240. THERAPY? - Infernal Love (A&M 1995.)
Fan sam, ogroman fan, najveći. Dobro, bio sam. Teško se fanu odlučiti za jedan album benda, teško je reći koji je najbolji, previše je tu prtljage, previše emocija, previše svega. I zato neću reći da je "Infernal Love" najbolji album koji su Therapy? snimili, ali na mojoj osobnoj listi ne stoji ništa lošije nego "Troublegum" ili "Nurse", a tek palac dalje je "Semi-Detached".
Nije mi najbolji, kažem, ali možda mi je najdraži. Između ostaloga i zato što bend nikada prije nije bio u takvoj formi. Formi za rasturanje i raznježivanje, za urlike i suze, sve s jednakom snagom i jednakom uvjerljivošću. Nevjerojatno i zaprepašćujuće suverena šetnja širokim prostorom od noisea s breketavim gitarama i šupljim dobošima preko metalskih rifova neviđeno elegantno uklopljenih u savršene power-pop pjesme, a sve garnirano povremenim gudačkim momentima od kojih kralježnicom nepogrešivo prolaze žmarci pa čak i minimalnim poigravanjem s elektroničkim efektima skrivenim iza slojeva besprijekorne svirke.
Kao što joj i naslov sugerira, ovo je mračno ljubavna ploča, a Andy Cairns, i inače poprilično vješt liričar, ovdje je isporučio neke od najvećih dragulja u svojoj karijeri pa skoro svaka pjesma ima poneki stih koji bi zasluživao citiranje.
Skoro svaka priča priču, zanimljivu i bolnu, a već na drugoj pjesmi na albumu, amblematskoj "Stories" zaključuje se kako ‘happy people have no stories' pa vam je sve odmah jasno, ovo nije album sretnih ljudi za sretne ljude, ne ovo je baš suprotno, a ako trebate dokaz više samo poslušajte kako su obradili Hüsker Dü, napravili bolju pjesmu od originala, i dok slušate tu "Diane" pokušajte shvatiti je li više lijepa ili zastrašujuća. Meni to nije uspjelo niti nakon osamnaest godina, ali upravo se tu krije prava vrijednost ove ploče. Morate joj se diviti, a na trenutke će vas razdirati, bolna je i predivna je, baš kako to i mora biti s onim posebnim ljubavima i s posebnim albumima. (Andrija)

 

239. RED HOUSE PAINTERS - Red House Painters (Rollercoaster) (4AD 1993.)

Iako riječ jest bila tek o pokušaju ponovnoga privlačenja izgubljene pažnje na autorsko-izvođački kontinuitet onim najvidljivijim, promjenom imena, što mogu posvjedočiti i svi oni preklapajući suradnici u svojoj srži ipak samostalne karijere, malo je muzičara koji su predvodeći dva različita benda uspjeli snimiti podjednako briljantan niz albuma koji izazivaju ovisnost kao što je to napravio bard sveobuhvatne introspekcije Mark Kozelek. Ono što je u nultima bio (i još jest) njegov Sun Kil Moon, u devedesetima su bili sporokotrljajući Red House Painters, bend koji se danas malčice zaboravio baš zbog toga što je šef nastavio snimati prekrasne ploče u vrlo frekventnom ritmu – samo ove je godine objavio već tri studijska albuma. Doduše, nije to jedini razlog zbog kojega se čak i tugaljivi poklonici nešto rjeđe vraćaju opusu Markove domicilne grupe, koja je doista, kao što kaže nadimak ovog albuma, nudila pravi vrtuljak, odnosno vlak smrti, meditativnog svođenja računa životnih poraza, ali i prisjećanja na trenutke koji su život obasjavali zlatnom toplinom San Francisca, samo što sunce sad već debelo zalazi, polako i neizbježno poput Markovih pjesama. 'Rollercoaster' je prema fotografiji na svojem omotu bio tako nazivan od milja da bi se razlikovao od istogodišnjega istoimenog 'Bridge', također jako fine kolekcije preostalih snimaka sesija kreacije ovoga prekrasnog albuma koji je mrak pretvarao u ugodnu sjetu, a u sreći vidio tek ono od čijeg će budućeg izostanka isplesti najdirljivije pjesme. U jednoj od svojih novijih, Mark je opjevao zgodu kada su ga nestrpljivi posjetitelji koncerta, nezadovoljni repertoarom, upitali: Where's Katy Song, Mistress and Grace Cathedral Park?, želeći slušati neke od najljepših pjesama njegova cijelog kataloga. Pa gdje su? Upravo ovdje. (Gogo)

 

238. MANIC STREET PREACHERS - This Is My Truth Tell Me Yours (Epic/Virgin 1998.)

Manicsi su često težili tome da zvuče veće od života. Ovdje su uspjeli. (Željko)

 

