250. JERRY GRANELLI FT. BUCK 65 - Music Has Its Way With Me (Perimeter 1999.)

Reper Buck 65 i jazz bubnjar Jerry Granelli iz Halifaxa u Nova Scotiji u komornom, bučnom, post-Sebutones, industrijal điru. (Davor)

249. DEAD CAN DANCE - Spiritchaser (4AD 1996.)

Fjaka je pa ću ponoviti onu crticu iz prošlogodišnje liste ljetnih albuma: Lito ide mala, a ja glumim snoba. Već pola života nešto najbolje što sam kupio iz potpuno krivih razloga. Lito i knjige. (Dražen)

248. AVAIL - Over The James (Lookout! 1998.)

Ako je cijela poanta ljudske potrage za idealnim izvorom enegije doći do nečega što bi poništilo drugi zakon termodinamike i tako spriječilo entropiju, zašto nikome nije palo na pamet pitati za savjet Tima Barrya? Avail su odavno skužili stvar, staviš njihovih 6 albuma na bilo kakav oblik zvučnika i kretanje, bilo uma, duha ili tijela, je zajamčeno. "Over The James" je možda najbolji, možda je ipak "4AM Friday" malo bolji, ali takve stvari sam se odavno prestao pitati - zar je bitno što je bolje kad je sve savršeno. U pozadini svira "Lombardy St." (tell me why you feel alright but still i don't), hladno pivo je u ruci, a ne u zvučnicima (i hvala svevišnjem na toj mogućnosti izbora), vjetar pirka po nogama i mudima koja su u ovim boksericama kupljenim prije 5 godina u Plodinama poprilično izložena (imam desetak pari, mijenjam jednom dnevno, što znači da su ova bila nekih 182 puta u pranju na 90 stupnjeva, rijetko na 60, tako da je pothvat da se uopće drže, pogotovo kad još dodaš da moraju proći i centrifugu...), žena tipka nešto po laptopu lijevo (navodno ozbiljno, vjerojatno čite neki od onih Red Carpet portala), mali igra plejku desno i sve skupa nas boli kikiriki što smo dio društva koje proizvodi najviše govana po glavi stanovnika. Its'a beautifu, beautiful day. And Bono Vox is fuckin' gay. (LaMario)

 

247. STEREOLAB - Switched On (Too Pure 1992.)

U jednoj konstantnoj i fantastičnoj diskografiji ovaj presjek ranih radova strši poput maunt rašmora. Himna. (Željko)

246. SCARCE - DeadSexy (Paradox/A&M 1995.)

Zamislite da vam jedan dan netko pusti najbolji i najljepši album koji ste ikada čuli, amalgam svega onoga što ste u rokenrolu najviše voljeli i svega onoga što ste u životu najdublje proživjeli, samo da bi vam potom rekao kako ste ga točno vi i napisali i snimili. Ne u nekome metaforičnom smislu sadržaja albuma koji vjerno zrcali vaše unutarnje i vanjske živote, nego ste baš vi autor i izvođač njegovih pjesama. Koliko god nazirete vrisak prošlosti koja želi iskočiti kroz djelomičnu amneziju, te pjesme ne možete reproducirati iz jednostavnog razloga što vi uopće ne znate svirati gitaru. Mijenjajući ovu priču iz spočetka zanimljivog i donekle intrigantnoga konteksta u muzičku epizodu Zone sumraka stigli smo do Chicka Graninga, čovjeka koji ovaj uvod nažalost nije morao zamišljati jer ga je živio i jednoga od mojih najvećih rock'n'roll heroja. Njegov bend Scarce sredinom devedesetih imao je sve ono što sam nekidan pisao za Madder Rose, samo znatno poboljšanu verziju, još krasnije pjesme, još ubojitiju svirku, još slađu basisticu Joyce Raskin (čija se dirljiva autobiografija prema pjesmi The Replacements zove “Aching To Be”) i još svjetliju budućnost, kojom su se Scarce incestuoznoj novoengleskoj sceni (Chick je jedno vrijeme bio zaručen za Tanyu Donelly, koja je samo jedna od osoba s ovim bendom povezanima ne samo prispodobivim muzičkim identitetom nego i stvarnim životom) s pravom trebali pokazati kao njezin najbolji izdanak. Debitantski album “Deadsexy” probijao se polako ponajprije zbog ljubomore onih koji jesu čuli ovu definiciju i kraj nezavisnog rocka, a onda se jednog dana Chick naprosto nije pojavio na probi. Bio je zauzet posljedicama iznenadne moždane aneurizme i unutarnjeg krvarenja zbog kojih je umalo umro, a pobijedivši smrt s tek deset posto izgleda koje su mu davali doktori morao se pomiriti s time da više ne zna ni govoriti ni hodati, kamoli svirati. Taj bliski susret s tragedijom izostanak realizacije potencijala sljedeće velike indie-rock nade i esencije prekrasnog rock'n'roll benda – nakon Chickova oporavka, Scarce su snimili nekoliko novih pjesama, objavili dijelom izmijenjeno izdanje svojeg albuma i vrlo se brzo razišli uslijed neslaganja, da bi se prije nekoliko godina ponovno okupili i odsvirali nekoliko, govore izvori, fantastičnih koncerata za gušt – jednostavno postavlja u prikladnu perspektivu, iz koje je neumjesno žaliti za onim što je moglo biti. Jer ako je ono što je moglo biti gubitak možda i najdarovitijeg, najsrčanijeg i najpredanijeg autora devedesetih, onda ću ja spremno zagrliti ono što nikad nije bilo i u tome nepostojećem osvajanju svijeta uvijek iznova nalaziti putokaze svojeg života. “Deadsexy” je najbolji album R.E.M., Pixiesa, Uncle Tupelo i svih ostalih, a “Glamourizing Cigarettes” – pjesma o tome kako se nepušačica Tanya voljela fotkati s cigaretama, jer je smatrala da tako izgleda kul – jedna od onoliko pjesama koliko vam dopuste izdvojiti da biste crnoj rupi dokazali kako rokenrol, i svijet skupa s njim, zaslužuje živjeti i dalje. Dopuštaju samo jednu? Tim bolje. (Gogo)

