300. THE MOUNTAIN GOATS - Nine Black Poppies (Emperor Jones 1995.)
Uvaliti u istu pjesmu Tampa Bay Bucse i užas zvan Heaven 17 i učiniti da sve ima smisla - to može samo John Darnielle. Koji je čak i u ovoj ranoj fazi, na svom prvom mini-albumu, pokazao nevjerojatnu sposobnost kombiniranja sviračke energije i jedinstvene pjesničke vizije s izrazitim osjećajem za detalje, pop-kulturne reference i sarkazam, a da pri tome nikada ne gubi iz vida ono najvažnije - ljubav. Ništa nije toliko sveto da ne može biti profano i obrnuto, ništa nije toliko banalno da ne bi našlo mjesta u nečijem srcu - maknite akustaru i u Darniellu imate Carvera za 21. stoljeće, Carvera koji je poživio dovoljno dugo da doživi eksploziju MTV-a i rađanje internet generacije. (LaMario)

 

299. FAITH NO MORE - Album Of The Year (Slash 1997.)
Bend se u ovom trenutku već u biti raspao. Rezultat je dosta težak album s pjesama koje zvuče kao ispovijest umirućeg. Naslov je varljiv. Možda nije bio album godine 1997., ali najbolji Faith No More album jest. (Leo)

 

298. FREESTYLE FELLOWSHIP - Innercity Griots (4th & B'way 1993.)
Drugi album hip-hop grupe koja je neposrednim i posrednim utjecajem odgovorna za neka od najvećih stilskih zastranjenja u alternativnom hip-hopu devedesetih i dvijetisućutih. (Davor)

 

297. HANDSOME BOY MODELING SCHOOL - So...How's Your Girl? (Tommy Boy 1999.)
Dan The Automator i Prince Paul su pozvali hrpu renomiranih glazbenika i pjevača/repera da snime album. Svojevrsan presjek hip hopa 90-ih; od middle-schoola do Alec Empireove dekonstrukcije na "Megaton B-Boy".  (Leo)

 

296. CYPRESS HILL - Cypress Hill (Ruffhouse 1991.)
Zabavno nasilje. Funk nasilje. Jedine kuje koje se spominju su muške. Vrsne podloge, ekstremno prepoznatljivi MC-i. (Leo)

 

295. BILLY BRAGG & WILCO - Mermaid Avenue (Elektra 1998.)
"Mermaid Avenue" jedan je od ključnih projekata s kojim se ostavština Woodyja Guthriea predstavlja mlađim generacijama. Priču je pokrenula njegova kćer Nora Guthrie, a neobjavljene pjesme uglazbili su i izveli Billy Bragg i Wilco. Od prvog slušanja do danas nikada nisam radio razliku između pjesama koje je pjevao Billy Bragg i onih koje je pjevao Jeff Tweedy. Prvi "Mermaid Avenue" je jednostavno savršen album. Toliko da me pomalo iznenadila svađa između ekipe iz Wilca i Billyja za koju sam doznao tek nekoliko godina kasnije gledajući dokumentarac "Man in the Sand". Pokojni Jay Bennett se s Billyjem natezao oko miksanja albuma, a bilo je i problema oko tantijema i honorara. Uglavnom, ružna štorija koje se teško može povezati s pjesmama na albumu. "Mermaid Avenue Vol 1" je svakako najbolje izdanje, ali u kombinaciji s drugim i nedavno pridodanim trećim nastavkom pretvara se u spasonosnu kolekcija pjesama, odnosno pravi mali priručnik za normalan i pošten život. Ukoliko mislite da i nakon ovog izdanja niste spremni slušati stare snimke Woodyja, prošle se godine s istim ciljem uglazbljivanja starih pjesama okupila još jedna zanimljiva ekipa trubadura: Jay Farrar, Will Johnson, Anders Parker i Jim James s albumom "New Multitudes". (Dražen)

 

