260. BELLY - Star (Sire 1993.)
Kako bih ispao pun poštovanja i politički korektan prema ipak verificiranijim legendama, vrijeme koje je Tanya Donelly provela u Throwing Muses i The Breeders nazvat ću kvalitetnim pripravničkim stažem, tijekom kojega je od razvikanijih kolegica, polusestre Kristin (iako nisu bile u krvnom srodstvu) i sveobožavane Kim, učila pisati pjesme i pokupila iskoristive trikove. Međutim, dovoljno je samo jedno jedino pažljivo slušanje uz svijest tko iza kojih pjesama stoji da bi se skužilo kako je naša Tanyica od samog starta njima bila barem uz bok, kad bi već, zbog malog broja autorskih potpisa, bilo pretjerano tvrditi da ih je nadmašivala. Napravila je i to, od mene ne očekujte daljnje suzdržavanje, ali tek dvjema albumima svojih prekrasnih Belly, koji su svojim kratkotrajnim bljeskom obasjali i ugrijali indie scenu prve polovice devedesetih, te koji su svim pop-grunge hordama pokazali kako prvi dio te sintagme nikako ne bi smio biti lukrativni cilj, nego se može prigrliti samo najslađim djevojačkim melodijama koje su pjesme ove grupe ispaljivale do najdaljih krajeva osobnih univerzuma. Lagana razočaranost i umor od vrtloga u koji su u ovom razdoblju bile usisivane i grupe koje bi se ugodnije osjećale na rubovima scene od narednog su albuma "King" stvorile kompaktno remek-djelo prkosa i slavlja dotad postignutog; u usporedbi s njim, "Star" je samo album hitova, ali hitova koji su to doista i bili u punome tržišnom smislu, kao i hitova koji su svoju ulogu, što je još važnije, igrali prilikom tinejdžerskih s(r)amotnih hiperventiliranja. Koja su se nastavila i u dvadesetima. I u tridesetima. (Gogo)

 

259. NEIL YOUNG & CRAZY HORSE - Sleeps With Angels (Reprise 1994.)

Album posvećen Kurtu Cobainu imao je taj problem da je došao na red nakon što je Neil snimio dva apsolutna remek-djela, “Ragged Glory” s Crazy Horseom i akustični “Harvest Moon” na koji je još nadogradio sjajni “Unplugged” i onda na sve to stavio krunu kuma grungea. “Sleeps With Angels”, iako odrađen s vjernim Konjinama, ne zvuči kao klasični Crazy Horse spomenik rock & rollu, pa ni kao pokušaj snimanja autorskog albuma kojega će u autu vrtiti fanovi koji dan-danas “Harvest” smatraju njegovim vrhuncem, već kao klasični Neilov spontani izljev emocija kakvima je uvijek bio (i ostao) sklon i koji su često znali ostavljati hladnima sve osim najtvrđih fanova. Iako se u svirci itekako čuje prisustvo pajdaša, očito je kako su oni ovom prilikom samo došli kako bi Neilu dali ruku u još jednoj necenzuriranoj eskapadi koja u najboljoj Didovoj maniri slavi ne samo sjećanje na pokojnog Kurta, već prije svega slobodu stvaranja i ljubav prema onome što radiš. (LaMario)

 

258. DARKWOOD DUB - Elektro pionir (B92 1999.)
Kakva je manija vladala u Zagrebu za ovim albumom kada se on, ponajprije zahvaljujući emisiji Nikad čuo i Ivanu Ramljaku, probio s ove strane Drine. Nikada neću zaboraviti prvi koncert Darkwooda u Močvari. Ni drugi. Ni dosta njih nakon toga na kojima su glavninu repertoara činile pjesme s "Elektro pionira". Jedan od najboljih albuma s ovim područja svih vremena. Himna do himne. (Emir)

 

 

257. MC 900 FT. JESUS - One Step Ahead Of The Spider (American 1994.)
Spoken word i hipnotičke podloge koje danas zvuče jednako svježe kao i ‘94. Kako je tek onda zvučalo? Holy shit! (Željko)

 

