350. ...AND YOU WILL KNOW US BY THE TRAIL OF DEAD - ...and You Will Know Us By The Trail Of Dead (Trance Syndicate 1998.)

Prvi album TOD-a. (Leo)

 

349. DRIVE-BY TRUCKERS - Gangstabilly (Souldump 1998.)
Tek će prvo desetljeće novog tisućljeća biti onaj period kroz koji su Drive-By Truckers postali jedan od uske šačice najboljih bendova na svijetu, ali i za takav je pothvat, gotovo pa kvantni skok, trebalo uhvatiti odgovarajući zalet. A koliko je taj zalet bio pomno pripremljen i, unutar svojih ograničenja, savršeno izveden govori i još uvijek ničim okaljan status ni dosje benda, čak i nakon svih personalnih rošada u članstvu, ali i u popisu autora. Debitantski "Gangstabilly" predstavlja upravo sam početak ove briljantne karijere, zvukom koji je prvo apsolvirao uobičajenije i za devedesete očekivanije forme nove tradicije, da bi se postepenim bildanjem i širenjem prometnuo u najukusniji ne samo južnjački nego i sveamerički rock'n'roll lonac. Kombinacija još uvijek aktivnog amaterizma i nesputane zabave samog boravka u studiju šefa Pattersona Hooda ipak nije spriječila u demonstraciji svojih autorskih vještina, a Mike Cooley je svoj opus romantično-lakonske redneck-dekadencije najavio samo jednom pjesmom, ali kakva li je samo bomba ta "Panties In Your Purse"! Mnoštvo kasnije korištenih i razrađivanih motiva uvedeno je već ovdje, s vrhuncima u posvetama ikonama frajerskog stila kao što su opskurni soul-kantautor Eddie Hinton, legendarni Steve McQueen te zadnji i najvažniji Gregory Dean Smalley, Hoodov prika i kolega koji je i usred bolnog umiranja od side godišnje odrađivao više od 150 koncerata: I can't die now cuz I got another show to do. Ako umire čovjek, ne mora i rock'n'roll. Poslušajte cijelu pjesmu, naježit ćete se. (Gogo)

 

348. FUNKDOOBIEST - Which Doobie U B? (Immortal 1992.)
LA hip hop funksteri sa smislom za zabavu i sklonošću pušenja kanabisa. Svrstati bok uz bok s ranim albumima Cypress Hilla i Delinquent Habitsa. (Leo)

 

347. UNWOUND - Fake Train (Kill Rock Stars 1993.)
Noise rock umotan u dekonstruirani "Tom" - Tom Jonesa iz 1970. godine. Prvi od nekoliko vrhunaca u katalogu Unwound ali i jedna od nepravedno "izgubljenih" noise rock psihodelicnih avantura devedesetih. (Vrana)

 

346. LUSCIOUS JACKSON - Fever In Fever Out (Grand Royal/Capitol 1996.)
Svježa ploča za vruće ljetne dane. New York groove. (Leo)

 

345. IRON MAIDEN - Fear Of The Dark (EMI 1992.)
Neki fanovi baš ne vole rockerski prizvuk i povratak korijenima na albumima "No Prayer for the Dying" i "Fear of the Dark". Jasno je da su Maideni na tim albumima iskoristi neke stare šprance, ali s druge strane, čini se kao da je Dickinson (u kombinaciji s Gersom) na ovim albumima došao na svoje. Pogotovo u power baladi "Wasting Love" koja zvuči kao stvar koja se trebala naći na njegovom prvom samostalnom albumu "Tattooed Millionaire". Usprkos tome Dickinson ubrzo objavljuje da napušta bend, očito štuf Maiden cirkusa i željan samostalne karijere za koju planira drastičniji zaokret u zvuku što mu Harris u svom bendu svakako ne bi dopustio. Svejedno, ekipa je nakon tog albuma zaredala čak tri live izdanja ("Real Live One", "Real Dead One" i dvostruki "Live at Donington") i ponovo dokazala da su odlično uigrana mašinerija koja se jako dobro snalazi u novom desetljeću. Nakon toga počinje nesigurnije razdoblje, ali to je neka druga priča koja se nije uspjela probiti na ovu listu. (Dražen)

 

344. PEACH PIT - Suspicious Cargo (Earwing 1999.)
This was a conceptual product. Design guidelines were "minimalistic", "dynamics exploatation" and "no big words". Purpose was to make Peach Pit music acceptable for wider audience using (at that time successfull) Lunar-techniqueTM. We have packed our aggressiveness and neurosis into a nice and acceptable "post-rock" piece. (Peach Pit)

 

343. SON VOLT - Trace (Warner 1995.)
"Trace" je u principu nastavak "Anodyne" - nakon što su snimanjem najboljeg Uncle Tupelo albuma Farrar i Tweedy odlučili da je vrijeme da svaki krene svojim putem, potonji je kroz Wilco pokušao pronaći nove načine da obogati američku kozmičku glazbu, dok je Farrar jednostavno nastavio štancati Uncle Tupelo stvari do dana današnjeg. Naravno, kako to već biva, nigdje mu to nije bolje pošlo za rukom nego na prvom solo albumu koji staji rame uz rame s klasicima americane i čije domete nije nikada nadmašio. (LaMario)

 

342. BAD RELIGION - Stranger Than Fiction (Atlantic 1994.)
Nemam pojma u čemu je stvar - u pogođenoj produkciji, trenutku povijesti, kreativnim sokovima - ali Bad Religion nikada nisu zvučali bolje, kompaktnije i svježije nego u ovoj fazi nakon što su već ispucali mladenačku energiju i prodali punk korijene. Jednostavno, kao da su odlučili na najbolji mogući način zaokružiti karijeru albumom koji pršti od hitova i koji s jedne strane spaja jednostavnost ranih dana s sposobnošću konkretizacije ideja koju veteranski bendovi obično propuste iskoristiti jer zaglave u prog vodama (što se na kraju krajeva i njima dogodilo u fazama između ovog predivnog pozdrava mladosti). Ne znam, netko voli sirovost ranijih ploča, netko ozbiljnost kasnijih, nekima ide na živce Green Day zvuk ovog albuma, ali Green Day nikada nije snimio ovakvih bezgrešnih 38 minuta. (LaMario)

 

341. STEVE EARLE - I Feel Alright (Warner 1996.)
Kao što i sam naslov albuma i njegovo otvaranje istoimenom pjesmom kažu, Earle se ovdje konačno osjeća dobro. Nakon godina borbe s drogom i alkoholom, koji ga nisu spriječili da snima zanimljive, iako često jednostavne country-rock albume, čovjek je dobio nogu od izdavača da bi se vratio jači nego ikada, potpisavši za Warner i odmah izbacivši dva ponajbolja albuma u karijeri. Prvijenac za Warner, "Train A Comin" donio je dozu tame (nije ni čudo da se izdavaču učinilo kako bi uz njegovu priču najbolje išao cover na kojem je izgledao kao kopija Johnnya Casha) dok se Earle pozdravljao s demonima prošlosti, a ovdje je već u potpunosti prigrlio ulogu autora i zabavljača koji živi za i od svirke, a ne samo od šuta do šuta. "I Feel Alright" tako praktički započinje zlatno razdoblje njegove karijere koje uz povremeni kiks traje do danas i tijekom kojega će Earle odštancati 9 autorskih albuma u kojima će podjednako koristiti likove odmetnika, društvenog kroničara, pjesnika i rockera te se nametnuti kao jedno od pouzdanijih imena americane koje podjednako cijene i country tradicionalisti, ali i oni skloniji nešto ‘modernijim' izričajima. (LaMario)