230. TEMPLE OF THE DOG - Temple Of The Dog (A&M 1991.)
Iako su 1990. najprodavaniji album u gradu još uvijek imali heavy metalci Queensrÿche, te godine izašli su prvi albumi od Mother Love Bone i Alice in Chains, svoj prvi solo album izdao je i Mark Lanegan, Soundgarden su već potpisali za major kuću, a Nirvana je potpisala za Geffen Records. Iste godine od predoziranja umire Andrew Wood, pjevač benda Mother Love Bone, a režiser Cameron Crowe snima legendarni film "Singles". U pozadini tih priča koje će uskoro razbuktati grunge groznicu, Chris Cornell napisao je dvije pjesme posvećene pokojnom prijatelju i bivšem cimeru Andrewu Woodu. U kratkom razdoblju naredao je još nekoliko stvari koje se nisu uklopile u zvuk Soudgardena, okupio bend i zamolio A&M Records da bez puno promocije izda EP. Ime benda izvukao je iz Woodove pjesme "Man Of Golden Words", a materijala je na kraju bilo za cijeli album. Super grupu su činili Stone Gossard i Jeff Ament koju su bili u bendu s Woodom, Matt Cameron na bubnjevima te gitarista Mike McCready i pjevač Eddie Vedder koji su se taman pridružili novom bendu okupljenom nakon raspada Mother Love Bone - Mookie Blaylock koji će se kasnije preimenovati u Pearl Jam (zanimljivo je kako se onda na okupu našla cijela današnja postava). Danju su se uvježbavali Mookie Blaylock, a noću Temple Of The Dog. Teško da postoji obožavatelj Pearl Jama i/ili Soundgardena koji nema u kolekciji ovaj album i fascinantno je da me nakon toliko godina još uvijek prolaze trnci kada krene "Hunger Strike". Uz "Say Hello To Heaven" i "Reach Down" koje su posvećene Woodu ostatak albuma bi slobodno mogao biti prosječan, ali sjajnih trenutka ipak ima još. Doduše, ima i par blesavih. (Dražen)

 

229. MOS DEF - Black On Both Sides (Rawkus 1999.)

Osobno mi je posebno drago što je upravo Mos Def postao, uvjetno rečeno, prva prava zvijezda reperske nove osviještenosti krajem devedesetih, jer je svojim reperskim stilom vrlo čvrsto ponovno dokazao da je jedini pravi put slijeđenje svih svojih partikularnih putokaza, a ne neke veće ideje o realnessu cijelog žanra. Dosegnuvši taj status sad već legendarnim singlom 'Ms. Fat Booty', jednim od dvije ponajveće legitimacije prve generacije kultne izdavačke kuće Rawkus – druga je Phaoraheova 'Simon Says' – Mos je kroz nj umalo pa demonstrirao sve od čega će sastaviti svoj samostalni debitantski album, na kojem se sin dubokog undergrounda dobro zajebavao u klubu i na kojem je frajer koji će se kasnije kao glumac potvrditi kao međupodručna zvijezda ostao vjeran destiliranoj žestini podrumske rime. 'Black On Both Sides' je nešto mlađi rođak udarne ergele Native Tonguesa, odrepan skoro jedinom kenjkavošću koja je zvučala nevjerojatno kul, kako u pjesmama koje je iskovao zajeban kovač kakav je New York oduvijek bio, tako i u onima pronađenima kroz iskustvo stjecanja akademske mudrosti u knjižnicama, nažalost ne uglednih fakulteta jer se para za takve avanture ipak nije imalo, nego javnim zgradama u koje se bježalo od kaosa na ulicama. Poanta ove ploče, koja na rijedak način živi život tihog međaša barem određene struje žanra svejedno ostajući skrivenim blagom čak i za istraživače, upravo leži u želji za unificiranjem koja se ne predaje zamornim dociranjem, nego uživa u nesputanosti dokidanja kontrolnih prijelaznih točki. Takva ujednačenost stila i vizije je album koji bi u ustima manje talentiranog izvođača bolovao od klasičnih reperskih manjkavosti pretvorila u prekrasan kolaž, kojem nesavršeni rezovi i zamrljani tragovi ljepila daju vječni šarm. (Gogo)

 

228. GIRLS AGAINST BOYS - Venus Luxure No.1 Baby (Touch And Go 1993.)

Na prvo slušanje "Venus Luxure No.1 Baby" ima onaj wow. Dvadeset godina kasnije wow efekt je još uvijek tu. Dupli bass i dalje vozi, a Scott mumlja svoje. Prva u nizu od tri maestralne ploče u samo četiri godine. (Vrana)

 

227. ANI DIFRANCO - Not A Pretty Girl (Righteous Babe 1995.)

I am not a pretty girl / that is not what I do / I ain't no damsel in distess / and I don't need to be rescued / so put me down punk / maybe you'd prefer a maiden fair / isn't there a kitten stuck up a tree somewhere

 