294. MERCURY REV - See You On The Other Side (Beggars Banquet 1995.)
Smješten na pola puta između psihodeličnih polurealiziranih zamisli prva dva albuma i orkestrirane pre-produciranosti ostatka karijere, "See You On The Other Side" je najbolji rock album Fridmanna i društva. Na prva dva su pokušavali naći balans između koncepta i pjesme što im je povremeno uspijevalo, ali ovo je prvih 40 minuta na kojima u komadu ostaju u elementu, melodičniji, razigraniji i energičniji nego ikada. I s prvim natruhama onoga što slijedi u čistoj pop fazi - ne samo da je ovo album na kojem je Donahue počeo pjevati full time, već i album na kojem je Fridmann počeo kužiti kako naglašavanje bezglave buke radi same buke definitivno nije kulerskiji potez od isticanja rasnih harmonija. (LaMario)

 

293. KUD IDIJOTI - Glupost je neuništiva (Helidon 1992.)
Iako sam kao klinac bio metalac neke domaće bendove nisam mogao izbjeći. Štoviše, slušati Idijote za jednog je Puležana bila sasvim prirodna stvar. Obzirom da se "Glupost" pojavila baš u trenutku kada sam počeo aktivno slušati Tustu i ekipu bilo je logično da će mi taj album ostati najdraže izdanje benda. Album otvara "To nije mjesto za nas", obrada punk hita "No Room For You" benda Demob s početka osamdesetih. "Uvod u tehnološku revoluciju" istrijanski je narodnjak koji je najavljivalo skoro izdavanje CD-a (Ki bi reka, ki bi moga znati/Da ce Idijoti kompakt disk imati!). S jedne strane imate brze i žestoke "Glupost je neuništiva", "Nostra Bandiera", "T.G.N." i "Det En Distraksn", a s druge pjevne himne "Ne zaboravi", "Delamo škifo", "Pisma o ribaru Marinu, Mari i moru" i poruka Titu "Bepo, vrati se". Pa još "Amerika (anti-anti)" i "Znak" koja je vjerojatno posvećena legendarnoj sireni koja označava kraj posla u brodogradilištu Uljanik. (Dražen)

 

292. BUSH - Sixteen Stone (Trauma 1994.)
O da! Svašta je završilo na ovoj listi. Ne znam što vam je mrskije - zakašnjeli grungeri ili zgodni tipovi koji se prenemažu. No, samo malo. Koliko je ono ovaj album imao singlova, odnosno totalnih hitova? "Everything Zen", "Little Things", "Comedown", "Machinehead", "Glycerine"... (Dražen)

 

291. BLACK BOX RECORDER - England Made Me (Chrysalis 1998.)
Začeto u mojemu prethodnom zapisu, razjašnjavanje dosadašnjih spojlera nastavlja se i ovdje, finalnim shvaćanjem Lukea Hainesa kako je osnovni preduvjet, nažalost nikako ne i jamstvo, njegova eventualnog pentranja po pop-ljestvicama bilo ukidanje prakse da svoje pjesme pjeva on sam, glasom frustrirane gnjide čiji se odnos sa svijetom svodi na uzajamno ugnjetavanje. Za najistaknutiji iskorak ipak će morati pričekati još koju godinu i predvodnički singl sljedećeg albuma, ali već je i debi Black Box Recorder razotkrio površinski osjetan a duhom blag fazni pomak prema klasičnome britanskom indie-synth-popu dvojice šutljivih multiinstrumentalističkih usmjeritelja koji pjeva rasna vamp-zavodnica, koja se gotovo uvijek zove Sarah, kojoj nekako ne bi smjelo biti mjesta na nezavisnoj sceni, ali koja se na njoj svejedno snalazi kao riba u vodi. Valjda zato jer se tako snalazi svugdje. Sarah Nixey ove je zapise britanske društvene dekadencije pjevala glasom koji se oko slušateljeve glave ovija kao pregršt svilenih marama, čije su mekoća i svježina ugodne sve dok ga sve čvršće vezivanje ne počne gušiti, pokazujući što to točno znači da se svila dobiva ubijanjem dudovih svilaca tako da ih se skuha žive. A takvom bi glasu malo što pasalo više nego saliveno od Lukeove readaptacije morbidnog centra prpošnosti tinejdžerskih '60s girl-group tragedija tipa "Leader Of The Pack" - smrt momka bajkera i nije neki big deal u sivome svijetu opresije visokog obrazovanja i obitelji kojima krvna veza predstavlja neprelaznu prepreku u realizaciji sebičnih planova. Život je nepravedan, ubij se ili pređi preko tog. (Gogo)