270. THE STONE ROSES - Second Coming (Geffen 1994.)
Ne znam kako bih se osjećao da sam početkom devedesetih bio tinejdžer u Britaniji  i čekao na nastavak priče koju su Ian Brown i ekipa počeli onim genijalnim albumom iz 1989.? Bi li im i ja jebao mater za sva odgađanja i čekanja? Bi li i ja, kad je "Second Coming" napokon izašao, popizdio i pljuvao na njega, govorivši da se ovaj album uopće ne može smatrati uratkom istog onog benda koji je pet godina radnije snimio istinsko remek-djelo?
"Second Coming" bio je jedan od najiščekivanijih albuma u povijesti muzike. Nakon istoimenog debija, bend je doživio mnoge turbulencije i u profesionalnom i u glazbenom smislu pa se na drugi album čekalo više od pet godina, a kada je napokon i izašao, "Second Coming" je nudio prilično drukčiji zvuk u odnosu na svog prethodnika. Madchester zvuk je zamijenilo koketiranje s bluesom, ali i britanskim folkom, a dio publike i kritike je promjene dočekao na nož. Kako je britanski glazbeni tisak oduvijek jedva čekao bilo kakav razlog za pretjerano uzdizanje, ali i pokapanje glazbenika, a Oasis i Blur su počeli borbu za prijestolje, pomao je i shvatljivo da su The Stone Roses doživjeli gaženje. No, sve je ipak kratko trajalo. Ljudi ipak nisu gluhi, pa je brzo postalo jasno da je "Second Coming" jako dobar album. Ne na toj razini kao prvi jer je ipak malo bendova koji su u stanju snimiti više od jednog remek-djela, ali svakako album koji i godinama nakon svojeg objavljivanja zadržava svježinu i energiju. Da se Ian Brown i ekipa nisu toliko krvnički svađali i nedugo poslije ovog albuma prekinuli s radom, možda se ona borba braće Gallagher i Damona Albarna nikada ne bi ni dogodila. Jer malo koga zanima borba za drugo mjesto. (Emir)

 

269. BJÖRK - Debut (One Little Indian 1993.)
Debi koji od prvog do zadnjeg takta daje do znanja da je neka nova igračica nevjerovatnih osobina ušla na teren. (Željko)

 

268. TRICKY - Pre-Millenium Tension (Island/PolyGram 1996.)
Pot lista je prvotno bila emisija na Radio Studentu, to je već poznato i pticama na grani. A ta pot lista je bila nasljednik emisije urnebesnog naziva "Nevermind The Blue Lines" u kojoj smo, tko bi rekao, radili rekapitulaciju devedesetih. A prije nas to su isto na Studentu, ako me pamćenje ne vara, radili drug Ramljak i još neka ekipa s njim, a emisija se zvala, opet pozivam sjećanje u pomoć, upravo "Pre-Millenium Tension". Potpuno opravdano. Osim što je naziv efektan i sam album predstavlja sukus jednog glazbenog dijela najluđeg muzičkog desetljeća. Tricky je već i na "Maxinquaye" bio divlji, ovdje je to dobilo novu dimenziju, a trip-hop se u tom trenutku činio kao jedini smjer u kojem muzika može napredovati. Puno odličnih sampleova različitih hip-hop i inih izvođača, nezaobilazna Martina Topley-Bird, promoviranje rastafarijanstva 'ispod radara' i taj Trickyjev upečatljivi glas. Nikad mračniji, nikad dublji, nikad, kao što već rekoh divljiji. A tu su i oni jebački, na pot listinim stranicama već spominjani stihovi 'They used to call me Tricky kid; I live the life they wish they did; I live the life don't own a car; But now they call me superstar'. (Emir)

 

267. TARNATION - Gentle Creatures (4AD 1995.)

Alt. country gotika. Starinska muzika iz druge dimenzije. Gdje je i što radi Paula Frazer danas?

