310. NEUTRAL MILK HOTEL - On Avery Island (Merge 1996.)

Eh, tko je mogao pomisliti da će se indie glazba pretvoriti u ono u što se pretvorila. Jeff Mangum je vjerojatno mogao. Ili, ako već nije mogao, onda je na njemu barem dio odgovornosti. Svi su u nekom trenutku poželjeli pokušati nešto što je njemu uspjelo naoko nevjerojatnom lakoćom, neki su slijedili razbarušenost, neki drugi su pokušavali pop umatati u krčkave zvukove, a treći su jednostavno nastojali da ih se doživi spaljenima.
Neki su uspjeli samo u jednom, neki nisu ni u čemu, a neki su na svim tim elementima izgradili karijere, a s ovom pločom možda nije počelo sve, ali je počelo mnogo toga. Kamen temeljac za generacije bendova koje će uslijediti.
Ono što je najljepše je što album na prvu zvuči kao da je snimljen u jednom dahu, bez puno dvojbi i razmišljanja, kao da je odraz trenutačnog stanja duha i uma mada nije potrebno previše slušanja da se ustanovi kako je riječ o vrlo pomno osmišljenom djelu autohtonog genija koji svoju genijalnost nije znao naplatiti. No dobro, u zadnje vrijeme radi neke korake u tom smjeru. (Andrija)

 

309. THE JESUS AND MARY CHAIN - Honey's Dead (Blanco y Negro 1992.)
Štogod su tada braća Reid uštrcavala u sebe, pretvorilo je "Honey's Dead" u djelo koje izaziva ovisnost. Kad imaš "Far Gone and Out" i nakon nje "Almost Gold" rock'n'roll Hall of Fame ti ne gine. (Željko)

 

308. SAINT ETIENNE - Foxbase Alpha (Heavenly 1991.)
Savršen pop album. Vjerujem da je i Neil Young barem zacupkao, ako ne i zaplesao na ovu verziju "Only Love Can Break Your Heart". Znam da bi Kylie Minogue ubila da je "Nothing Can Stop Us" njena pjesma, a ne samo da ju je otpjevala na nekoj B strani singla. A gdje su još "Spring", "She's The One", "London Belongs To Me" ili "Stoned To Say At Least"? Kao što rekoh, savršen pop album. (Emir)

 

307. ERIC B. & RAKIM - Let the Rhythm Hit 'Em (MCA 1990.)
Album koji osim možda ljubavnog storytella Mahogany nije proizveo ni jedan hit, koji se ne može poput albuma „Paid In Full“ i „Follow The Leader“ iz '87. i '88. podičiti statusom najcitiranijih albuma u povijesti hip-hopa, stepenica je koja se obično preskače kako bi se s prva dva albuma stiglo do boljeg komericijalnog proizvoda „Don't Sweat The Technique“ iz '94. Ali „Let The Rhythm Hit 'Em“ je album na kojem je Rakim više nego na ostalim albumima legendarnog dua svjestan sebe kao repera/pjesnika, lirički je složeniji i fokusiraniji i time uvjerljiviji; album je to s atmosferom koja je drugdje izostajala i bolje je umjetničko djelo.  (Davor)

 

306. BUTTHOLE SURFERS - Independent Worm Saloon (Capitol 1993.)
S ovim albumom sam prvi put čuo za Butthole Surfers. "Who Was In My Room Last Night?" me ostavila zapanjenog, do kraja albuma sam zapanjenost zamijenio ludilom, a tek kada sam vidio taj cover... (Emir)

 

305. LAMBCHOP - What Another Man Spills (Merge 1998.)
Između početnog skretanja pažnje na neuobičajeni nešvilski kolektiv čije su se pjesme sjedeći i svirale, zbog bolnih posljedica napornoga fizičkog posla nesvakidašnjeg mentora Kurta Wagnera, i slušale, zbog omamljujućih nuspojava njihovih ljekovitih posljedica, te ustanovljavanja novih vrsta countryja i soula sa spomeničkim "Nixonom", smjestio se lijepi i pomalo zaboravljeni "What Another Man Spills". Meni najdraži album grupe, svakako i album koji vrlo precizno i zavodljivo sumira sve što su krakovi ove muzičke hobotnice dovukli sa svih strana, svoj kredo naznačuje evokativnim naslovom. Ono što bi drugi prolili da naprave mjesta za svoje primarne interese, u cilju zgušnjavanja cjelokupne slike, Lambhcop su ljubomorno sačuvali, promućkali i od toga složili ploču koja izmjenama utješnih popodnevnih uspavanki koje se vuku hipnotički poput plastičnih kesa na jesenskom vjetru i soul-zajebancija koje mrdanjem ugriju ne samo tijelo nego i dušu prati mentalni ritam mirnoga, samotnog vikenda. Jedan od ranije najavljenih spojlera ovdje dolazi na red za prikazivanje, obrada "King Of Nothing Never" F.M. Cornoga jedna je od dvije kojima bend nastavlja svoju hvalevrijednu misiju promoviranja manje probitačnog kolege, a društvo joj rade i pjesme Curtisa Mayfielda, Fredericka Knighta te Yo La Dump Jamesa McNewa, koje skupljene zajedno heterogenu kompaktnost Lambchopa opisuju i oslikavaju na najtočniji, vrlo privlačan način. A "Interrupted" ostaje bendova najljepša pjesma. (Gogo)

 

304. RED HOT CHILI PEPPERS - One Hot Minute (Warner 1995.)
Crna ovca RHCP diskografije koja je na račun odsustva Frusciantea zauvijek izbrisana iz live repertoara benda. Inače ploča od samo 13 vrhunskih RHCP stvari. (Leo)

 

303. PRIMAL SCREAM - Vanishing Point (Creation 1997.)
Što je Kate Moss za modu to je "Vanishing Point" za pop mjuzu - razulareno i zavodljivo coked-up derište. Vrhunac je trenutak kad William Holden vikne 'If they move, kill'em!" u skladbi s najboljim imenom svih vremena. (Željko)

 

302. THE CURE - Wish (Fiction 1992.)
Posljednji veliki album Roberta Smitha i ekipe. Ali kakav album. I ne, "Wish" nije samo "Friday, I'm In Love". (Emir)

 

301. WEEN - Pure Guava (Elektra 1992.)
Prvo izdanje Weena na major etiketi je negdje na pola puta između ranijih neslušljivih uradaka s pokojim biserom i kasnijih bisernih uradaka s pokojom neslušljivom stvari. Pure Guava je ploča koja je prva pomirila dva pola djelovanja ovog benda - onaj koji želi napraviti vrhunski proizvod i onaj koji želi napraviti najgori mogući proizvod. Ali prije svega, to je ploča s možda najvećim brojem pjesama u stalnom live repertoaru benda do raspada 2012. (Davor)