256. TALK TALK - Laughing Stock (Verve/Polydor 1991.)

Bend s dva života. Uvijek ćemo ih pamtiti po hitovima "Such a Shame", "Dum Dum Girl" i njihovom najpoznatijem hitu "It's My Life" iz synthpop/new wave faze s početka osamdesetih. Nakon prva dva albuma, "The Party's Over" (1982.) i "It's My Life" (1984.), promjenu zvuka nagoviješta "The Colour of Spring" (1986.), album koji će uz pomoć hitovima "Life's What You Make It" i "Living in Another World" postati njihov najuspješniji album. No, Talk Talk će te godine, na samom vrhuncu slave, zadnji put zasvirati pred publikom. Počinje drugi život. Dva preostala albuma iz dana u dan postaju sve važnija. Neki idu toliko daleko da albume "Spirit of Eden" (1988.) i "Laughing Stock" (1991.) smatraju pretečom post-rock i slow core zvuka. Možda su stvarno utjecali na bendove poput Mogwai, Godspeed You! Black Emperor ili možda čak na kasna izdanja Radioheada, ali to na kraju nije ni bitno. Bitno je da su Talk Talk onda snimili dva remek dijela. Posljednji album "Laughing Stock" nakon svađe s EMI izlazi na reinkarniranoj jazzerskoj podetiketi Verve i logičan je nastavak prethodnog albuma "Spirit of Eden". Jedna nota bolje je od dvije, a nijedna je bolja od jedne govorio je onda rezignirani Mark Hollis. (Dražen)

 

255. SPARKLEHORSE - Good Morning Spider (Capitol 1998.)
Jednog od svojih epskih koncertnih sramoćenja, istodobno i najugodnijih iznenađenja, živo se sjećam i punih deset godina poslije nakon što sam 2003. otišao u Padovu gledati R.E.M. na jednoj od onih službeno omraženih greatest hits turneja, ali koje ti na kraju uvijek pruže najviše užitka. Nakon što su unaprijed najavljeni Feeder završili svoj otvarajući set, pozornici sam se, onako sa strane, približio koliko je bilo moguće, spremajući se za drugi susret s omiljenim bendom, kad je na stejdž izišla skupina vidno zgužvanih frajera i počela tamburati neku stadionu nepriličnu, ali jako lijepu i meni nepoznatu noise-folk pjesmicu. Glas mi jest bio poznat, kroz memorijsko sam ga krčanje dovukao iz nekih davnih privatnosti, ali o kome se točno radi nisam pogodio sve dok me prvi stih naredne pjesme nije ubio na licu mjesta - Well, I'll bet my Maria's got an elbow full of lonely!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Žao mi je okolnih Digića koji svoj prvi susret sa Sparklehorse nisu doživjeli u primjerenijim uvjetima, jer sam do kraja te najkrhkije "Maria's Little Elbows" revao duplo glasnije nego što to, čak i posebno inspiriran, radim danas. Ali kako se smiriti? Sparklehorse su oduvijek bili bend sa samog ruba postojanja, nikad nisi mogao biti siguran jesu li tu još uvijek ili ne, kako zbog muzike koja je u snenom bunilu spajala pouzdani oslonac folka i dekonstrukciju eksperimentalnog indieja, tako i zbog demonima opsjednutog razuma nesretnog Marka Linkousa. Vidjeti ih ispred sebe, slušati kako sviraju svoje užasno bremenite i užasno lijepe pjesme, bilo je iskustvo kojem se nikada nisam usudio ni nadati, ali i tužno svjedočenje Markovoj nelagodi, koja se mogla ne samo uočiti nego i namirisati i dodirnuti. Nažalost, danas znamo kako je Mark pogrešno mislio koji je jedini način da je se otarasi, što slušanje "Good Morning Spider" čini još napornijim i zahtjevnijim, jer je riječ o albumu sazidanom i cementiranom upravo tom nelagodom, tim zazorom, zbog čega se mrak osjeti i u svim ljupkim trenucima, onome lijepom što sanjaju noćne more. (Gogo)

 

254. FATBOY SLIM - You've Come Long Way, Baby (Skint 1998.)
Big Beat pionir Fatboy Slim uz Prodigy je među rijetkim zvijezdama elektronike koje su se uspjele probiti na američko tržište. Techno s hip hop utjecajem od čovjeka koji je svirao bas u Housemartinsima. Nije loše. Uopće. (Leo)

 

253. JOVANOTTI - Lorenzo ‘99 - Capo Horn (Soleluna 1999.)

Album posvećen tek rođenoj kćeri i voljenoj ženi. Gomila sunca, ispeglanih pop funky fora i praktičnih životnih mudrosti. Tona recepata za dugu i uspješnu vezu. Uz mene skoro uvijek! I never travel far, without a little Neil Young, Lorenzo Cherubini and Big Star. (Dražen)

 

252. NOMEANSNO - Why Do They Call Me Mr. Happy? (Alternative Tentacles 1993.)

Do you know why they call me Mr. Happy?

 

 

251. SUNNY DAY REAL ESTATE - Diary (Sub Pop 1994.)

Početak čudne priče za SDRE koji će u svoj dnevnik u sljedećih nekoliko godina upisati nekoliko prekida i ponovnih okupljanja, "born again" religijsko iskustvo, otimačinu članova od strane Foo Fightersa, ali i snimiti bar još jednu ploču koja ce biti ravnopravna ovom bljesku. Sveto mjesta žanra zvanog "emo" koji u tom obliku već dugo ne postoji. (Vrana)