 

266. METALLICA - Load (Elektra 1996.)
Skužili su da mogu raditi što god ih je volja. Baš i nije bilo fora što su to pretežno bile pjesme koje ste mogli slušati sa starcima i s prijateljima koji nisu bili metalci, ali kao da vas je bilo briga. Osamdeset minuta middle of the road ziheraških hitova. Baš kao i sljedeći "Reload". Srećom Metallicu nisam slušao aktivno prije Crnog albuma pa ni s ovim albumima nisam imao nikakvih vjeroispovjednih nedoumica. (Dražen)

 

265. FUGAZI - Red Medicine (Dischord 1995.)
Čvrsto poput željezne šipke koja viri iz deke na vikendici na Jadranu. (Željko)

 

264. DINOSAUR JR - Hand It Over (Blanco y Negro 1997.)
Da odmah razjasnim, Loua Barlowa baš jako volim i cijenim, zbog čega mi njegovi sporadični doprinosi zalutali među Mascisov monopol nikada nisu predstavljali nešto strahovito važno kod njihovih zajedničkih albuma. Kad se zaželim njegovih pjesama na raspolaganju imam i "Bakesale" i "One Part Lullaby" i "Emoh"! Stoga ću i ovom prigodom nastaviti voditi svoj mali križarski rat, potreban sve dok se i ostali ne opamete, odnosno dok glasno ne priznaju ono što bi trebalo biti potpuno jasno - najbolji albumi Dinosaur Jr oni su na čijim se omotima u imenu benda ne nalazi juniorska točka, dakle, oni snimljeni za major etiketu, bez Barlowa i Murpha, defakto Mascisovi samostalci. Svaka čast uvodnom reorganiziranju uputa za gitarsko-herojski power-trio kao i iznenađujuće inspiriranoj povratničkoj naplati starih zasluga, ali svoju prvu zaljubljenost u ljetnu ljepljivost Mascisovih gitarskih lijenosti kojima treba tek mali poticaj da bi postigle uragansku vrtoglavost naprosto ne mogu preboljeti. "Hand It Over" pozdravni je album te faze, označen autorovom imanentnom nostalgijom i djelomičnim širenjem kutije s alatom muzičkih ideja koje je pokazalo kako Mascis ulogu nezainteresiranog šutljivca dijelom i igra samo zato da bi ga drugi ostavili na miru. Na miru su ga ostavili i nezavisni polu-hitići na kakve je mogao računati na prethodnim albumima, ali samo ako pričamo o temeljnom izdanju ploče, jer se na njezinome australskom deluxe izdanju našao i dodatni CD sa singlom "Take A Run At The Sun". To opravdanje ugleda The Beach Boysa zaslužuje da album slušate u proširenoj verziji. (Gogo)

 

263. DR. DRE - The Chronic (Death Row 1992.)

Prvi album doktora.

 

 

262. CALEXICO - The Black Light (Quarterstick 1998.)

Nakon sjajnih vinjeta i hrpe polu-realiziranih ideja na prvijencu “Spoke” (koje su do danas ostale nešto najbolje što su napravili), Burns i Convertino već na drugom albumu poprilično su jasno odredili svoj identitet koji uključuje puno gelbovske pustinje, Meksika i americane, uz dozu jazza, post-rocka, Europe i latinskih ritmova. Na kasnijim albumima razvijat će osjećaj za pisanje klasičnih pop-rock pjesama, čak će i izgubiti dio meditativnog šarma kako se budu približavali gabaritima običnog indie benda, ali, ova sviračka lakoća kojom se šaltaju iz atmosfere u atmosferu i sa hemisfere na hemisferu prikazana na drugom albumu, zauvijek će ostati zaštitnim znakom. (LaMario)

 

261. THE GET UP KIDS - Four Minute Mile (Doghouse 1997.)
Nekoć se ove zvalo emoanerima, no za razliku od gomile bendova koji su uslijedili i koji su zasrali motku, Get Up Kids su znali napisati genijalne pjesme, a ovaj ih je album pun. Da ne spominjem DIY stav i odjebavanje Blink 182. Iako su ponekad zvučali ko pičkice, jaja su im sigurno bila dlakava i velika. (Ante)