)
Zajebana i nerafinirana post punk ploča benda koji će zadužiti indie scenu više nego što će to ona ikada znati. (Leo)

 

353. PRIMUS - Sailing The Sees Of Cheese (Interscope 1991.)
Drugi studijski album, prvi na major etiketi je s nekoliko neprikosnovenih hitova i do tada još neviđenom sviračkom umješnošću do petog Brown Albuma iz '97. bio Primusov album s najviše obzira za strukturu pjesme. Obavezna Primus literatura. (Davor)

 

352. ANI DI FRANCO - Dilate (Righteous Babe 1996.)
Post-prekidni album s najboljim i najdjelotvornijim fuck you ikada. (Dražen)

 

351. ALANIS MORISSETTE - Jagged Little Pill (Maverick 1995.)
Sonic Youth vjerojatno nisu na ovaj način zamišljali svoj teen age riot, ali čak i djeca buržuja imaju pravo na bunt, pa makar on bio izazvan i slabom ponudom rabljene odjeće u obližnjem second hand shopu. Alanis je s tek napunjenih 20 godina razvalila top liste zabilježivši trenutak kada zbunjena i bijesna klinka postaje zbunjena i bijesna žena, nadahnuvši pri tome hrpe tinejdžera (pouzdano znam za ove druge jer sam i sam skakao po sobi na prve taktove "All I Really Want"), ali i Severinu. Najluđe od svega, kada maknemo sav hype i rekorde prodaje na stranu, ostaje ovdje i dalje hrpa dobrih pjesama za koje je dobrim dijelom zaslužan Glen Ballard, čovjek koji je prste imao i u remek-djelima Michaela Jacksona - uz vječni "Ironic" kojega nisu uspijeli pokvariti čak ni Wilson i Vaughn, sjajno se drže i ostali singlovi, ma čak i one rijetke pjesme koje to nisu postale. (LaMario)