340. SCUD MOUNTAIN BOYS - Massachusetts (Sub Pop 1996.)

Akustična kolekcija pjesama koje svijetu predstavljaju mračni talent Joe Pernica (Pernice Brothers, Chappaquidick Skyline i Big Tobacco). Priče iz života prepune tuge i tihih melodija. Country slow music. (Vrana)

 

339. THE AFGHAN WHIGS - 1965 (Columbia 1998.)
O The Afghan Whigs ću ovdje i još pisati, o The Boo Radleys i već jesam i još hoću, pa bih ovu prigodu mogao iskoristiti za jednu malu digresiju o tome kako ovim dvama bendovima nije zajedničko samo to da su najdraži bendovi mojeg srca i najbolji bendovi našeg svijeta, svaki u svojem žanru (prvi rock, drugi pop), odnosno u konkretnijim podžanrovskim specijalizacijama. Imaju i gotovo podudarne razvoje karijera, koje su se ionako odvijale otprilike u isto vrijeme, a ostali su i izvan interesa čak i kvazi-pratitelja, kamoli šire javnosti. Naime, oba su benda svojim prvim dvjema pločama na neki način vraćali dugove scenama s kojih su potekli (uvjetno, grunge i shoegaze) da bi trećim albumima ("Congregation" i "Giant Steps") svojim dijapazonom ideja i uvjerljivošću svirke tim scenama pokazali kako su ih itekako nadrasli. Slijedili su albumi-poluhitovi ("Gentlemen" i "Wake Up!") prema kojima ih i danas najviše prepoznaju, prije nego što su s "Black Love" i "C'mon Kids" snimili dvije od najboljih ploča svih vremena. Kako ni to nije bilo dovoljno da ih se počne doživljavati više od pola posto, na svojim su se posljednjim albumima, a oba su objavljena 1998., njihovi glavni autori odlučili potpuno opustiti i napraviti nešto veliko za sebe. Martin Carr si je dao oduška i na "Kingsize" pokazao kako njegovu neukrotivu talentu nitko ne može stati na put, dok se jebako Greg Dulli posvetio nečemu istodobno prizemnijem i svetijem. Ovo nam je posljednja noć u gradu, ajmo se dobro napit i uhvatit najzgodnije žene, uz upozorenje: You can fuck my body, baby, but please, don't fuck my mind. Nošen napaljenim gitarama i ukrašen cijelim soul-orkestrom puhača, gudača, orgulja i vatrenih vokala debelih crnkinja, "1965" je idealan album za pripremu večernjeg izlaska, ali i za svađu s djevojkom koja bi radije slušala "Moon Safari". Žene, štaćeš. (Gogo)

 

338. DRIVE-BY TRUCKERS - Pizza Deliverance (Souldump/Ghostmeat 1999.)
Prva dva ‘mala' albuma Truckersa možda nemaju epsku dubinu i širinu kasnijih dijela zbog kojih će DBT postati najveći americana bend nultih, ali se na njima itekako osjeti onaj dio šarma vezan uz veliko srce i oštru jezičinu južnjaka. Praktički, "Gangstabilly" i "Pizza Deliverance" su dio jedne cjeline, uvod u svijet znojnih potkošulja, rabljenih gutača benzina, nelegalne gradnje, korumpiranih političara, perverznih crkvenjaka i bijednih egzistencija (svaka sličnost sa stvarnim životom namjerna), uvod u kojem bend još uvijek nije znao što točno treba raditi, ali je itekako znao kamo želi stići. "Pizza" ima malo više komičnih (ciničnih) predaha nego bi čovjek očekivao, ali i dalje je tu dovoljno južnjačkog iskustva iz prvog lica koje daje dokumentarnu notu, kao i dovoljno životne drame i patetike da se postigne idealan narativni balans. (LaMario)

 

337. GARBAGE - Garbage (Mushroom 1995.)
MTV kao da je jedva dočekao stvaranje ove zanimljivo koncipirane supergrupe da bi ih do beskonačnosti puštao, promovirao ili, ako bi bili bezobrazni, prostituirao. A nije da nisu imali zašto - Garbage su odlično spojili rock ideologiju svojih članova s tada aktualnim trip-hop ritmovima. Osim velikog broja velikih hitova ("Only Happy When It Rains", "Stupid Girl", "Queer", "Milk", "Supervixen"), ovaj album je funkcionirao i kao zaokružena cjelina. Kasnije se sve skupa svelo na nabadanje ponekog hita, a s vremenom se i to prestalo raditi. (Emir)

 

336. SLOWDIVE - Souvlaki (Creation 1993.)
Kako to često bude u svijetu glazbe, neki albumi ne dobiju toliko pažnje u vrijeme svojeg izlaska, a godinama kasnije doožive kultni status. Tako se dogodilo i s "Just For a Day", prvijencem readinške grupe Slowdive koji se iz ove perspektive smatra jednih od 5 najznačajnijih shoegaze albuma i jednim od bitnijih britanskih albuma s početka devedesetih. No, u doba objave "Just For a Day" nije doživio toliki uspjeh, pogotovo kod kritike, pa se Slowdive odlučio obratiti Brianu Enou da im pomogne pri radu na novim albumu. Eno je to sa zadovoljstvom prihvatio pa je tako nastao "Souvlaki". Potpuno sanjiv album, s tek povremenim 'otpuštanjem' gitara, "Souvlaki" je donio drugu stranu MBV-ovskog pokliča 'soft as snow, but warm inside'. Ovaj album je potpuno opuštajuć, prozračan, beztjelesan. Vokalna međuigra Rachel Goswell i Neila Halsteada osvaja na prvu, a Eno je u cijelu priču utkao svoj prepoznatljiv, ambijentalan zvuk. Kako je soundtrack za Twin Peaks izašao tek malo ranije, neizbježna je usporedba s onim što je Angelo Badalamenti napravio, pogotovo u onim Slowdive pjesmama koje pjeva Rachel, djevojka s jednim od najdražih/najljepših mi glasova u svijetu glazbe. Ipak, koliko god volio Rachel, najdojmljiviji trenutak albuma pripada Neilu - minijaturna "Here She Comes" jedna je od najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih. (Emir)