245. BEULAH - When Your Heartstrings Break (Sugar Free 1999.)

Pisala je pot lista o najboljim ljetnim albumima, onako ikada, a među njima se našao i nemali broj onih koji su i na ovoj listi. Kako sam lijen zato što je ljeto i kako sam lijen zato što je vruće i zato što je bevanda i komarci i zalazak sunca kopipejstat ću ono što sam tada napisao o ovom albumu:

Pa kaže: ‘Tu su neke od najljepših ljetnih pjesama. "Emma Blowgun's Last Stand", recimo koja raste i razvija se baš kao dan u kolovozu, divna "Warmer" lijena, rezignirana, a ipak energična ili "Ballad For The Lonely Argonaut" uz koju bi se Ameriku moglo obići na biciklu, ljeti.’

Ah dobro, ako bi trebalo nešto dodati onda bi to bilo da ovo nije samo ljetni album iako baš u to godišnje doba prija najbolje, pije se lagano, sve je nakrcano iskričavim melodijama koje u jednakoj mjeri nose gitare i puhači, uspješnica uspješnicu stiže i čak i ako uspijemo zaboraviti onu klasičnu jadikovku ‘nije mi jasno kako ovaj bend nije poznatiji’ ili ‘da je pravde na ovome svijetu, ove bi pjesme svirale na svim radijima na svijetu, uvijek’, treba reći da mi zaista nije jasno zašto ovaj bend nije poznatiji i zašto ove pjesme ne sviraju na svim radijima na svijetu, uvijek. (Andrija)

244. DON CABELLERO - What Burns Never Returns (Touch And Go 1999.)

...and the prophet asked, "but where is the fiery flame from which you came?" and we said, "hey my man, what burns never returns."

-Ian Williams (gitarist)

243. GANG STARR - Moment Of Truth (Noo Trybe 1998.)

What we do we update our formulas, we have certain formulas, but we update 'em with the times... The rhyme style is elevated, the style of beats is elevated, but it's still Guru and Premier and it's always a message involved. Većina muzičara najčešće nema pojma što ih čini posebnima u odnosu na druge kolege, pa uvodni citat ponovnog zaposjedanja svojega, što je “Moment Of Truth” nedvojbeno bio, pokojnoga Gurua smješta u probrano društvo. Ironično je kako je najbolji hip-hop album devedesetih, desetljeća koje je obilovalo revolucijama koje su dokidale jedne i evolucijama koje su začinjale druge niše žilavog žanra, snimio dvojac koji jest bio vrlo konzervativan, ali koji je svoju tradicionalnost ritma i rime doživljavao mnogo šire nego što su u novome nazirali brojni budući pronalazači. Upravo ih je pokušaj ispunjavanja te širine i doveo do albuma totema kakav je njihova dotadašnja NY-strait talk karijera već odavno bila zaslužila. Bez ikakve sumnje najbolji i najvažniji producent najljepših podloga, čovjek koji je sve ploče ikad otisnute u vinilu toliko poznavao da je iglu naslijepo ubadao točno u semplove koji su mu trebali, DJ Premier se ovdje potpuno riješio katkad zamornih, nepotrebnih i pištećih dugovanja jazzu kao, kao, uzvišenosti crnačke muzike, posvetivši se isključivo rafiniranju svojih bangin' beatova preko kojih bi repao i sam hip-hop da se utjelovi u jednom čovjeku. Guruova elevacija odnosila se na infuziju tjelesnih tekućina koje su čak i njegovo ranije zamorno pravedničko propovijedanje činile tečnijim i prohodnijim, pa su se okruglom stolu pridružile i inspiriranije rime, životniji detalji, razrađenije teme, ali i niz gostiju u čijim se strofama čula velika čast koju osjećaju sudjelujući na ovoj ploči, jer je repanje preko Premovih podloga oduvijek predstavljalo primanje u krug posvećenih. U trenutku istine, Gang Starr su ulovili Trenutak Istine. (Gogo)

242. WEEN - 12 Golden Country Greats (Elektra 1996.)

Ween + studijski glazbenici u Nashvilleu = možda najboljih dvanaest country pjesama svih vremena. (Davor)

241. SLOWDIVE - Just For A Day (Creation 1991.)

Želite definiciju dream-popa? Poslušajte "Just For A Day". (Emir)