30. BEASTIE BOYS – Check Your Head (Grand Royal/Capitol 1992.)
Povratak hard core korijenima, instrumentali snimljeni na analognim instrumentima, dolazak četvrtog Beastie Boya Money Marka i još jedan neočekivani album glazbenika za koje su svi mislili da će na kraju završit kao perači podova u nekom fast food restoranu. (Leo)

29. R.E.M. – Monster (Warner 1994.)
Pretpostavljam da nije bilo lako biti R.E.M. poslije "Out Of Time" i, pogotovo, "Automatic For The People". Kultni bend iz Athensa sa svojim je sedmim i osmim albumom odjednom postao globalno poznat, a glazbena industrija i sve što ide oko nje najviše voli ponavljanjem pokušati ponoviti prethodni uspjeh. No, Stipe, Buck, Mills i Berry nisu se dali uvući u zamku. Dapače, nakon potpuno smirenog "Automatica", snimili su svoj najpankerskiji album. "Monster“ je prepun sjajnih Buckovih distorziranih riffova koji nose album, a dosta pjesama na prvo slušanje zvuči kao da vise s glazbene podloge. Prilično nekonvencionalan, jako emotivan i savršeno zaokružen album. "Monster" sigurno nije najbolji album ove četvorke, ali se nekako najčešće odlučim za njega kada idem preslušati nešto od ove grupe. (Emir)

28. WILCO – Summerteeth (Reprise 1999.)
Za mene je sve počelo sa "Summerteeth" i malo je bizarno kako sam Vladimiru Gojunu (snimatelju, montažeru i redatelju našeg prvog pot tv-a) prije nekoliko dana poslao sljedeći mail: 'Znam, zvučat će čudno, ali moram te to pitati. Treba mi za neki tekst. Da li si ti s 1999. na 2000. živio s Ivanom Vukšić kod Svačićevog i u tom stanu pustio nekoliko Wilco CDova?'. Naime, prva stvar koju sam skinuo s polica dok sam privremeno boravio kod Ivane, koja me bez pol frke ugostila i trpjela skoro cijeli rujan, bio je taj treći album Wilca. Ne znam sjeća li se ona toga, ali mislim da sam prvih tjedan dana svako jutro započinjao uz "Can't Stand It". Tek mi je nedavno sinulo da je spominjala nekog Vladu koji nije preselio sve svoje CDove. Uglavnom, on jest krivac i hvala mu na tome. Vrlo vjerojatno bi mi Wilco uvalio netko drugi ili bih ga skužio sam, ali ovako me svako ponovno slušanje ovog albuma vraća u taj stan na Svačićevom, u to zajebano prijelazno razdoblje s prve na drugu godinu faksa kada sam mislio da mi se dešavaju ultra mega važne stvari, a u biti se nije dešavalo ništa spektakularno. Ipak, "Summerteeth" je bio od velike pomoći. Ne koliko i sljedeći "Yankee Hotel Foxtrot", za koji sam vjerovao da mi je nekoliko godina poslije spasio život nakon što sam skužio da bi baš bilo fora da ipak završim faks, ali danas, s odmakom od preko deset godina, postaje mi sve jasnije da je "Summerteeth" nenadmašiv. Nije mi čudno što ga je revolucionarni "Yankee" pomalo bacio u drugi plan, ali mislim da bi se svaki fan složio da je treći album na neki način označio vrhunac prve faze benda, one u kojoj Tweedy još nije bio jedini šef, odnosno album na kojem se jako osjeća doprinos pokojnog Jaya Bennetta i sočan bubanj Kena Coomera. Ogroman album od 14 + (ima i nekoliko skrivenih) pjesama na kojemu Wilco zvuči kao bend koji ne može snimiti prosječnu stvar. Prosječnost im nije polazila za rukom niti na nekoliko sljedećih izdanja, ali ti albumi su neka sasvim druga priča. (Dražen)