237. UNDERWORLD - Dubnobasswithmyheadman (Junior Boy's Own 1994.)
Kao prvo, Darren Emerson Karl Hyde ima jedan od najjebačkijih glasova ikada. Kao drugo, ja poprilično volim narkomanske albume, a ovaj je jedan od najnarkomanskijih ikad. Mogao bih napisati mnogo anegdota vezanih uz "Dubnobasswithmyheadman", ali većina njih se kosi sa zakonom pa ću ovaj put to izbjeći. Tek ću pozdraviti Galu, Boru i Vega i jedno nezboravno putovanje Puntom od Zagreba do Dubrovnika. (Emir)

 

236. THE PRODIGY - Music For The Jilted Generation (XL 1994.)
Je, je, svima je bilo zakon kad je Flint napravio onu frizuru na "Firestarteru", ali par godina ranije s ovim su albumom pokazali da su kraljevi elektronske glazbe. Onaj početak sa semplom pisaće mašine i rečenicom - I decided to take my work back underground, pa nakon toga ritam "Break and Enter" s razbijanjem boca i tako do samog kraja - vožnja autocestom po mraku bez svjetala. A ne treba zanemariti ni podcijenjeno remek djelo "3 Kilos". (Ante)

 

235. MC 900 FT. JESUS - Welcome To My Dream (Nettwerk 1991.)
Što je Seam u indiju to je MC 900 Foot Jesus hip hopu. Mark Griffin je čisti genijalac koji je s DJ Zerom radio sve što izdavačke kuće nisu htjele. Bio bi utoliko nepoznatiji da mu Spike Jonze nije snimio spot. Garancija blesavo pametne zabave. (Leo)

 

234. JIM O'ROURKE - Eureka (Drag City 1999.)

Women of the world take over 'cos if you don't the world will come to an end and it won't take long...

 

233. SEBADOH - Bubble and Scrape (Sub Pop 1993.)

Stavimo li na stranu kultnu vrijednost ranijih snimaka koje su definitivno odigrale važnu ulogu u formiranju indie scene '90-ih svojom lo-fi poetikom, Sebadoh koji se sluša umjesto da se samo citira počinje upravo ovdje, na prvom pravom Sub Pop albumu. Najveća razlika u odnosu na kasnije radove (još tri ploče, dvije odlične, treća nebitna) nalazi se u činjenici da su Sebadoh ovdje još uvijek trojac, odnosno da su materijali Barlowa, Lowensteina i Gaffneya podjednako zastupljeni (potonji će uskoro napustiti projekt). Što je u neku ruku i razlog zašto ovaj album ima dosta praznog hoda – Gaffneyeva noise strana nikako se nije uklapala u fazu u kojoj je bend pokušavao stvarati pjesme s glavom i repom – iako, ironično, krije neke od najboljih pjesama Barlowa uopće (Soul & Fire, Think) i neke od rijetkih Lowensteinovih koje izgledaju kao da je ih napravio pravi kantautor (Happily Divided). Iako ovaj kupus tri različita autorska stila ima šarma, kasnije ploče definitivno nude više kohezije, tako da je pojedinačna kvaliteta spomenutih naslova ono što čini „Bubble & Scrape“ posebnom pločom. (LaMario)

 

 

232. TRANS AM - Trans AM (Thrill Jockey 1996.)

Vrhunski album vrhunskog benda s vrhunski odsviranim i snimljenim vrhunskim stvarima. Vrhunsko glazbeno iskustvo. (Davor)

 

231. BODY COUNT - Body Count (Sire 1992.)
Od predivno djetinjastog uvoda "Smoked Pork" koji unatoč posvemašnjoj neuvjerljivosti još uvijek zvuči strašno kul pa sve do predzadnje "Freedom of Speech" koja zvuči gotovo kao N.W.A. i koja je mnogim zaljubljenicima u gitarsku glazbu bila prvi pravi doticaj s malo kvalitetnog repanja, ali i spektakularne završnice s "Cop Killer" ovaj album čitavim svojim trajanjem isporučuje goleme količine energije, povremene prilično pogođene duhovitosti, himnične refrene koji vas tjeraju da se bunite (protiv bilo čega) i razbijate (bilo što), socijalnu osviještenost i nemale doze kontroverze (čak i danas, u vremenu kada se nitko više ne čudi ničemu), no sve to ne bi bilo vrijedno spomena da nema najvažnijeg - bujice izvrsne glazbe.
Gotovo svaka pjesma može stajati kao izdvojeni singl, kao svjetionik koji će baciti poželjni i potrebni snop fotona na ovu, nažalost, prilično zaboravljenu ploču i gotovo svaka vas svojom grubom i neotesanom kulerštinom uvjerava da je ono ‘If you were from Mars and have pussy - we would fuck you' iz legendarne "KKK Bitch" istina u koju nije mudro sumnjati. (Andrija)