 

335. MADDER ROSE - Panic On (Seed 1994.)
Nisam prvi koji je to primijetio - točnije, samo sam se složio s procjenama onih koji su tvrdnju iznijeli u startu - ali upozorenje o preusmjerivanju muzičkog fokusa prve polovice devedesetih s opjevane Pacific Northwest scene na onu s dijametralno suprotnog kraja Amerike, gornjeg dijela Istočne obale, treba ponavljati iz jednostavnog razloga da se ne bi potpuno zaboravili oni slabije vidljivi bendovi šireg područja. Svi znaju za Lemonheadse i Dinosaure, već Buffalo Tom pa čak i Belly spadaju u perifernu opskuru, dok, recimo, jedni Madder Rose ostaju samo slatka tajna neizlječivih pacijenata, zbog toga možda još i slađa. Ovaj je njujorški kvartet na svojim polaznim albumima, zaraznom debiju "Bring It Down" i ovoj snenoj krasoti, imao sve, čak i distribuciju moćnog Atlantica, ali njihovim pjesmama kao da nije palo na pamet izići na ulice, među ljude. Ne, one su se ostale valjati ispod mekih pokrivača u istim onim golemim tavanskim stanovima bez zidova, kakve viđamo u svim kul filmovima, u kojima su i nastale suradnjom good ol' boya Billyja Cotéa, odgojenog na gradskom buzzu Velveta i spoju classic i indie-rocka osamdesetih, sa sramežljivom Mary Lorson, koja je imidž teških blatnjavih čizama i lepršavih cvjetnih haljina nosila tako da se mogla uklopiti i u Mazzy Star i u The Cranberries. Na spomen nezavisnoga gitarskog popa devedesetih godina mnoge će se instinktivne pomisli različitih ispitanika među sobom dosta razlikovati, a "Panic On" pruža čvrst presjek većine njih, ujedno zvučeći tečno i ujednačeno, kao da nije riječ o stjecištu putova, nego o njihovu polazištu. (Gogo)

 

334. TRANS AM - Surrender To The Night (Thrill Jockey 1996.)
Kako se zove glazba koju svira Trans AM? U to doba se to zvalo post-rock, a kako je kasnije definicija tog žanra poprimila neka drukčija značenja, onda će se malo tko usuditi ih nazvati post-rockom. A to je u biti to. Jer malo je bendova koji su na ovako pedantan i uspješan način uspjeli raslojiti klasičnu rock strukturu, dati joj potpuno nove obrise i vratiti sve opet na početak. "Surrender To The Night" nije toliko nabrijan kao neki drugi radovi ovih luđaka, na njemu ima ponekad i dosta plesnih ritmova ("Love Commander"), a klavijature sa svojim space zvukom nose glavninu pjesama. S istoimenim prvijencem Trans AM su se predstavili gradu i čovjeku, a "Surrender To The Night" je sve to nastavio na pravi način. I da, ovaj album krije jednu od najdražih mi pjesama ovog benda - "Cologne". (Emir)

 

333. KMD - Mr.Hood (Elektra 1991.)
Ako vam De La Soul nema dovoljno dobre repere, ako su vam Beastie Boysi prebijeli, odaberite A Tribe Called Quest. Ako uz to stvarno volite hip-hop, odaberite KMD. (Davor)

 

332. BRUCE DICKINSON - Skunkworks (Sanctuary 1996.)
Bilo je zabavno i osvježavajuće slušati friško ošišanu legendu i njegov bend neiskusnih klinaca u pokušaju da se uklope u post-grungerske vode. Za produkciju album bio je angažiran Jack Endino (radio s Mudhoney, Soundgarden, Nirvanom, Screaming Trees...): ‘...after Skunkworks, which was explicitly supposed to NOT sound like Maiden, his next solo records sounded exactly like Maiden again, though even better if I say so myself! Especially with Adrian back in the band. Chemical Wedding seemed like a good disc. So he went back to a Maiden sound, and now he's back in Maiden, so I guess I got to make his only record that ventures outside that sound.' "Skunkworks" je tako ostao Dickinsonov najambiciozniji album, onaj s kojim je najviše riskirao, onaj kojeg je većina publike podcijenila i onaj kojeg je na kraju krajeva i sam potisnuo jednom kada je shvatio da se mora vratiti zvuku koji će ga ponovo zbližiti sa širom Maiden publikom i naposljetku s onda bivšim bendom. Kada bi me netko pitao koji mi je album od Maidena s Dickinsonom najbolji odgovorio bih mu - SVI! Ali svakako bih napomenuo da još uvijek najviše guštam slušajući ga na "Balls to Picasso" i "Skunkworks". Nego, sjećate li se njegovog gostovanja u Sarajevu za vrijeme rata (bilo na Dnevniku) i intervjua u Feralu? (Dražen)

 

331. MUDHONEY - Every Good Boy Deserves Fudge (Sub Pop 1991.)
Punk rock Seattle style. U biti nešto više štreberski The Stooges kraja stoljeća. (Leo)