27. NEUTRAL MILK HOTEL – In The Aeroplane Over The Sea (Merge 1998.)
Veselje. Melankolija. Akustare. Pilana. Sve skupa zvuči kao svadba studenta filozofije s blagom sklonosti ljevici i konceptualnog umjetnika nesklona društvenom angažmanu. Album koji može nastati samo slučajno, kao idealan spoj nečije vizije i trenutka. Uz to što sjajno zvuče, zaslužni su i za Decemberistse i svu hrpu pretencioznih mislioca koji inače ne bi ni pomislili uzeti gitaru u ruke. Jedan od onih bendova za koje je u trenutku kada su stvarali vrijedila ona vječna ‘nije ih puno ljudi čulo, ali svi oni koji su ih čuli osnovali su bend’. (LaMario)

26. BELLE & SEBASTIAN – The Boy With The Arab Strap (Jeepster 1998.)
'If you want me all you have to do is ask a thousand questions...' Ljubav se pojavila već s "It Could Have Been A Brilliant Career", rasla je sa svakom sljedećom pjesmom, a sve je kulminiralo sa "Simple Things", predivnom minijaturom koju je tako lako citirati i u nju se uživjeti. S ovim albumom sam se upoznao s Belle & Sebastian i odmah prionuo istraživanju ranijih radova za koje će netko potpuno legitimno reći kako su bolji od "The Boy With The Arab Strap", ali prva ljubav se nikada ne zaboravlja. Još pogotovo kada je ovakvog itenziteta. (Emir)

25. SMASHING PUMPKINS – Siamese Dream (Virgin 1993.)
Zujanje gitara, riffovi koji se pamte i dvadeset godina nakon izlaska te Corganov glas zbog kojeg sam mislio da u bendu pjeva žena (jebiga, nije tada bilo interneta). Corgan je na ovom albumu toliko lijepo silovao fuzz Big Muff, Butch Vig je to toliko lijepo poslagao da mi je ovo i dalje najdraži album Smashing Pumpkinsa, prije ritam mašina i ‘umjetnosti’ kasnijih albuma. A na kraju, tko ne voli “Disarm”, ne zaslužuje domovnicu. (Ante)

24. WEEZER – Weezer (Geffen 1994.)
Jel’ znate da više fanova countryja ima fakultetsku diplomu nego što ih imaju fanovi college rocka? Evo, sad znate, zahvaljujući pot listi i Pop up videu koji je upravo ovu triviju istaknuo preko jednog od spotova Weezera. Ali to nije bitno za ovaj album. Bitno je da je metalhead i shredder Rivers Cuomo odlučio zajahati kobilu zvanu alternativni rock i napraviti bend, a slijedom toga i remek djelo popularno zvano “Blue Album”. Hit do hita, all killer no filler – floskule su koje ne mogu ni izbliza opisati koliko je ovaj album distorzirano pop remekdjelo. Svaka radi, solaže su razrađena remekdjela unutar remekdjela, k’o Sikstinska kapela rocka, Bog te jebo. (Ante)

