330. DEL THA FUNKEÉ HOMOSAPIEN - I Wish My Brother George Was Here (Elektra 1991.)
Uvijek nedovoljno začkoljast da bi bio prava underground ikona, a prečudan da bi bio privlačan najširim masama, previše iz geta za daisy age i preosvješten da bi bio gengsta, osamnaestogodišnji Del '91. repa svoj rep i boli ga kurac. (Davor)

 

329. LUSH - Lovelife (4AD 1996.)
Koliko god mi je krivo da neki od Lush albuma nije plasiran na veće mjesto ove obimne rekapitulacije devedesetih, toliko mi je drago da su dva albuma ove londonske grupe završila u jednoj objavi. Tko zna, možda se netko pogledavši ova dva spota (uh, koja dva izabrati, bila je gadna dvojba), odluči malo više istražiti i posvetiti dužnu pažnju jednom od najboljih britanskih bendova devedsetih.
"Lovelife" je završni dio Lush priče koja je završila nedugo nakon objavljivanja ovog albuma samoubojstvom bubnjara Chrisa Aclanda. Na ovom albumu Lush su se na neki način priklonili aktualnom brit-pop zvuku, ali pri tom zadržavši onaj shoegaze/dream-pop zvuk, ali i pomalo punkerski stav kojeg su imali od početka karijere. "Lovelife" je prepun hitova; od nabrijane "Ladykillers", svima poznate "500 (Shake, Baby, Shake)", zajebane "Single Girl", lagane "Olympia", pa sve do suludog gostovanja Jarvis Cockera u "Ciao!", sve su pjesme našle mjesto na britanskim top listama. Uz sve nabrojene, osobne favorite ipak nalazim u "I've Been Here Before" i "Papasan". Iako se uvijek rado nasmijem genijalnim stihovima (anti)ljubavne "Ciao!". Uh, koji video staviti? (Emir)

 

328. GARY GLITTER - Leader II (Edel Music 1991.) APHEX TWIN - Selected Ambient Works 85-92 (Apollo 1992.)
Kakvim spletom kozmičkih sila, zlih uroka i kojekakvih vradžbina je Garry Glitter upao na ovu listu nikome nije jasno, pogotovo ne biserima koji su glasali za njega.
Kako god bilo, ovo je dio teksta gdje ćemo odjebati glam djedicu i reći kako je Aphex Twin sa svojom odvratnom irskom krompirastom facom, vožnjom tenkom po Cornwallu (zapravo je vozio oklopno izvidničko vozilo Daimler Ferret Mark 3), kupovinom podmornice bez torpeda (peace, bro), masovnim korištenjem vlastito sklopljenih muzičkih kutija i Rolanda te fanatičnom predanošću muzici stvorio puno više od fantastične ambijentalne muzike. Aphex Twin je pokazao vrijednost drukčijeg kuta gledanja, bilo na muziku bilo na promet u gradu. (Željko)

 

327. LAMBCHOP - How I Quit Smoking (Merge 1995.)
Prije nego što su postali dosadniji i bezidejniji od "Stipe u gostima", dakle prije nultih, Lambchop su vjerovali ili ne radili zanimljive albume. "Nixon" je šećerna bomba nakon koje više ništa nije bilo isto, ali nešto mirniji i manje slatkast "How I Quit Smoking" možda je i najbolji trenutak benda, trenutak u kojem je meditativna vizija Kurta Wagnera još uvijek proizlazila iz stvarnosti, prije nego je postala samoj sebi dovoljna. (LaMario)

 

326. GOMEZ - Bring It On (Hut/Virgin 1998.)
Prvi i najbolji. Previše hitova da biste ga mogli ignorirati ili mrziti zbog krađe Mercury Music nagrade iste godine kada su u opticaju bili "Mezzanine" i "Urban Hymns". (Dražen)

 

325. KRISTIN HERSH - Hips and Makers (4AD 1994.)
Egzorcirajući svoje demone kroz oštri mentalno poremećeni pop Throwing Muses, Kristin Hersh je pokazala kako muzičke ispovijedi mogu biti znatno nelagodnije i od svojih mračnijih standardnih uprizorenja, ali da ih to ne mora priječiti u postizanju ekspanzivne glasnoće. Kao uvjetno rečeno zlu sestru konfesionalnih kantautorica, odnosno jednu od kuma svih riot currra, bilo ju je teško zamisliti u isposničkoj samostalnosti u kojoj će joj društvo najčešće praviti samo akustična gitara, zbog čega je prirodnost "Hips And Makers" ostala iznenađujuća čak i do danas, kada je iza nje izdanjima i trajanjem čak i opširnija solo karijera. Iako, tehnički gledano, solo debi, ovaj je album - ili barem kao dio duplog paketa uz dogodišnji bendov "University" - vjerojatno i vrhunac njezina cjelokupnog rada, naglo skretanje iz žestokoga alternativnog rocka u ciljnu ravninu čudačkog folka, istodobno i novi početak pun novih opcija. Na narednim je albumima Kristin sve te opcije koristila izdašno i umješno, gradeći diskografiju koja će uvijek ostati u sjeni one njezina legendarnog benda, ali čijem duhu takva pozicija potpuno odgovara. "Hips And Makers" je povučena luckasta cura iz zadnje klupe, koja čita nepoznate skandinavske romanopisce i plete šašave džempere, šećernog osmijeha, ali i širokog pogleda u kojem se lako izgubiti pa zatim i uplašiti. S razlogom. (Gogo)