226. SEAM - The Problem With Me (Touch And Go 1993.)

Bend koji će zauvijek ostati više manje anoniman, a snimio je barem tri ploče koje pojedu vaše indie favorite za gablec. Odlična kombinacija suptilnosti i buke dok se post rock skoro nije ni rodio. Vokal je skoro jednako glasan kao i instrumenti. Pravi nepoznati glazbeni dragulj. (Leo)

 

225. THE OLIVIA TREMOR CONTROL - Music from the Unrealized Film Script: Dusk at Cubist Castle (Flydaddy 1996.)

Ako je Neutral Milk Hotel danas s pravom klasik indie rocka i najbolji album iz Elephant 6 štale dostojan zlatne medalje, onda su dva albuma OTC-a osvjači srebra i bronce (s tim da srebro ide ovom albumu zbog više hitova, iako je brončani "Black Foliage" nešto konkretniji u prezentaciji koncepta oko kojega je nastao). Spajanje zaraznog popa i psihodeličnih eskapada često zna završiti nakaradno, što je tvrdnja koju dokazuje 90% današnjih (pa i jučerašnjih) tzv. indie bendova, ali, u rukama ovih majstora, skokovi s Beatlesa na Sonic Youth prošarani gomilom pretencioznih fragmenata, iako neosporno dijelom plešu po rubu dobrog ukusa, prolaze bez ozbiljnih prekršaja i pronalaze načina formirati se u sjajne pop pjesme. (LaMario)

 

224. AMERICAN MUSIC CLUB - Mercury (Reprise 1993.)

Nisu American Music Club nikada svirali muziku u kojoj ne bi mogli uživati i slušatelji konzervativnijeg ukusa, barem u određenim raspoloženjima i stanjima svijesti određenima mrakom noći ili života, ali prelazak benda na veliku diskografsku etiketu doista je bio blago perverzan, čak i za ono vrijeme masovnog egzodusa nezavisne scene, čak i za grupu od kritičara hvaljenu do samih ivica mentalnih slomova, čak i za bend koji je svoje ime nosio s punim pravom, samo je sve klasične i manje klasične sastojke miješao zahrđalim mikserom čiji se rezervni dijelovi nisu mogli nabaviti u svakom dućanu. Dobivši priliku donekle konsolidirati svoje životne prilike sa same granice propasti, bolesti te osobne i bendove egzistencije, predsjednik kluba Mark Eitzel i njegovi kompanjoni perverziju su svojeg potpisa i početka suradnje s prodavačima svjetla ipak odlučili označiti na prikladniji način, vrlo perverznom pločom koja nije previše skrenula s dotadašnje rute, ali koja se svojom atmosferom skladno uklapala u preegzaltiranu, agresivnu prpošnost mjuzikla i napornu ležernost lounge-bara. American Music Club su se htjeli zabavljati, svakako, samo što se njihov pojam zabave tijekom godina mučnog rovarenja u činilo se najboljem i još se više činilo najneuspješnijem bendu američkog podzemlja znatno izvitoperio, pa je 'Mercury' postao pop ploča za tonjenje Titanica, ali i tonjenje benda koji se godinu dana poslije oprostio izvukavši sve od sebe za najveći 'San Francisco'. Na njoj, čujemo tek dio sranja koja je proživio i preživio Mark Eitzel, koje još težima za slušati čini svijest da su ih naslijedila ozbiljnija, ali danas je posebno tužno slušati bubnjeve lani preminulog Tima Mooneyja, jer 'Mercury' je ujedno i zvuk buđenja sitne nade kontra svijesti da se nadati nema smisla. Još uvijek nije jasno tko je bio u pravu. (Gogo)

 

223. THE HOUSE OF LOVE - The House Of Love (Fontana 1990.)
Da je "Shine On", ta svevremenska himna, sama na ovom albumu bilo bi dovoljno da se The House Of Love nađu u ovom pregledu devedesetih. A nije. Tu su i "I Don't Know Why I Love You", "Beatles and the Stones", "Hannah", "Never" te ostatak ovog fenomenalnog indie-pop-rock albuma. (Emir)

 

222. DE FACTO - De Facto (Head ¼ 1999.)
Duba i kebaba. (Ante)

 

221. PAVEMENT - Wowee Zowee (Matador 1995.)

Treći album Malkumsa i društva imao je nezahvalan zadatak nastaviti tamo gdje su stala dva neosporna bisera, otkačeni i originalni Slanted & Enchanted i hitoidni Crooked Rain, Crooked Rain, dakle ne samo ponuditi novu hrpu sjajnih pjesama već i donijeti nešto novo u zvuk benda. Naslonivši se na americanu i još cijeli niz glazbenih utjecaja više od prethodnika, on je u tome i uspio, potvrdivši da su Pavement rijetke zvijerke, bend koji jednostavno ne može napraviti krivi korak. Iz današnje perspektive, uzevši svih 5 albuma u obzir i dodavši im još cijeli niz Malkmusovih solo uradaka koji su više negodostojni stati uz bok grupnom učinku, jasno je kako bi na listi koja bi birala najbolji bend ’90-ih svaka iole logična formula (da, čak i pot listina) Pavement rangirala poprilično visoko. (LaMario)