23. THE SMASHING PUMPKINS – Mellon Collie And The Infinite Sadness (Virgin 1995.)
Imao sam, čini mi se, šesnaest godina. Mama i brat su otišli u šoping u Trst i sjećam se da sam dobio neke super bokserice koje sam nosio dok se nisu raspale, modru trenirku sa žutim detaljima koju sam nosio čak i kada se raspala i ovaj dvostruki CD koji ću vjerojatno slušati dok se i sam ne raspadnem. Ne sjećam se jesam li ikada prije toga mogao opipati čaroliju kako curi iz zvučnika, ali ako se ne sjećam to znači da vjerojatno nisam. Ma sigurno nisam.
I doista, tada mi nije trebalo puno više od ovoga. Glazba koja razara pa onda smiruje, divni poetski tekstovi za koje sam vjerovao da ih savršeno razumijem i lijepa, debela, poštena knjižica uz CD, materijal za pomna proučavanja.
Zvuči nevjerojatno, ali 28 pjesama bez ijednog fillera jest realnost ove ploče. Barem u mom svijetu. Dobro, malo sam previše često slušao “Farewell And Goodnight” i divio se kako D'arcy ne zna pjevati, a opet zvuči jako toplo i dirljivo, a “Tales Of A Scorched Earth” sam počesto izbjegavao jer mi se njezin nojzasti preljev nije uklapao u weltschmerz koji sam tada oh tako ponosno nosio, ali bio sam potpuno svjestan u to vrijeme, isto kao što sam apsolutno uvjeren i sada, da ovdje nema ni jedne pjesme viška. I uvijek sam pokušavao dokučiti volim li više CD1 ili CD2 i nikada nisam našao konačan odgovor.
Je, na prvome je čudesno energična “Zero” čiji sam tekst ispisivao na školske klupe, majice, ruke, zidove i tetovirao u auru, himnična “Muzzle” koju bi svi mogli pjevati uvijek i svaka riječ bi bila točna, “Bullet With Butterfly Wings” koja možda jest isfurana, ali je i pjesma s najboljim početkom na svijetu i bolno nježna predaja “To Forgive”, dok su na drugome ljepotice kao “Thru The Eyes Of Ruby” i “Beautiful” i, prije svih, “Stumbleine” uz koju senzibilni tinejdžer može plakati koliko hoće jer misli da razumije sve iako ne shvaća baš previše, ali eto bitno je da se ima s čime poistovjetiti i, uostalom, and nobody nowhere /understands anything/about me and all my dreams/lost at sea razgalilo bi i odraslog muškarca i lako mu izmamilo suzu, dvije. I između ovih sedam spomenutih, još dvadeset i jedna koja je svaka sposobna uzdrmati svijet. Ne morate biti tinejdžer da vas ova ploča sjebe. Ne morate, ali pomaže.
Zadivljuje način na koji je cijela priča posložena, kako pjesme teku iz jedne u drugu, kako pričaju priču, kako lepršaju i izdvajaju se od onoga što se inače smatralo albumom ili, hajde, dvostrukim albumom. Ovo je nešto drugo, nešto posebno. Istovremeno savršeno promišljeno i bahato intuitivno, istovremeno kirurški precizno i šlampavo šarmantno, istovremeno suze i smijeh. Billy je jednom rekao da kani opet objaviti album i da ništa osim redoslijeda pjesama neće mijenjati. Koliko god se činilo pretencioznim, ta ideja uopće nije bedasta. Jednom kada ga upoznate i zavolite, možete priču pričati kako želite i kako vam najbolje odgovara, ali nemojte ići u to dok njegova vizija ne postane dio vas, prepustite mu se, prepustite im se i uronite u ove pjesme, jer vjerujte, nikada niste uspjeli pohvatati toliko fragmenata i slatkih detalja iz života da ne bi ostalo mjesta za još koji. A to je ono što vrijedi, samo to. (Andrija)

22. SONIC YOUTH – Goo (Geffen 1990.)
Puno ih je pokušalo, ali malo je koji bend uhvatio nervozu velegrada, a samim time i anksioznost modernog života, bolje od mladeži na ovom albumu. Vrišteće gitare, sablasni vokali i gomile predivnih melodija koje su pokušavale naći ljepotu u cijelom tom kaosu ideja i slika kojima se četveroglavo čudovište nabacivalo iz pjesme u pjesmu. Sonic Youth su uvijek pokušavali zvukom izraziti ideje, ali čak je i njima to rijetko uspijevalo toliko dobro kao na ovom albumu gdje su punk i art zaživjeli u rijetko viđenoj simbiozi. (LaMario)