 

324. COWBOY JUNKIES - Lay It Down (Geffen 1996.)
Jedan od školskih primjera negativnih nuspojava čak i zasluženih pohvala kojima kritika obasipa neki album vezan je za "The Trinity Session" prelijepih i ugodno narkotiziranih Cowboy Junkies, koji se čak i 25 godina poslije svojeg objavljivanja doživljava kao definirajući i definitivni album grupe. Romantika snimanja u crkvi oko jednog mikrofona kao i svraćanje pažnje na obrađene country-folk klasike album su doista ovili dodatnim slojem zanimljivosti, što jest razumljivo, ali nipošto nije pošteno prema bendovim najjačim adutima, majstorskoj autorskoj nijansiranosti i vještini Michaela Timminsa te bendovoj zvučnoj širini koja uz prigušene forme obuhvaća i omamljujuće električne epove. Prava je istina kako je bend potpuno briljirao tek u devedesetima, bivajući tako jedna od rijetko konstantnih grupa desetljeća, da bi sve do danas ostao postojan i pouzdan, baš poput svojih pjesama. Proglasiti "Lay It Down" nedvojbenim prvakom diskografije Cowboy Junkiesa baš i nije nužnost - jer je niz koji uz nj čine prethodnici "The Caution Horses", "Black Eyed Man" i "Pale Sun Crescent Moon" naprosto veličanstven - ali jest riječ o ploči nakon koje se bend dijelom i svjesno posvetio rutinskom održavanju prečku-dvije ispod svojeg maksimuma. Kao da su ove indie-blues samoće kanadske prostranosti, country tužbalice čija se iskrenost može obiti o glavu i sumnje poljuljane rokerskim gitarama, ponovno nevjerojatno sugestivno ispjevane glasom dive Margo Timmins (sestra, bend čine još i treći brat Peter i basist Alan Anton), uzele svoj danak ovoj dragocjenoj grupi. Vrijedilo je. (Gogo)

 

323. BELLY - King (Sire 1995.)
Nakon Throwing Musesa i epizode s Breedersima Tanya Donelly je pokušala s bendom Belly. Drugi album "King" trebao je svojim zaraznim refrenima zamutiti pamet grunge publici i zavladati MTV-jem, ali se Tanya ipak odlučila za raspuštanje benda i samostalnu karijeru. Uvijek kada slušam "King" pada mi na pamet "Frosting On The Beater" od The Posies. Ne toliko zbog zvuka koliko zbog količine pjesmetina koje su trebale postati mega hitovi. (Dražen)

 

322. LUSH - Split (4AD 1994.)
Da je netko grupi Lush u vrijeme snimanja ovog albuma rekao da će dvije godine kasnije snimiti takve hitove poput "Ladykillers" i "Single Girl", mislim da bi se svi članovi ovog kvarteta dobro nasmijali. "Split" nema gotovo nikakve veze sa svojim nasljednikom, album je to stvoren u pravom shoegaze/dream-pop duhu s puno prozračnih gitara, sanjivih vokala i pomalo mistične atmosfere. Emma i Miki u naponu su skladateljske i pjevačke snage, a zanimljivo je da su jedina dva singlea s ovog albuma, "Hypocrite" i "Desire Lines" objavljena na isti dan. (Emir)

 

321. TINDERSTICKS - Tindersticks (This Way Up 1993.)

Kao bend čije je džentlmensku eleganciju i zavodničko šaputanje danas lako moguće doživjeti kao iskusne manirizme, Tindersticksi su po svojem pojavljivanju zapravo bili itekako prozračili britansku gitarističku scenu, pružajući joj prijeko potrebnu svježinu i mudru alternativu. Što su, doduše, napravili privlačenjem svih škura i zatvaranjem svih prozora, puštajući ustajalom zraku nedopuštenog seksa i još manje poželjnih kajanja da uđe u sve pore njihovih pjesama, koje su se odijevale kod istog krojača kao Caveove, samo što pritom nisu kupovale i njihovu bučnu agresivnost. Kako je dobar dio benda, na čelu s pjevačem Stuartom Staplesom, imao prošlost u manje uspješnim bendovima, pažnju koju su zaradili na konto svoje originalne vizije romantike dogorjelih cigareta i preljubničkog tuširanja na kišnim ulicama iskoristili su kao opravdanje svoje hiper-produktivnosti, te u vrlo kratkom roku na tržište izbacili vrlo bogat niz izdanja. Sjećam se intervjua u kojem je Staples, sasvim razborito, tvrdio kako bi bilo žalosno da bend s postavom od šest autora svake dvije godine ne može objaviti dvostruki album, što su na svojemu četvrtom albumu 1999. godine ipak prestali raditi, zadržavši onu komponentu ipak važniju od kvantitete. Međutim, svoj eponimac, odnosno svoje eponimce jer je i naredni album nosio isto ime i bio podjednako odličan, te njegovu kombinaciju velebnih orkestracija, britanskog countryja, komornog popa, vrištećeg flamenka, sjebanih balada i surferske mahnitosti nikad nisu nadmašili. (Gogo)