320. EDAN - Architecture (Selfreleased 1994.)

Prvi objavljeni uradak ne biskupa, ne nadbiskupa, ne pape, nego jebenog proroka crkve old-school hip-hopa u 21. stoljeću. Više nego Edanovi kasniji, znatno bolji albumi, "Architecture" je prekrasna novovjekovna interpretacija svega najboljega u hip-hopu parkova južnog Bronxa kasnih sedamdesetih s dvadesetprvostoljetnim standardima vještina kako za mikrofonom tako za DJ pultom. Nitko sretniji od pot liste da Edanovi albumi nisu Mojsijeve kamene ploče nakon kojih nema dalje, koje nisu ni mjerilo već neprikosnoveni ideal svega neiskvarenog i iskonskog u jednoj od najljepših glazbenih formi vremena koje je počelo kopnjeti taman kad smo se mi počeli rađati. Ali jebiga jesu. Ne valja žaliti, pogotovo ako ste imali priliku vidjeti Edana uživo, jer to je valjda više-manje to. Beauty! (Davor)

 

319. OBOJENI PROGRAM - Najvažnije je biti zdrav (Search & Enjoy 1990.)
Oduvijek zastupam tezu da su ‘naši' bendovi novog vala bili na svjetskoj razini, a ni ovaj dugo očekivani prvijenac to ne osporava. Od prve do zadnje stvari on leti u petoj brzini, bez praznog hoda, što nije ni čudo kada uzmemo u obzir da je Kebra cijelo desetljeće čekao da realizira svoje ideje, u čemu mu je zasigurno pomogao i Koja kao producent. Ono, ako je Šarlo započeo cijeli jedan neponovljivi pokret, ovo čudo od albuma došlo je kao naručeno zadnje poglavlje. (LaMario)

 

318. THE BOO RADLEYS - Wake Up! (Creation 1995.)
"Wake Up!" je napokon The Boo Radleys stavio tamo gdje im je i bilo mjesto - na sam vrh britanske glazbene scene. Bezvremenski hitovi "Wake Up, Boo!" i "It's Lulu" su najzaslužniji što je ovaj album obilježio središnjicu desetljeća, ali album je puno više od toga - poslušajte, recimo, predivnu "Martin, Doom! It's 7 O'Clock" (ako vam je dosadan uvod prebacite na 2:30 da čujete sve te emocije i melodije) malo ispod ovih redaka. Sice Rowbottom ima jedan od najljepših glasova svih vremena, tajna ovog albuma je u pravovaljanom korištenju trubača upakiranih u brit-pop, a ja se ne usudim pisati ništa previše da ne bih nešto pogriješio i doživio Gogov (jebiga, dubrovački genitiv) gnjev. (Emir)

 

317. MADDER ROSE - Bring It On (Seed 1993.)
Htio sam ovdje umjesto ‘moje' crtice o ploči objaviti recenziju iz Melody Makera zbog koje sam tad kupio ploču. Ako sam dobro zapamtio, Everett True je pisao o suzama. Ploča vrijedna suze i svakog trenutka provedenog uz nju. (Vrana)

 

316. THE FOLK IMPLOSION - One Part Lullaby (Interscope 1999.)
Uza sve Sebadohe, Sentridohe i samostalna izdanja, sve redom ne baš čvrsto definirane tvrđave precizno omeđenoga stilskog zahvaćanja, nisam siguran kako je Louu Barlowu doista trebao još jedan projekt sa strane, izuzmemo li činjenicu kako čovjek očito nije ni znao za drugi način druženja s prikama osim osnivanja bendova, pa zašto da John Davis, koji se na sobni superlo-fi i navukao preko ranih kazeta Sebadoh, jedini ostane po strani? Ono u što jesam siguran je da su mi te Louova autorska glad i izvođačka ovisnost preko naizgled slučajnih The Folk Implosion darivale najdraži album njegove cijele karijere, koji još uvijek svakoga babljeg ljeta instinktivno traže sve moje unutarnje melankolije, da bi se utješene zaputile u zlatne dane nalik na ovaj ovjekovječen na omotu ploče. Za razliku od opreznih, suzdržanih poteza kakve je Lou vukao inače, "One Part Lullaby" utopljen je u kuckajući aranžmanski tretman i, pošteno je priznati, danas već zastarjelu produkciju, koja albumu, s druge strane, osigurava šarmantnu patinu vremena u kojem je nastao. Indie-vidualna vizija kantautorske pjesme ovdje je garnirana šugom klasične američke middle-of-the-road škole kao i elektronskim ritmovima, a taj samosvojan i prilično komunikativan trip-folk ime benda, zajebanciju na Jona Spencera, prokazuje kao blago netočno. Ovo nipošto nisu implozije, nego tihe, daleke, nerazarajuće, odgođenog djelovanja, ali ipak eksplozije. (Gogo)

 

315. JOE STRUMMER AND THE MESCALEROS - Rock Art and the X-Ray Style (Hellcat 1999.)
Strummerov prvi solo album u više od desetljeća. Dočekan na zub kritičara jer kritičari uglavnom nemaju pojma šta je dobro. "Rock Art..." nije samo dobar već odličan. (Leo)

 

314. THE JAYHAWKS - Hollywood Town Hall (American 1992.)
Prije nego što su snimili remek-djelo americane "Tomorrow The Green Grass" i prije nego što ih je Gary Louris prisvojio za realiziranje svojih više Big Star nego Gram Parsons vizija na jednako sjajnom "Sound Of Lies", The Jayhawks su svijetu usred eksplozije grungea ponudili ovaj biser. Koji je u principu uvod u ono što nas čeka u idućih 5 godina (iako nije službeno prvi album, kako se na njemu nalaze dvije najbolje pjesme s opskurnog demo izdanja od nekoliko godina ranije, odnosno kako je njihov pravi prvi album honky-tonky sranje kao i prvijenac Wilca, definitivno je prvi vrijedan slušanja) i koji u tom predstavljanju kombinacije Louris-Olson donosi gomilu dobrih pjesama i prepoznatljivih momenata (prvenstveno legendarnog višeglasja) kojima su Olson (dežurni tradicionalist), Louris (razigrani vizionar) i Drakoulias (producent-plaćenik koji se toliko zbližio s bendom da je praktički postao pridruženi član) itekako utjecali na procvat alter-countrya u kasnijim '90-ima. (LaMario)

 

313. NATION OF ULYSSES - 13-Point Program to Destroy America (Dischord 1991.)
'xOxOxOxO' ili 'glasna odijela, glasnije gitare' ili neka druga Leova misao za ovaj album.

 

312. FOO FIGHTERS - The Colour and the Shape (Roswell/Capitol 1997.)
Dok se Novoselić čudio zašto se u nas pije viski, a ne loza, Grohl je snimio samo takav one-album wonder kao i ovaj bezvremenski spot. (Željko)

 

311. dEUS - The Ideal Crash (Island 1999.)
Prvi odlazak u Padovu. Kao, idem vidjeti gdje ću studirati ako ne upišem faks u Zagrebu (jer moraš negdje upisati faks kada svi odlaze iz Pule, a civilna vojska još nije u điru). Andrea M. i Sandro S. u studenskom domu puštaju "Sister Dew" na repeat. Novo otkriće! Možda prekasno nakon već dva odlična albuma, ali "The Ideal Crash" je ipak označio vrhunac karijere benda. I moj upis na faks. (Dražen)