21. THE BEAT FLEET – Ping-pong: Umjetnost zdravog đira (Croatia Records 1997.)
Moj prvi susret s ovom pločom dogodio se baš u Splitu i to potpuno slučajno. Bio sam mulac od nekih sedamnaest i na putu prema plaži uočio sam nekog momka kako sprema sprejeve u torbu. Prišao sam mu, rekao da i ja crtam grafite, uskoro nam se pridružio i njegov kompić i tako riječ po riječ, nas trojica postadosmo ekipa. Ekipa za jedan dan, ali i dalje ekipa. Proveli smo cijelo poslijepodne zajedno, družili se, kupali, nešto malo šarali, pili i pušili, a onda kada je već padao mrak uputili se kod ovog drugog kući. Sjeli na krevet u njegovoj maloj sobi, a on s kazetofona pustio “3logiju jada”. Jebote. Ostao sam potpuno zatečen. Ne znam je li me više osupnula savršeno ispričana priča, perfektan uvid u psihologiju tri karakteristična lika, izvrsne i originalne rime i fina podloga koja niti u jednom trenutku ne pokušava biti ništa više od podloge, ali tu funkciju obavlja marno i savjesno, ili pak suha spoznaja da i kod nas u suvremeno doba ima dobre glazbe, glazbe koja zvuči svjetski, ali, i to je ono najbolje od svega, toliko je očito naša da je se ne bi moglo zamijeniti ni za što drugo, ona je plod ove zemlje i ovoga grada, rezultat zajebanog vremena i neveselih okolnosti koje su tada četvoricu nabrijanih kreativaca zatekli nakrcane dobrih idejama i vrlo gorljivima u namjeri da ih izbace iz sebe i pošalju u široki svijet.
Sve ono što sam bio pomislio slušajući svoju prvu pjesmu TBF pomislio sam slušajući i sve ostale, samo još multiplicirano. Nikada prije toga nisam slušao nešto što bi imalo ikakve veze s hip-hopom, moj su izbor uglavnom bile glasne gitare, ali ovo me dočekalo nespremnog; riječi, tekstovi, rime, beatovi, semplovi, ideje, poruke, šale, dobra atmosfera. Skoro svaka pjesma za mene ima i posebnu, sentimentalnu vrijednost, gotovo uz svaku mogu vezati neku anegdotu kao ovu s početka, od onoga kada sam dvjema vrlo slatkim Slovenkama, inače zaljubljenicama u house, na jednom omladinskom susretu u Crnoj Gori pustio “Malo san maka” i onda poslije slušao njihove ushićene i pomalo zavidne komentare kako se u njihovom susjedstvu radi moderna muzika, a s jednom od njih dvije sam se kasnije i ljubio (sličila je Angelini Jolie u “Hakerima”) pa do činjenice da i dan danas kada se napijem s najboljim prijateljem znamo tek tako, iz šale, odrepati čitav “Slobodni stil”, možda i zato da se uvjerimo da i dalje poznajemo cijeli tekst, ali vjerujem da je tako sa svima, da su svima koji su ovaj album slušali u vremenu u kojem je nastao i oko njega određene pjesme postale putokazi na liniji vlastitog mladenaštva. To je savršeno razumljivo i potpuno logično, jer ne radi se samo o izvanrednom, doista izvanrednom glazbenom ostvarenju (što je ipak najvažnije) nego je tu i riječ o dokumentu vremena, savršeno preciznom uvidu u ono što su četvorica momaka iz Splita u to vrijeme mislila, osjećala i živjela, realan odraz života palače, a preko njih ili, bolje reći, uz njih smo to isto osjećali, mislili i živjeli i mi sami i bilo nam je nemoguće drago kada smo shvatili da nismo sami i da nismo nenormalni.
S jedne je strane “Ping-pong” bio fascinantno glazbeno putovanje, prepuno neočekivanih rukavaca i slatkih iznenađenja kojima je jedina zajednička karakteristika da svi, ali baš svi bez iznimke, pružaju iznimnu slušateljsku ugodu, a s druge je strane ova ploča bila susret s nečim poznatim, s prijateljem koji s tobom dijeli i više od svjetonazora, s prijateljem za kojega donedavno nisi znao da postoji, ali si potpuno siguran da će ti postati najbolji prijatelj; da, iako glazbeno izazovna i originalna, generalni je dojam prvog slušanja ove ploče bio prisnost i bliskost, poznatost koju neki možda traže i nalaze u thompsonovskim pejzažima gdje su Turci, vuci, vile i ajduci, a drugi, jebiga, daleko od zemlje.
Onu dvojicu derana s početka priče više nikada nisam vidio. Danas ih sigurno ne bih prepoznao isto kao što ne bi ni oni mene, ali u jednu sam stvar apsolutno siguran. Ako su još živi i ako nisu nastradali u nekim prometnim nesrećama, teškim drogama, zloćudnim oboljenjima i ostalim grozotama modernog doba siguran sam da i jedan i drugi ponekada poslušaju ovaj album i jednako sam tako siguran da u njemu i dalje uživaju bez ostatka, isto kao i onog dugog ljetnog dana od prije šesnaest godina. (Andrija)